ŽELJKO HUBAČ

BLIŽI ZEMLJI


LICA:

DINA (22)
SLAVA (21)
SMILJANA (18)
PAVLE (26)
DIMITRIJE (26)
DUČE (26)
KUPE (29)
MLADEN zvani ĆOPA (22)
Cigani i papagaj Klajd


Dodola, samo ako je mlada i nevina,
ima snagu da pokrene oblake
i dozove kišu.



SLIKA PRVA

(Mrak. Iz daljine se sve jače čuje zvuk sirene voza koji dolazi. Voz staje. Zvuk utihne. Odtamnjenje. Leto 1995. Beograd. Prostrana soba u stanu, bogato i sa ukusom uređena. Na trosedu leži Dimitrije, čita novine, "Politiku". Naspram troseda dve fotelje, u dnu radni sto. Poslepodnevnu vrelinu ne uspeva da ublaži ni veliki stojeći ventilator. Iz susedne sobe se čuje klavir. Muzika na trenutke uzbuđuje, lepota Hačaturijanske disonantnosti. Nešto joj nedostaje da bude divna, savršena. Muziku prekine udarac obema rukama po klavijaturi, udarac nezadovoljstva. Dimitrije reaguje na zvuk udarca a zatim nastavlja da čita. Jednolično zujanje ventilatora na trenutke nadjačava zvuk  sirene voza, zvuk koji dopire kroz otvoren prozor. U sobu ulazi Dina, staje ispred ventilatora. Prozirna bela haljina joj se pripija uz telo.)

DIMITRIJE: Šta je bilo, ne ide?
DINA: Vruće mi je. Mrzim leto u Beogradu.

(Dina prilazi polici sa pićem. Sipa sebi burbon, "Four roses". Sedne u fotelju i zapali  cigaretu.)

DIMITRIJE: Čuj ovo, majke ti. (Čita iz novina.) "Kroz gradić Čertovski, udaljen oko   500 km od Viljuj Viljujska, na Srednje - sibirskoj visoravni, u dalekoj ruskoj provinciji, voz saobraća jedanput mesečno a autobus jedanput nedeljno." Koja vukojebina.
DINA: Pa?
DIMITRIJE: Slušaj dalje: "Protivno svim zakonima verovatnoće, ovaj voz i autobus su se, pre mesec dana, 27. jula 1995. godine, na železničkom prelazu sudarili i tom prilikom su poginule tri žene, inače jedine putnice u vozu, za koje se kasnije ustanovilo da su rođene sestre. U autobusu nije bilo putnika a šofer je iskočio pre sudara."
DINA: Rusija...
DIMITRIJE: Pazi sad: "Vest o ovom događaju putovala je iz Čertovskog do Viljuj Viljujska celih nedelju dana, koliko je, naime, trebalo vremena da se ponovo uspostave telefonske veze, oštećene u sudaru." Neverovatno...
DINA: Jadne žene, nisu morale da putuju baš tog dana.
DIMITRIJE: Misliš, tog meseca. (Smeh.)
DINA: Ne znam šta je smešno u tome.
DIMITRIJE: Zamisli idiota koji jednom mesečno treba da spusti rampu i on to zaboravi! Zamalo nije ispunio normu.

(Zvuk sirene voza sa stanice je postao nesnosno jak. Dimitrije pokušava da kaže Dini da zatvori prozor ali mu se glas gubi u buci. Najzad, on ustaje i zatvara prozor. Zatim sipa sebi burbon.)

DIMITRIJE: ... bliži ti je.
DINA: Ko?
DIMITRIJE: Nije ko nego šta. Prozor. Ogluveću u ovom stanu. Nikako ne mogu da shvatim kako su uspeli da me nagovore da uzmem stan pored železničke stanice.
DINA: Vidiš, da si u tom Čertovsku ne bi imao tih problema.
DIMITRIJE: Mogao sam još malo da pričekam, sigurno bih dobio nešto bolje.
DINA: Ali ja nisam mogla da čekam, to hoćeš da kažeš.
DIMITRIJE: (Prilazi joj, nežno.) Opet si pustila kandže.
DINA: Prenela sam ti stvari iz moje sobe u tvoju. Trebalo bi da pogledaš da li je ostalo još nešto.
DIMITRIJE: Šta, na primer?
DINA: Pa, na primer, kurtoni. Ne znam gde ih kriješ.
DIMITRIJE: Ja pred tobom nemam tajni.

(Dina se ironično nasmeši.)

DIMITRIJE: Dina, znam da te to što se Pavle vraća čini pomalo nervoznom ali da ipak ne preteruješ?
DINA: Čini pomalo nervoznom!?
DIMITRIJE: Na kraju ćemo ipak morati da mu kažemo.
DINA: Možda i nećemo morati.
DIMITRIJE: Šta to treba da znači?
DINA: To što si čuo, da možda nećemo morati da mu kažemo, da možda neću više da živim u tvom stanu, da neću da radim posao koji si mi ti pronašao, da neću više da se tucam s' tobom...
DIMITRIJE: Stani. Šta ti je odjednom?
DINA: Nije odjednom. Kad mi je, pre nedelju dana, Pavle kazao da se vraća, mislila sam da imam dovoljno vremena da razmislim o svemu i ...
DIMITRIJE: I?
DINA: Izgeda da nije bilo dovoljno vremena.
DIMITRIJE: Dina, pričali smo o tome.
DINA: Znam Dimitrije, znam da smo pričali.
DIMITRIJE: Ja još uvek mislim da bi trebalo da mu kažeš odmah.
DINA: I da mu priredim lep doček.
DIMITRIJE: Ili to. ili da ga lažemo.
DINA: Lagali smo ga i do sada.
DIMITRIJE: Ti si mu pisala pisma.

(Dina ljutito pogleda u Dimitrija.)

DIMITRIJE: Izvini. Ne znam zašto dolazi ovde, zašto ne ide kući. Možete lepo da se nađete u gradu i objasnite jedno drugom...
DINA: Hoće da bude sa mnom. Pet godina smo Pavle i ja zajedno.
DIMITRIJE: Ako računaš i ovu poslednju...
DINA: Računam.

(Zvoni telefon. Dimitrije podiže slušalicu. Dina ustane i sipa sebi još jedan burbon.)

DIMITRIJE: Halo. Ti si Duče, stig'o si? Nećemo o tome preko telefona, sutra... Molim...? Da, znam da je ročište odloženo... Ništa naročito, sve je pod kontrolom. Sutra, imam posla sad... Spremam stan... Da, ja ga spremam... Ne, nisam poludeo, Dina je bolesna. Zdravo... 'ej, zdravo!

(Dimitrije spušta slušalicu.)

DINA: Duče?
DIMITRIJE: Čula si.
DINA: Andolčić.
DIMITRIJE: Molim?
DINA: Aspirin.
DIMITRIJE: Znam šta je aspirin, ali ne razumem?
DINA: Andol, Anbol, Midol, Novandol, kako ti drago. Konzumira se dva do tri puta dnevno, po potrebi. Duče je odabrao udarnu dozu.
DIMITRIJE: Ti kao da si studirala medicinu a ne klavir.
DINA: Mogao bi da ga pozoveš da se preseli kod nas, da ne troši vreme putujući od svog do tvog stana.
DIMITRIJE: I njega. Nije loša ideja, taman Pavlu da pravi društvo.
DINA: Ne seri...
DIMITRIJE: Što ti je sad Duče kriv?
DINA: Boli me kurac za Dučeta!

(Pauza.)

DINA: Hoćeš li sutra da sačekaš Pavla na stanici?
DIMITRIJE: Ne mogu, imam sednicu.
DINA: Vanredno zasedanje.
DIMITRIJE: Redovno zasedanje gradske Vlade.
DINA: Pa da, zašto bi tvoji poslovi trpeli zbog toga što sam ja "pomalo nervozna".
DIMITRIJE: Dina! Poslaću šofera.
DINA: Ti bi mu rekao?
DIMITRIJE: Pavle je bio moj prijatelj.
DINA: Kad je bio što nije i ostao?
DIMITRIJE: Jer smo to oboje hteli, sećaš se? Mogao sam da mu napišem u pismu...
DINA: Pa da ga nosimo ceo život na duši. Ti kao da nećeš da priznaš sebi da je tamo bio rat, pravi rat u koga si...
DIMITRIJE: Dosta!

(Dina sedne na trosed.)

DINA: Boli me glava.

(Dimitrije uzme flašu burbona i sedne pored Dine. Počne da joj masira slepoočnice.)

DIMITRIJE: Napeta si, opusti se.
DINA: Ne mogu da se opustim.
DIMITRIJE: Hajde da se napijemo, kao prve večeri.
DINA: I da burbon bude opet kriv za sve. Staro američko utočište osećanja krivice.
DIMITRIJE: Pa nije, valjda, samo burbon bio kriv...

(Dimitrije zagrli Dinu, ona se privije uz njega.)

DINA: Osećam se strašno, Dimitrije. Najradije bih pobegla negde, negde u pizdu materinu.
DIMITRIJE: Opusti se.
DINA: Čuješ li me?
DIMITRIJE: Biće sve u redu, sve.
DINA: On ne sme da sazna, barem ne dok...

(Dimitrije poljupcem prekine Dinu. Ona prihvati poljubac. Grle se i on je polako položi na trosed.)

MRAK

SLIKA DRUGA    

(Zvuk sirene voza. Leto 1886. Beogradska železnička stanica. Mladen, vojnik srpske vojske, dolazi iz rata. Mladen nema desnu ruku i vidno hramlje. Neka ga tuga uhvatila. Zastane, ugledao je oca.)

MLADEN: Vuksane... Nasmej mi se, oče. Nek' sam ja tebi živ.

MRAK

SLIKA TREĆA

(Leto 1995. Beograd. Soba u Dimitrijevom stanu. Dina i Dimitrije u sobi na trosedu. Nagi su. Dremaju.)

DIMITRIJE: Tek predveče zahladi. Da mi nije ovog ventilatora...
DINA: Nikad više na četrdeset u hladu.
DIMITRIJE: To je dobro za liniju.

(Dina se pridigne, zapali sebi cigaretu i potapše Dimitrija po opuštenom stomaku)

DINA: Za takav stomak treba ti ninfomanka.
DIMITRIJE: (Uhvati je za struk, zagolica.) Znao sam jednu.
DINA: Nemoj... Nemoj, imam cigaretu. Nemoj Dimitrije, zapalićemo se.

(Odjednom, čuje se zvono ulaznih vrata.)

DINA: Pusti me!
DIMITRIJE: Ko je sad?

(Zvonjava prestaje, neko otvara ulazna vrata.)

DUČE: (Čuje se iz hodnika.) Dimitrije!
DIMITRIJE: Duče! Zaboravili smo da zaključamo vrata.
DINA: Ti si poslednji ušao u stan.
DIMITRIJE: Dobro, ja sam zaboravio da zaključam vrata, ako to nešto menja.

(Dina brzo prikupi svoje stvari i ode u sobu. Dimitrije se oblači. Iz hodnika se čuju Duče i Cigani, nosači.)

DUČE: (Iz hodnika.) 'Ajde, ostavite taj sanduk u hodnik pa raus.
PRVI CIGANIN: A da platiš, gazda?
DUČE: Bog će da vam plati.
DRUGI CIGANIN: Ti si Bog, gazda.
DUČE: Nanu li vam cigansku. 'Ajde na, raus.
CIGANI: 'Fala gazda Bog, 'fala.

(U sobu ulazi Duče, izrazito lep čovek, crn, visok. U jednoj mu ruci flaša burbona "Four roses", u drugoj kesa puna narandži.)

DUČE: "Four roses" piće ove naše perspektivne mladosti. Imaš ceo sanduk u hodniku.
DIMITRIJE: Odakle je?
DUČE: Iz Bugarske, odakle bi bilo.
DIMITRIJE: Burbon iz Bugarske. Opet ti je Kupe uvalio falš piće.
DUČE: Jebi ga, sankcije su.
DIMITRIJE: Vidim, došao si.
DUČE: Vidim, čistiš. (Priđe komodi sa pićem, uzima čašu.) Imaš li još leda, ovaj se istopio?
DIMITRIJE: Imam.

(Dimitrije ode u kuhinju, Duče odloži narandže pored fotelje, spazi Dinin grudnjak, uzme ga i sedne u fotelju. Dina uđe u sobu, kao da ne primećuje Dučeta, traži gde joj je grudnjak. Duče podiže grudnjak u vis.)

DUČE: Doneo sam ti narandže. Posle sexa treba sesti i vitamin C jesti.
DINA: (Uzimajući grudnjak.) Daću ti moj kalendar da mi pratiš ciklus, kad imam tad jedem isključivo čokoladu.
DUČE: Kad meca dođe, zabranjeno južno voće.

(Ulazi Dimitrije, nosi led. Reaguje na Dučetovu poslednju repliku.)

DIMITRIJE: Misliš?
DINA: (Dimitriju.) Ti si i ovako aktivan. Unesi Klajda sa terase, vreme mu je da spava.
DIMITRIJE: Dobro.

(Dimitrije daje Dučetu led. Dina ode u svoju sobu.)

DUČE: (Imitira Dimitrija.) "Dobro". (Zatim normalnim glasom, za Dinom.) Biberče!
DINA: (Iz sobe.) Andolčić!

(Dimitrije unosi sa terase stojeći kavez u kome je tigrasti papagaj, Klajd.)

DUČE: Ova ako ti ne zabiberi život, niko neće.
DIMITRIJE: (Dučetu.) Nemoj da je diraš, nervozna je.

(Dimitrije pokriva kavez belim čaršafom.)

DUČE: Kad dolazi Pavle?
DIMITRIJE: Sutra ujutru.
DUČE: Al' će da vam se obraduje...
DIMITRIJE: Ne seri.
DUČE: Taj stvarno namerava da stanuje ovde?
DIMITRIJE: Namerava.
DUČE: Jebo te, on je narodni heroj. Nemoguće da ništa ne kapira.
DIMITRIJE: Duče, to su moji problemi!
DUČE: Dobro, to su tvoji problemi.
DIMITRIJE: Kupe mi se javio telefonom. Kaže da mu i ovog puta nisi platio benzin.
DUČE: To su samo kratkotrajne finansijske poteškoće...
DIMITRIJE: On ume da bude nezgodan.
DUČE: I ja umem da budem nezgodan.
DIMITRIJE: A ja ne želim komplikacije.
DUČE: Zezam se, bre. Obrnuli smo do sada sto tura, trista cisterni sam mu platio, platiću i tih deset. Dan-dva gore-dole, baš će da crkne, jebo mu ja mater bugarsku.
DIMITRIJE: Ne bih voleo da ostanemo bez robe.
DUČE: Ne boj se ti za robu, ako neće Kupe ima ko hoće. Baš bih voleo da ga vidim kako će da valja benzin preko granice bez tvojih papira.
DIMITRIJE: Nemoj da bude posle da ti nisam kazao.
DUČE: To su moji problemi. Nego, daj mi da vidimo šta ćemo sa sudijom. Ja sam mu našao ribu, (Vadi iz džepa fotografiju, pokazuje je Dimitriju.) gledaj je, anđeo.
DIMITRIJE: (Gleda fotografiju.) Od kada se ovakve kurvaju?
DUČE: Otkad su izbeglice.
DIMITRIJE: Kako se zove?
DUČE: E, to nisam pitao. Šta je on, neki zajeban jebač? 'Oće da je kara ili da je isleđuje?
DIMITRIJE: Ma, interesuje me, onako.
DUČE: Pitaću. Pokupiću je u petak.
DIMITRIJE: Dovedi je ovde.
DUČE: Zašto ovde, imamo gajbu?
DIMITRIJE: Zato. Uveče ćemo sve da joj objasnimo, ti je sutradan vodiš kod frizera, kupićeš joj neku dobru haljinu...
DUČE: Sve to može da se uradi i na distanci. Dina će da se buni, biće i Pavle tu.
DIMITRIJE: Ovaj stan ima četiri sobe. Dini ću da objasnim kakav je posao u pitanju.
DUČE: Ipak, ne razumem.
DIMITRIJE: Razumećeš, reći ću ti kad dođe vreme.
DUČE: Ti znaš najbolje, tvoj je čovek. Slušaj, počne li opet nešto da muva, da odlaže, reci mu ako je do riba harem ću da mu dovedem.
DIMITRIJE: Ništa ne brini. Naći ćemo neki povod za slavlje, upoznaću ih a onda neka ga vodi u gajbu.
DUČE: Kako da ne brinem, već drugi put odlaže ročište. Uzeće nam neko lokaciju ispred nosa.
DIMITRIJE: Digla se velika prašina zbog tog groba, neka se malo slegne. Zna on šta radi, nije mu prvi put.
DUČE: More, zajebava. Za lovu koju je dobio mogao je sam da nađe deset kurvi a ne da mu ih ja jurim. Ako nas ponovo izradi slobodno mu poruči da neće imati više čime da...
DIMITRIJE: Duče! Koliko puta treba da ti ponovim da takve stvari ne želim da slušam.
DUČE: Jebo ja mater i njemu...
DIMITRIJE: Šta si ti postao, neki gerontofiličar.
DUČE: Babojebac.

(Smeh. Ulazi Dina.)

DINA: Naravno, da postavljam za troje?
DUČE: Što pitaš kad znaš?
DINA: Onako, u nadi da ćemo razbiti svakodnevnu monotoniju.
DIMITRIJE: Hoćeš da izađemo negde na večeru?
DINA: Ne, hvala. (Pogleda u pokriveni kavez.) Što si tako rano pokrio Klajda?
DIMITRIJE: Nervira me kreštanje.
DINA: Ako te nervira ti lepo izađi sa Dučetom na večeru, ionako se dugo niste videli.
(Skine čaršaf sa kaveza.) Gledaj, žedan je, nema vode. Pa stvarno si... (Izvadi iz kaveza posudu za vodu i ode u kuhinju.)
DIMITRIJE: Kad bi se za mene upola sekirala kao što se sekiraš za tog papagaja, osećao bi se kao paša.
DUČE: Govoriš kao pravi ljubomorni muž. Još ti fale pop i burma.
DIMITRIJE: Jesi li ti došao da piješ ili da...
DUČE: Da pijem.
DIMITRIJE: Sipaj onda i ćuti.

(Duče uzme čaše i flašu ali mu flaša ispadne i prolije se.)

DUČE: Sranje. Dina, daj krpu!

MRAK

SLIKA ČETVRTA    

(Zvuk sirene voza. Leto 1886. Beogradska železnička stanica. Mladen, vojnik srpske vojske, dolazi iz rata. Mladen nema desnu ruku i vidno hramlje. Neka ga tuga uhvatila. Zastane, ugledao je oca.)

MLADEN: Nasmej mi se...

MRAK

SLIKA PETA   

(Leto 1995. Soba u motelu na periferiji Beograda. Za stolom sede Duče i Kupe. Piju burbon.)

KUPE: I kažeš, nije original.
DUČE: Kupe, ovo je burbon koliko sam i ja... Aram Hačaturijan.
KUPE: Ko je taj?
DUČE: Zaboravi.
KUPE: Da... Kupe je glupi Bugarin...
DUČE: Ma, neki Dinin kompozitor, svirala mi je to jednom davno...
KUPE: Dimitrijeva Dina.
DUČE: Što te zabole ko je Hačaturijan. Idi plaćaj školu, imaš lovu.
KUPE: Pa, i nemam baš.
DUČE: Pazi, to burbon, viski... Mislim ja sam pio vinjak ceo život al' Dimitrije se navuk'o na besna pića pa sad probira. Meni je dobar. 'Ajde, živeli...

(Duče diže čašu u vis, želi da nadzdravi ali Kupe ga samo gleda.)

DUČE: 'Ajde bratko, živeli! Odseo si u motelu na pet dana jahanja od centra grada, ožedneo sam putujući.
KUPE: Duguješ mi lovu Duče. Došao si da bi mi je dao, je l' tako?
DUČE: Tako je... kad ti kažeš.
KUPE: Daj mi je pa ćemo da pijemo, bratko.
DUČE: Da ti je dam, da ti je dam...

(Duče podigne akt-tašnu sa poda, stavi je na sto i otvori. Iz tašne izvadi pištolj sa prigušivačem i puca u Kupea dva puta. Kupe padne na pod.)

DUČE: Bratko!

(Duče istrči iz sobe.)

MRAK

SLIKA ŠESTA

(Leto 1995. Beograd. Soba u Dimitrijevom stanu. Veče. Kavez sa papagajem unet u sobu, nepokriven. Iz kupatila se čuje zvuk mlaza vode iz tuša, meša se sa zujanjem ventilatora. U sobi Dina i Dimitrije. Dina sedi za radnim stolom, pravi zmaja od hartije. Dimitrije razgovara telefonom.)

DIMITRIJE: Opet su blokirali auto-put. Zbog čega sad...? Pa šta ćemo im mi noćas tamo, njima treba ministar za poljoprivredu, ne određuje gradska vlada cenu pšenice. Neka ide gradonačelnik, neka ide ko hoće, ja ne mogu, čekam goste... Ko je naredio...? E, jebi ga. Javi šoferu da me čeka ispred zgrade za petnaest minuta. (Spusti slušalicu.) U pizdu materinu!
DINA: (Pokazuje na telefon.) Slomićeš ga.
DIMITRIJE: Ma daj... Kad god im treba žrtveni jarac onda se sete mene. Da li ja imam nekih privatnih obaveza ili ne, boli ih dupe.
DINA: Revolucija...
DIMITRIJE: Nemoj i ti da sad da me zajebavaš. Kad dođe Duče sa onom devojkom reci mu da me sačekaju. Doći ću što pre budem mogao. Jesi li mi opeglala ono odelo?
DINA: Eno ti ga u tvom ormaru.

(Dimitrije ode u sobu.)

DINA: Još uvek ne mogu da shvatim zašto dovodiš tu kurvu ovde.
DIMITRIJE: (Iz sobe.) Objasnio sam ti kakav je posao u pitanju.  Prespavaće ovde jednu noć i to je sve.
DINA: Postao si Dučetov makro.

(Dimitrije ulazi, nosi odelo. Presvlači se.)

DIMITRIJE: Ne volim kad mi se mešaš u poslove.
DINA: Nemoj da se presvlačiš ovde, videće te Pavle.
DIMITRIJE: Video je on mene u gaćama i pre tebe.
DINA: Daj, molim te...
DIMITRIJE: Tušira se čovek. Šta misliš, da je pustio vodu i da nas uhodi iz hodnika?
DINA: Oblači se!
DIMITRIJE: Postala si paranoična. Ja ću da poludim ovako. Osećam se...
DINA: Licemerno?
DIMITRIJE: Pa da, on za ovih godinu dana nije jeb'o, uzeo je pušku a kurac deponovao u trezor Narodne banke.
DINA: Ne budi prost.
DIMITRIJE: Moram da budem prost. Već nedelju dana je ovde, ti ćutiš a meni ne daješ da mu kažem. Shvataš li da pravimo budalu od njega?
DINA: Već smo napravili. Ja sam to napravila.
DIMITRIJE: (Priđe Dini, klekne pored nje, uhvati je za ruke.) Dina, sasvim je normalno da neko nekoga ostavi. Ništa nije doveka.
DINA: Da, ništa nije doveka.

(Pauza. Dina i Dimitrije se dugo gledaju. Pogledi su im hladni. Spolja se čuje zvuk automobilske sirene. U prvi mah ne reaguju. Vozač je uporan.)

DIMITRIJE: (Tiho.) Moram da idem.

(Dina i dalje ćuti. Dimitrije je poljubi u čelo, ustane, još jednom namesti odelo ispred ogledala i ode. Dina gleda u zmaja od hartije koji još nije završen. Zatim ustane da zatvori prozor, stane ispred prozora. Čuje se zvuk automobila koji odlazi. Dina zatvori prozor i priđe kavezu u kome je Klajd. Više se ne čuje zvuk mlaza vode iz tuša u kupatilu. U sobu ulazi Pavle, u bade mantilu je.)

PAVLE: Zašto si zatvorila prozor, zagušljivo je?
DINA: Već si gotov. Zbog promaje, bolestan si. Je li bilo dovoljno tople vode u bojleru?
PAVLE: Bilo je.
DINA: (Nasmeje se) Kratak ti je taj Dimitrijev bade mantil. Kupiću ti drugi.

(Pavle sedne na trosed, uzme daljinski upravljač i upali televizor. Menja kanale, zaustavi se kod muzičkog spota Luja Armstronga "Wonderful world". Zatim uzme novine sa stola, "Našu borbu", prelistava ih.)

DINA: Sutra Klajdu slavimo rođendan.
PAVLE: Zar?
DINA: To je izgovor, razlog za "poslovno" okupljanje.
PAVLE: Sudija im, znači, dolazi sutra?
DINA: A kurva još večeras.
PAVLE: Pa gde je domaćin?
DINA: Zvali su ga hitno iz Skupštine, neke demonstracije su na auto-putu, šta li. Volela bih da i ti sutra budeš tu.
PAVLE: Na "poslovno - erotskom" samitu? Naš narod kaže: s' kim si, takav si.
DINA: Molim te.
PAVLE: Mogli bismo to vreme pametnije da iskoristimo.
DINA: Obećala sam Dimitriju.

(Dina uzima belu tkaninu kojom prekriva Klajdov kavez.)

DINA: Popni se ujutru do Zelenjaka i kupi Klajdu Bar seme, da se počasti. Sećaš se, on ga obožava. (Prekrije kavez tkaninom.) Laku noć, Klajd.

(Dina odlazi do police sa pićem i sipa sebi jedan burbon.)

PAVLE: Sipaj i meni.
DINA: Pavle, ne smeš da piješ, zbog lekova.
PAVLE: Sipaj, ionako je tuđe.

(Dinu je naljutila ova opaska. Sipa Pavlu piće i daje mu čašu.)

DINA: Piće je Dimitrijevo!
PAVLE: Kao i ovaj stan u kome živiš.
DINA: Dimitrije je i tvoj prijatelj.

(Pavle ispije piće. Pauza. Dina dodiruje Pavlovu kosu.)

DINA: Mokra ti je kosa. Doneću ti fen.
PAVLE: Ne treba.
DINA: Još uvek imaš temperaturu?
PAVLE: Imam.
DINA: I šta kaže, najzad, taj lekar?
PAVLE: Danas mi je ponovo uzeo krv.
DINA: Zašto li ga plaćam, da krvopije?

(Pavle pogleda u Dinu.)

PAVLE: Misliš: da pije krv?
DINA: Leksika, stalno zaboravljam na nju.

(Dina priđe Pavlu i uzme mu čašu.)

DINA: Ne smeš da piješ! Idem da spavam. Hoćeš li sa mnom?
PAVLE: Vruće je, spavaću na trosedu.
DINA: Od kako si došao u Beograd još nismo...
PAVLE: Dina, idi da spavaš!

(Dina naglo spusti čaše na policu i izađe. Pavle ustane, sipa sebi još jednan burbon, zatim ode do prozora, otvori ga, gleda kroz njega.)

PAVLE: Paklena vrućina.

(Pavle ispija piće.)

MRAK

SLIKA SEDMA

(Leto 1995. Noć. Ulica. Slava stoji sa Dučetom.)

SLAVA: (Govori, ne baš izrazitim, bosanskim akcentom.) Ako si ti Duče onda znači da kasniš, ako nisi...

(Duče vadi cigarete iz džepa sakoa, "Marlboro", tvrdo pakovanje. Nudi Slavu cigaretom.)

DUČE: Cigaretu?

(Slava uzima cigaretu. Duče joj zapali. Drži upaljač upaljen, prinosi ga njenom licu.)

DUČE: Lepša si nego na slici. Lepe su ti usne. Kako se zoveš?
SLAVA: Kako hoćeš?
DUČE: Bosanka?
SLAVA: Čuje se, je li?
DUČE: Pomalo. Iz kog kraja?
SLAVA: Iz Alipašinog polja.
DUČE: Jebi ga. Gde je to?
SLAVA: Sarajevo, opština Novi grad.
DUČE: Je li to naše?
SLAVA: Za sada.

(Duče ugasi upaljač.)

SLAVA: A ti?
DUČE: Ja ne pušim.
SLAVA: Zašto onda nosiš cigarete?
DUČE: Zbog takvih usana, na primer.
SLAVA: Baš. Nisu znali preciznije da mi objasne šta hoćeš ali šta god da je, ne može bez para.
DUČE: Uvek si tako direktna s' mušterijama?
SLAVA: Zavisi.

(Duče izvadi iz džepa novčanik pun novca i iz njega nekoliko novčanica od 100 DEM. Pruža ih Slavi.)

SLAVA: To je mnogo novca?
DUČE: Dovoljno.
SLAVA: To što imaš u novčaniku.

(Duče se nasmeje. I Slava.)

SLAVA: I, šta želiš zauzvrat?
DUČE: Za početak, tvoje ime.

MRAK

SLIKA OSMA

(Leto 1886. Livada na periferiji Beograda, voždovačka poljana. Smiljana i Mladen.)

SMILJANA: Smiljana.
MLADEN: Ne boj se, Smiljana.
SMILJANA: Ne bojim se. Ko si ti, šta tražiš ovde?
MLADEN: Ovo je moja zemlja.
SMILJANA: Ova livada?   
MLADEN: I još dve, podno brda. Imam zemlje i bliže Beogradu.
SMILJANA: Sedi.

(Mladen sedne malo dalje od Smiljane. Briše znoj sa čela.)

MLADEN: Baš je udarila sparina ovo leto.
SMILJANA: Kako je tebi ime?
MLADEN: Mladen. Zovu me Ćopa.
SMILJANA: Zato što ramaš?
MLADEN: Zato! Za ruku mi nisu nadenuli ime.
SMILJANA: To ti je iz rata?
MLADEN: Iz rata. Pogodilo me kad sam od Pirota bežao pred Bugarima.

(Pauza)

MLADEN: Ne valja kad ovako dugo nema kiše.
SMILJANA: Nema vetra da je nanese. U kraju iz kog' mi je majka, devojke pesmom dozivaju kišu. Ako su mlade i nevine mogu je dozvati.
MLADEN: Možeš li je ti dozvati?

(Smiljana obori pogled. Mladenu se učini kao da se zastidela.)

MLADEN: Odakle si?
SMILJANA: Ja sam od Šapca.
MLADEN: Šta radiš ovde kad si od Šapca?
SMILJANA: Tu živim.
MLADEN: Na Voždovcu? Nisam te viđao pre.
SMILJANA: Ima godinu dana kako sam ovde, kod tetke. Bližeg nemam.
MLADEN: Tvoji su poginuli?
SMILJANA: Umrli.
MLADEN: Svaki dan si ovde?   
SMILJANA: Svaki.
MLADEN: Što?
SMILJANA: Čekam.
MLADEN: Koga čekaš?

(Pauza.)

SMILJANA: Nije važno. Volim da sam sama.

(Mladen pogleda oko sebe pa ustane.)

MLADEN: Da pođem ja onda...
SMILJANA: Neka te!

(Smiljana ga slučajno uhvati za rukav u kome nema ruke, u nameri da ga zaustavi. Vrh rukava koji je bio u džepu ispadne. Smiljana se uplaši, ispusti rukav. Mladen ga brzo rukom vrati u džep.)

MLADEN: Došao bi' sutra opet.
SMILJANA: Dođi. Tvoje je.
MLADEN: Bićeš tu?
SMILJANA: Biću.

(Mladen gleda u zemlju, Smiljana u njega. Mladen se osmeli pa je pogleda u oči.
Ona nasmejana, jedra, lepa, skoro da je stasala žena.)

MRAK

SLIKA DEVETA

(Leto 1995. Noć. Soba u stanu, u Beogradu. Na krevetu sedi Pavle, gleda TV kome je ton isključen. Kraj radnog stola stoji Duče i gleda u zmaja od hartije. Pored vrata stoji Slava. U ruci joj kofer. Ventilator dosadno zuji.)

DUČE: Ona pravi zmajeve od hartije, ti buljiš u MTV bez tona, ne mogu da verujem. Drugi na tvom mestu bi jedva čekali da se nadišu civilnog vazduha. Dimitrije nam je, kažeš, na noćnom zadatku. Šta ćeš, ko će drugi da vadi kestenje iz vatre nego mladi lavovi.

(Duče podigne sa stola novine, "Našu borbu".)

DUČE: A vidim i ti se politički edukuješ. Uistinu, literatura ti je pomalo zastarela ali nikad se ne zna, put je to. Ima li šta za klopu?                
PAVLE: Ne znam, pogledaj u kuhinji.

(Duče pođe ka kuhinji, zastane na trenutak.)

DUČE: (Viče kao kolporteri.) Najnovije vesti: linije fronta stabilizovane na potezu Zemun polje - Ada ciganlija! Sledi kontranapad!
PAVLE: Daj ne seri više...
DUČE: Nema mrtvih, to je čist defetizam.

(Ode. Slava ostavlja kofer pored troseda, priđe Pavlu, hoće da mu se predstavi ali je u tome prekine Duče koji proviri na vrata.)

DUČE: Umalo da zaboravim. Ovo je Slava, ovo Pavle, upoznajte se i to... Pavle, mogu li da uzmem onu šunku iz frižidera?
PAVLE: Samo izvoli, moj frižider je tvoj frižider.

(Duče ode ali samo na kratko. Taman da Slava zausti nešto, Duče je ponovo prekine.)

DUČE: Ljudi, da niste možda i vi gladni, da vam napravim po sendvič?
SLAVA: Ne treba!
DUČE: Pobogu Slavo, sedi, nemoj da stojiš. Pavle, ponudi devojku nekim pićem.

(Duče izađe, najzad. Slava i dalje stoji. Pavle je pogleda i pokaže joj rukom da sedne. Zatim ustane, pođe do police sa pićem.)

PAVLE: Sedi. Šta piješ?
SLAVA: Svejedno.

(Slava sedne ne trosed. Pavle sipa burbon Slavi i sebi. Priđe trosedu, da Slavi čašu i sedne na fotelju.)

PAVLE: Izvoli.
DINA: Šta je ovo?
PAVLE: Burbon. Ovdašnje omiljeno piće.

(Iz kuhinje se čuje buka od posuđa i slomljenih tanjira.)

DUČE: (Iz kuhinje.) 'De ćeš u pizdu materinu!

(Lomljava traje. U sobu ulazi Dina, obučena u mušku prugastu pidžamu, samo što se probudila. Trlja oči i prilazi polici za piće, sipa sebi burbon.)

DINA: Duče, čula sam te, kretenu! Prestani da jedeš nogama... (Prilazi fotelji da sedne u nju. Primeti kofer. Iz kuhinje se ponovo čuje lomljava.)
DINA: Strah me je da sutra uđem u kuhinju. (Pavlu.) Zapali mi jednu cigaretu, molim te.

(Dina sedne u fotelju, Pavle joj pali cigaretu. Ulazi Duče.)

DUČE: (Vidi Dinu, slegne ramenima.) Biberče, šta da radim...
DINA: Odnesi suđe u veš mašinu pa uključi na centrifugu, manje će da se čuje.
DUČE: Izvini, ali samo ti umeš da ostaviš sve tanjire u lavabou.
DINA: Imao si dva čista u fijoci.
DUČE: U fijoci?
DINA: Krijem ih od tebe da bi imali na čemu da doručkujemo.
DUČE: Hoćeš sendvič?

(Dina odmahne rukom.)

DUČE: Moraš da jedeš, smršala si od kada si diplomirala. Top forma, kreativni preduslov broj jedan.
DINA: Za šta, za džinglove i čučanje u montaži? Nadasve kreativno...
DUČE: Ali donosi dobru lovu. (Unese se u Dini u lice.) Kakav je to bahat odnos prema osmesima? Da vidimo zubiće!

(Dina se izveštačeno nasmeje)

SLAVA: Duče, ja bih da mi pokažeš sobu, umorna sam.
DUČE: Odmah, odmah... Dina, da li te je Pavle upoznao sa Slavom?
DINA: Imala sam tu čast samo sa njenim koferom.
DUČE: E, pa da proširimo vidike. Ovo je Dina, ovo Slava. Slava nam je iz  Bosne a Bosna, to je ona sveta zemlja, znaš, (Prekrsti se.) iz koje nam se naš Rambo (Pokazuje na Pavla.) taktički povukao u legendarnoj vojnoj operaciji zvanoj bežanija...
PAVLE: Duče!
DINA: Molim vas, te vaše idiotske svađe ostavite za ujutru.
DUČE: Ne svađam se ja...
PAVLE: Samo započneš svađu.
DUČE: Kad ti kažeš... (Dini.) Slava će, kao što znate, prespavati ovde. Nadam se da nemate ništa protiv.
PAVLE: A šta i da imamo, stan je ionako Dimitrijev.
DINA: Pavle!
DUČE: (Pavlu, iz štosa.) I ja mrzim stanodavce. (Smeh.)
DINA: (Dučetu.) Devojka čeka da joj pokažeš sobu!
DUČE: (Slavi.) Idemo.

(Slava ustane, Duče uzme njen kofer.)

DUČE: (Dini.) Jesi li spremila sve za Klajdov "rođendan"?
DINA: Sve, osim pića.
DUČE: To prepusti meni. (Slavi.) Podseti me sutra, dok smo u gradu, da uzmem ono Bar seme. Klajd ga obožava.
SLAVA: Klajd, ko je to?
DUČE: Dinin papagaj.
SLAVA: Papagaj?
DUČE: Sve će tebi čika Duče da objasni. 'Ajde da ti pokažem sobu pa da se najzad bacim na prehranu. Creva mi se slepila za kičmu.

(Slava i Duče odu u drugu sobu.)

DINA: (Nakon što su izašli, Pavlu.) Stvarno si ponekad odvratan  sa tim prebacivanjima da je gajba Dimitrijeva. Čovek nas je primio besplatno...
PAVLE: Tebe je primio!
DINA: Koliko puta treba da ti ponovim? Ostala sam bez para! Šta sam mogla, da   se vratim u Prištinu ili da spavam na ulici dok se moj svemogući dragi ne smiluje da siđe sa bosanskih planinčuga.
PAVLE: Nisam se ja pentrao po njima zato što mi se tako htelo!
DINA: Nisam te ni ja popela!
PAVLE: A ko je onda?!

(Pauza.)

DINA: Navik'o si me, Pavle, navik'o si me da zavisim od tebe.

(Duče u prolasku ka kuhinji.)

DUČE: Dina, biberče moje, zašto ne spavaš u ovo doba noći? Znaš da u onim tvojim poučnim ženskim časopisima pišu da je san neobično važan za ten.

(Dina skida papuču sa noge i gađa Dučeta. Ovaj beži u kuhinju.)

MRAK

SLIKA DESETA

(Leto 1886. Voždovačka poljana. Dan. Smiljana i Mladen.)

SMILJANA: Danas je tačno godina kako mi je otac umro. Na Petrovdan. I tada je ovako peklo. A danas sam tako... srećna...
MLADEN: Od čega ti je otac umro?
SMILJANA: Od sebe... Neka ga tuga uhvatila. Tek što je majku sahranio propio se, onda su mu zatvorili dućan zbog dugova, kuća je bila pod hipotekom a on nije imao čime da je vrati.
MLADEN: Otac ti nije bio u ratu?
SMILJANA: Nije. Viđenije trgovce u je Šapcu to zaobišlo.
MLADEN: Da je samo u Šapcu... Biće da je voleo?

(Smiljana ćuti.)

MLADEN: A ti, voliš li ti?
SMILJANA: U kafani je, kažu, stalno pijan mitingov'o protivu Kralja Milana govoreći da taj rat s' Bugarima nije pošten i da ćemo ga zato izgubiti. Jedne večeri se dovukao kući sav krvav, prebijen, leg'o na otoman i... zasp'o. A mene zaboravio.

(Pauza.)

SMILJANA: Jesi li  kadkad poželeo da odeš?
MLADEN: Gde da odem?
SMILJANA: Bilo gde, samo da nisi ovde.
MLADEN: Ne znam što bi'.
SMILJANA: Što je tuga.
MLADEN: Tamo nije tuga...
SMILJANA: Izgubio si i rat i ruku. Čega ti je žalije?
MLADEN: Ruke, ruke mi žalije!
SMILJANA: Taman da odeš. Kad je mene tetka dovela ovde, tek tada sam shvatila šta je sve nestalo. Kad ostaneš bez svega nešto te potera da bežiš. Svakoga dana sam silazila u grad, na železničku stanicu, i gledala vozove. Nikad ih dotad' nisam videla, samo sam slušala priče o njima... u Šapcu. Ljudi bi ulazili u tu gvožđuriju i išli, ko zna gde... Činilo mi se da tamo gde idu...
MLADEN: Tamo nije tuga?
SMILJANA: Pričali su da vozovi idu brzo, brže od svega. Verovala sam da idu tako brzo da te u njima tuga ne može stići.
MLADEN: I što nisi otišla?
SMILJANA: Zbog oblaka. Svaki bi voz, pre no što pođe, zapištao i pustio veliki oblak garave pare da legne na mene i od tog gustog dima me niko nije video. U njemu sam mogla sve. Mogla sam da se smejem. Taj oblak mi treba da se usudim na put, ali njega da ponese može samo vetar... Ja nisam vetar. Od tada sedim ovde i čekam ga. Čekam vetar da mogu da krenem.

(Grmljavina.)

MLADEN: Grmi, dozvala si kišu, Smiljana.
SMILJANA: Nema vetra Mladene, nema ni oblaka.

(Grmljavina sve jača. Kao da su salve topovske.)

SMILJANA: Brža je od vozova. Brža. Kako sam srećna, reci mi zašto sam tako srećna...

MRAK

SLIKA JEDANAESTA

(Leto 1995. Soba u Dimitrijevom stanu. Pavle sedi na trosedu, pije piće. Ulazi Duče, nosi tanjir, na kome su sendviči, i čašu mleka. Ostavi ih na sto i krene da pomeri ventilator ka sebi.)

DUČE: Mogu?
PAVLE: Možeš.
DUČE: Poludeću od ove vrućinčine. Dina je ponovo otišla na spavanje?
PAVLE: Radi sutra ujutru.
DUČE: I ti bi trebalo da radiš. Pitaj Dimitrija, sigurno će nešto da ti pronađe. Vidiš kako je Dinu ubacio, RTS, muzička redakcija, dobra plata, gala tezge...

(Pavle ćuti. Duče sedne na trosed. Počne da jede.)

DUČE: Hoćeš sendvič?
PAVLE: Ne.
DUČE: Ko neće, njemu manje u guzicu, kako bi se poetski izrazila moja stara Piroćanka. (Jede. Pauza) Je li, jesi li se ti, najzad, javio tvojima da si stig'o?                                                                           
PAVLE: Nisam.
DUČE: Bre, k'o da je Dušanovac na kraj sveta. Ja ću da te odvezem.
PAVLE: To nije tvoja briga.
DUČE: Ljudi mora da su već poludeli od brige. Garant svake noći bulje u televizor i kopaju po spiskovima poginulih...
PAVLE: Kazao sam, nije tvoja briga!
DUČE: Što si ti tako nadrkan na mene noćas?
PAVLE: Nisam nadrkan!
DUČE: Ma hajde, malo se znamo... Da nije zbog Slave?
PAVLE: Ne osećam se dobro. Imam temperaturu.
DUČE: Super, doveo sam ti pravog doktora za to! Prošetaj se do njene sobe. (Pokazuje na sobu u kojoj je Slava.) Ona će da te preznoji.

(Pavle ustane, ode do police sa pićem, sipa sebi burbon, vrati se do stola i sedne u fotelju naspram Dučeta.)

PAVLE: A Dina?
DUČE: Opa, mrski malograđanski moral, za koji si, ranije, optuživao nas  provincijalce. "Dina, ona možda spava..."
PAVLE: ...sa očima izvan svakog zla.
DUČE: Kako reči same naviru iz sećanja.
PAVLE: Hvala, ne bih da ti amortizujem robu. Trebaće ti sutra za podmazivanje. Valja sazidati paročistač.
DUČE: Moje pare su čiste kao suza i nemam potrebu za pranjem istih tako da ti insinuacija maši cilj. Zemlju sam pošteno kupio i na njoj ću da zidam.
PAVLE: Sa grobljem u temelju.
DUČE: Koje crno groblje, jedna jedina kamena krstača, ima joj skoro sto godina. Ja ne znam koji su ga moroni sahranili tamo?
PAVLE: Valjda moronska familija.
DUČE: Nema familije. Proverio advokat.
PAVLE: A ko te je onda tužio?
DUČE: Dokoni penzioneri iz komšiluka. Zamisli, oni čiste taj grob, sveće pale, zadušnice prave a ne znaju ni ko je taj nesrećnik pod zemljom. Matoro, sujeverno... Neka ga lepo nose gde mu je mesto, na groblje, ja ću da mu kupim parcelu. Znaš kako ga klinci zovu? Voždovački vampir.
PAVLE: Ti bi klincima, umesto krstače, pumpu. Možda planiraš i vrtić pride?
DUČE: Benzin pride, benzin. To je ono što se u normalnom svetu sipa iz stranih nam naprava crevastog oblika a kod nas iz plastičnih flaša za Coca - Colu.
PAVLE: Eto prilike da evoluiramo.
DUČE: Eto.
PAVLE: Kupujete ljude, sahranjujete...
DUČE: Mi. A ti, da li si ti sahranjivao?
PAVLE: Nemaš pravo...
DUČE: Šta ja nemam pravo, da pravim pare! Da te podsetim, obojica smo završili ekonomiju baš zato, da pravimo pare a ne da gubimo ratove.
PAVLE: Ja sam godinu dana krvavio gaće dok ste vi ovde krali!
DUČE: Odjebi s' tim patetičnim parolama. Za koga si ih krvavio?
PAVLE: Za svoju zemlju!
DUČE: Onda njoj te gaće poturaj pod nos, a ne meni. Nek'  te omiriše, i mene je, moje pare koje joj dajem.
PAVLE: Daješ samo ono što moraš.
DUČE: I ti si ratovao zato što si morao a ne zato što ti je zemlja srcu prirasla. Upamti Pavle, razlika između tebe i mene je samo u tome što ti nisi uspeo da pobegneš od vojne murije, a ja jesam. Od Dimitrija si tražio da ti juri veze.
PAVLE: Pa što ih nije ujurio? Što?!

(Pauza)

DUČE: To pitaj njega a ne mene. Ja sam tu čist, čist čuješ! Zaspim kad mi se spava. A noćas mi se ne spava, noćas mi se troše pare. Moje pare.

(Duče pođe ka Slavinoj sobi. Pavle se prene. Hteo bi još nešto da kaže Dučetu.)

PAVLE: Duče...
DUČE: Laku noć.

(Duče izađe. Pavle sedne ispred televizora.)

MRAK

SLIKA DVANAESTA

(Slava u belim gaćicama i dugačkoj majici. Stoji ispred ogledala. U očima joj mešavina nemoći i mržnje. Telo joj se grči. Najpre polagano a zatim sve intenzivnije i brže dahće. Rukama se opire o ogledalo. Celo telo joj se uvija. Dahtanje se pretvara u krike, u vapaje, u bolno zadovoljstvo. Zatim, potpuno mlitava padne. Tišinu prekida zvuk sirene voza. Slava posegne rukom ka izvoru zvuka.)

MRAK

SLIKA TRINAESTA

(Soba u Dimitrijevom stanu. Mrak. Vidi se svetlost upaljenog televizora i čuju se pucnjava, detonacije, ljudski usklici. To je zvuk iz filma koji je u toku na TV-u, film "Pesak Ivo Džime". Buka je probudila Dinu. Ona ulazi u sobu sanjiva i ljuta.)

DINA: Pobogu, da li ćete mi dati noćas da spavam...

(Dina ugleda Pavla kako spava na trosedu. Zaćuti. Iznad Pavla je Dimitrije, gleda u njega i ćuti. Dina priđe, pokrije Pavla prekrivačem. Hoće da ugasi televizor ali je Dimitrije spreči u tome.)

DIMITRIJE: Najzad je zaspao.

MRAK


SLIKA ČETRNAESTA

(Leto 1886. Voždovačka poljana. Smiljana i Mladen. Mladenu glava u Smiljaninom krilu. Ona plete venac od cveća. Vrućina je, upeklo poslepodnevno sunce.)

SMILJANA: Spavaš?
MLADEN: Ne, samo mi tako milina da ćutim.

(Smiljana obriše znoj sa čela.)

SMILJANA: I popodne prži. Tražio me tvoj otac danas u internatu.
MLADEN: Vuksan? (Pridigne se.) Otkud on zna za tebe?
SMILJANA: Kazali mu valjda.
MLADEN: Ko?
SMILJANA: Idu ljudi ovim putem pored livade pa gledaju. A ti mu nisi govorio?
MLADEN: Nisam.
SMILJANA: Što nisi?

(Mladen ustane. Hoće da zapali cigaretu šibicom. Ne može jednom rukom, ispadne mu šibica. Smiljana uzme šibicu i zapali palidrvce. Mladen se nagne, pripali cigaretu. Povuče dim jako.)

MLADEN: I šta je hteo Vuksan?
SMILJANA: Doš'o da me pita bi' li se udala za tebe.
MLADEN: Šta on ima to da te pita?
SMILJANA: Otac ti je.
MLADEN: Vazda taj zavlači nos 'de mu mesto nije.
SMILJANA: Rekla sam mu da bi'.

(Mladen zastane. Gleda u Smiljanu, u njenu jedrost, mladost, lepotu.)

MLADEN: Smiljana...

(Mladen klekne pored nje, baci cigaretu, uzme je za ruku, poljubi joj dlan i prinese ga na svoj obraz. Zatim prođe svojim prstima kroz njenu garavu, gustu kosu. Onda joj glavu čvrsto prinese svojoj, počne da je ljubi, dodiruje joj grudi, celu bi da je dodirne odjednom, jednom rukom. Ona se opire.)

SMILJANA: Nemoj Mladene, videće nas neko. Dan je.

(On je i dalje ljubi, dodiruje. Ona se brani, otrgne se.)

SMILJANA: Nemoj! (Ustane, sređuje se okrenuta mu leđima) Nemoj još.

(Pauza. Smiljana se okrene ka Mladenu. Sagne se, uzme venac od cveća koji je isplela i stavi ga Mladenu na glavu. Pomiluje ga.)

SMILJANA: Moram da idem.

(Smiljana ode. Mladen ostane sam. Teško diše. Udari rukom o zemlju.)

MRAK

SLIKA PETNAESTA

(Leto 1995. Soba u Dimitrijevom stanu. Dan. Zuji ventilator. Ulazi Dina. Umorna je. Baca torbu na trosed, sipa sebi burbon i uključi CD plejer. Čuje se pesma "Buka" grupe "Disciplina kičme". Sedne i ispija piće. Iz sobe se čuje Dimitrijev glas.)

DIMITRIJE: Spavam!

(Dina pojača zvuk. Vadi iz torbe cigaretu i zapali je. Ulazi Dimitrije, obučen je samo u donji veš, šarene "bokserice", sanjiv je. Prilazi plejeru, priča nešto ali se ne čuje od buke.)

DINA: Ovo ti je za sinoćne goste.                                                  

(Dimitrije skine gajtan za struju sa pojačala, ponese gajtan sa sobom pokazujući Dini srednjak desne ruke i izađe. Iz kuhinje u sobu uđe Pavle. Na sebi ima kuhinjsku kecelju, u ruci mu viljuška za jelo.)

PAVLE: Jeste li završili sa ritualom sukobljavanja bioritama?
DINA: Dok je on jutros spavao ja sam se drkala u onoj ludnici od muzičke redakcije u kojoj ima pet stolica i dvadeset ljudi, (Vikne da je čuje Dimitrije.) i to nakon noći provedene sa mašinom za buku zvanom Duče! (Pavlu.) Kakvo nam je trenutno brojno stanje?
PAVLE: Slava i Duče su izašli u grad.
DINA: Oka nisam sklopila od njih sinoć, posebno kad su legli. Živa sam neispavana a moram posle ručka ponovo na posao čak u Košutnjak. Šta kuvaš?
PAVLE: Ono što ti voliš.
DINA: Pavle! Da nisu...?
PAVLE: Jesu.

(Dina ustane i trkom ode u kuhinju. Iz kuhinje se čuje njen vrisak oduševljenja, zatim se brzo vrati u sobu i poljubi Pavla.)

DINA: Lignje u fritezi. Ti si srce! Ja ću da serviram.

(Pođe natrag u kuhinju i u prolazu ga pita.)

DINA: Kad ideš kod lekara?
PAVLE: U šest.
DINA: Uzmi iz moje torbe lovu za taxi. (Ode u kuhinju.)
PAVLE: Mislim da danas nemam temperaturu. Pokrila si me sinoć pa sam se preznojio. Dok sam spavao.
DINA: (Iz kuhinje.) I limun, i beli luk i "Krstač"!
PAVLE: Dina, hoću da ti kažem...

(Još jedan vrisak oduševljenja. Iz svoje sobe izlazi Dimitrije, i dalje u donjem vešu, sanjiv je i već iznerviran. Pođe ka kuhinji.)

DIMITRIJE: (Pavlu.) Ona je mrtva žena.
DINA: (Iz kuhinje.) Ako nema dovoljno u novčaniku imaš u sobi, u nahtkasni!

(Pavle ostavi viljušku na sto, skine kecelju i baci je na trosed. Priđe polici sa pićem i sipa sebi jedan burbon.)

DINA: (Iz kuhinje.) Dimitrije, pa ti si se meni probudio. Gledaj šta imamo za ručak. Dimitrije, šta radiš to...? Zezala sam se, 'ej... Dimitrije!

(Dimitrije iznosi Dinu iz kuhinje, obuhvatio je jednom rukom i nosi je kroz sobu ka kupatilu.)

DINA: Imam montažu popodne, izgužvaćeš me.
DIMITRIJE: Celu noć su me jebali na auto - putu...
DINA: I ja sam dočekivala tvoje jebene kurve...
DIMITRIJE: To je pleonazam.
DINA: Gde me vodiš?
DIMITRIJE: I noćas me čeka isti provod...
DINA: Nećeš valjda? Ti nisi normalan!
DIMITRIJE: Hoću da spavam.
DINA: Neću pod tuš. Pavle brani me!

(Dimitrije odnese Dinu u kupatilo.)

DINA: (Iz kupatila) Daj bar da se skinem, šta da obučem posle za posao.

(Iz kupatila se čuje kako Dimitrije pušta vodu.)

DINA: (Iz kupatila) Ne hladnu!

(Dina vrišti. Iz kupatila izlazi Dimitrije, prođe pored police, usput uzme Pavlu čašu iz ruke i popije mu burbon. Ode u svoju sobu. U sobu utrči Dina. Sva je mokra.)

DINA: Idiote! Ubiću te!

(Dina otrči za Dimitrijem u sobu. Čuje se vriska, svađa. Pavle izađe iz stana.)  

MRAK

SLIKA ŠESTNAESTA

(Leto 1886. Voždovačka poljana. Smiljana klekla na zemlju. Rukama je nežno dodiruje. Ogleda se u njoj. Uzima grumen zemlje i razmazuje ga po telu, po grudima, po licu. Teško diše. U daljini se čuje zvuk sirene voza.)

MRAK

SLIKA SEDAMNAESTA

(Soba u Dimitrijevom stanu. Veče. Dina i Duče, svečanije su obučeni, stoje pored kaveza u kome je Klajd. Drže podignute čaše burbona u vis i pevaju rođendansku pesmu papagaju. Na trosedu sedi Slava i pije. Prelepa, nova, bela haljina čini je nežnijom. Od buke se ne čuje zujanje ventilatora.)

DINA i DUČE: Happy birthday to you,
happy birthday to you,
happy birthday dear Klajd,
happy birthday to you!          

(Smeh. Kucaju se čašama, ispijaju burbon. Već su pomalo pripiti. Duče uključi CD plejer. Ray Charles, pesma "I can't stop loving you".)

DINA: Opa, postali smo romantični.
DUČE: (Teatralno klekne pred Dinu.) Muškarci biraju.
DINA: (Tobož ushićena.) Najzad.

(Dina se smeje, oni igraju. Duče je pripio uz sebe, čvrsto.)

DUČE: Obožavam ove tvoje žurke. Slavo, kako se provodiš?

(Slava samo klimne glavom i popije piće naiskap.)

DINA: Ona se već napila. A ja još nisam! Sipaj mi Duče, sipaj mi!

(Dina diže čašu u vis. Duče, plešući, uzima flašu burbona sa stola i sipa, u pokretu, burbon u Dininu čašu. Burbon se razliva oko njih. Oni se smeju i plešu. Slava je već klonula u trosed. Drema. Dina i Duče igraju sve strasnije. Dina je napadno, baš neprirodno vesela. Smeje se.)

DUČE: Ovolike pripreme i ništa.
DINA: A ja htela da vidim kako izgleda taj vaš sudija...
DUČE: Nizak, debeljuškast, uštogljen...
DINA: Znači, liči na Dimitrija. (Smeh.)
DUČE: Kako li nam sad naš Dimitrije uživa u isparavanju asfalta i razmeni mišljenja sa vrednim paorima.
DINA: Krvari na barikadama! (Smeh.) Znači, sve pomeramo za narednu nedelju.
DUČE: Aha.
DINA: A gde ćete sa njom? (Pokazuje na Slavu.)
DUČE: Naći ću već nešto.
DINA: Je l' dobra?
DUČE: Pa... i ne baš.

(Duče priigrli Dinu još jače, unese joj se u lice. Ona se malo otrgne, ispije piće i digne čašu u vis.)

DUČE: Još?
DINA: Naravno.

(Duče sipa Dini još pića. Nastavljaju da igraju. Dina nastavlja da se smeje.)

DINA: Ne znam samo kakav izgovor da smislimo za sledeću nedelju.
DUČE: Kupićemo još jednog papagaja. (Smeh.) Tražio sam te danas oko pet na poslu.
DINA: Ti, zašto?
DUČE: Onako, nisam imao šta da radim dok je Slava bila kod frizera. Nije te bilo. Sreo sam ti glavnog urednika.
DINA: Je li, i šta kaže?
DUČE: Kaže da si pravo čudo.
DINA: Čudo je to na šta sam ličila kad sam stigla na posao.
DUČE: Ne razumem?
DINA: Probudila sam Dimitrija a on me je okupao hladnom vodom.
DUČE: Gde?
DINA: U kadi, gde bi.

(Duče se smeje. I Dina prihvata smeh.)

DINA: Nije mi bilo ni malo smešno tada. Na svu sreću montažer se nije pojavio pa sam iskoristila priliku...
DUČE: Da odeš do tržnog centra.
DINA: Što se iz priloženog da videti. (Pokazuje na svoju novu haljinu koju je obukla.) Zajeb'o se Dimitrije što me je ovlastio na svoj tekući. Deset čekova sam pustila.
DUČE: Za tvoju lepotu sve.

(Duče spusti ruku na Dininu stražnjicu, ona ga pogleda i pomeri mu ruku.)

DINA: Bila sam i kod lekara.
DUČE: Kod našeg krvopije?
DINA: Kod njega.
DUČE: (Oponaša glas lekara.) "U krvi su skriveni svi odgovori, moj Duče!", vampir. On bi morao posle svakog pregleda da služi pacijentima sendvič i sok. (Zastane.) Dina!
DINA: Šta je bilo?
DUČE: Pa ti si nazebla od hladne vode!
DINA: Marš.
DUČE: Nisi. Hvala Bogu. To je, znači, bila mala, kurtoazna poseta lekaru inspirisana potrebom za zdravstvenom kulturom. Civilizovano, civilizovano... Da nastavimo u ritmu muzike za ples.
DINA: Pazi, gaziš me.
DUČE: Ja, Rudolf Valentino od Pirota! To je kleveta a što je više kleveta i laži Duče nam je miliji i draži!

(Dina ne može da se ne nasmeje.)

DINA: Koje si ti laprdalo.
DUČE: Elokvenciju posvećenima!
DINA: Zaboravi. Znaš li da ja ne znam zašto te zovu Duče? Pitala sam i Dimitrija i Pavla, nisu ni oni znali da mi odgovore.
DUČE: Nisam im nikada ni rek'o. A i nije neka priča.
DINA: Tajanstvenost...
DUČE: Ma ne. Kad sam bio klinac bio sam debeo.
DINA: Ti?!
DUČE: Zvuči neverovatno ali je tako. Imao sam veliko dupe pa me je jedan iz kraja prozvao Dupče...
DINA: Dupče!
DUČE: Odrao sam ga od batina  ali  ostalo je tako,  samo se vremenom izgubilo ono "p".
DINA: Dupče... (Smeh.)

(Nastavljaju da plešu. Odjednom prestane muzika.)

DINA: Ko je ugasio muziku? Duče, zar nisi naredio muzici svirku bez pauze?
DUČE: To sam im izričito napomenuo. Da vidimo šta kaže šef orkestra.

(Duče odlazi do CD plejera. Dina sipa sebi novo piće i stane pored Slave. Gleda je. Slava je zaspala.)

DINA: Spava.
DUČE: Što su se ovi Japanci isfušarili...
DINA: U ovoj haljini izgleda tako nežno.
DUČE: Jebi ga, crklo pojačalo.
DINA: Ko bi rek'o da je kurva.
DUČE: Imam ideju. Da odemo do "Platoa", tamo je živa svirka, imaju i klavir.
DINA: Lepa je, je li?
DUČE: I pijana, a ti još nisi.
DINA: Da ipak sačekamo Dimitrija i Pavla.
DUČE: Na Dimitrija možeš slobodno da ne računaš, seljaci su ti tvrdoglava sorta. A što se tiče Pavla  taj se sigurno zapio sa svojom braćom po oružju u nekoj klaustrofobičnoj kafančugi koja ispunjava njihove estetske zahteve samo ako neobično podseća na vojničku kantinu. To evociranje uspomena, draga moja, može da potraje.  Zar da ih čekamo bez muzike? I pića više nemamo.
DINA: Nije valjda da smo sve popili?
DUČE: (Pokazuje na polupraznu flašu burbona.) Skoro.
DINA: Ona (Pokazuje na Slavu.) upija burbon kao sunđer. (Smeh.)
DUČE: Gde je telefon da rezervišem sto?

(Dina slegne ramenima.)

DUČE: Kreativni haos.
DINA: Prati žicu.

(Duče pođe od telefonske utičnice i prateći žicu ode u Dininu sobu.)

DINA: (Vikne ka Dučetu.) Pustićeš me da sapletem konobara?
DUČE: (Ulazi noseći telefon) Ako mi sviraš.
DINA: Šta?
DUČE: Hačaturijana.
DINA: (Smeh.) A ti ćeš po klaviru da prosipaš cveće... I kristalne suze, i zlatni brod...
Saplešću ga posred "Platoa", pred šefom. Idem da sredim šminku.             
DUČE: Požuri.

(Dina odlazi u svoju sobu. Duče telefonira.)

DUČE: Halo,.. "Plato"? Crni, ti si? Duče. Treba mi sto... Zajebi gužvu, hoću sto.

(Telefonska žica se obmotala oko stalka Klajdovog kaveza i kavez padne.)

DUČE: Jebem ti... Ma ne tebi, ptičurini... Letećoj! Za dvoje, da. Vidimo se.

(Spušta slušalicu i podiže kavez. Slavu je probudio tresak.)

SLAVA: Šta je bilo?
DUČE: Ništa, pala ptica. Spavaj!

MRAK

SLIKA OSAMNAESTA

(Mladen, vojnik srpske vojske, nema desnu ruku i vidno hramlje. Neka ga tuga uhvatila. Zastane, ugledao je Pavla. Pavle stoji, u ruci mu parče papira, lekarski izveštaj. Pogleda u papir, zatim u Mladena. Pavle i Mladen se dugo gledaju a onda Pavle izađe. Mladen pođe ka Smiljani koja je na poljani. Sedne pored nje.)

MLADEN: Rek'o mi vodeničar da noćas neće biti nikog' u vodenici.
SMILJANA: Mladene, znaš da ne smem noću iz kuće.
MLADEN: Danju nećeš, noću ne smeš.
SMILJANA: Ako me isteraju, gde ću onda?
MLADEN: Ti nemaš gde da se vratiš?
SMILJANA: Nemam.
MLADEN: Mogla bi...
SMILJANA: Šta Mladene?
MLADEN: Voliš li ti mene?
SMILJANA: Volim.
MLADEN: Što kad sam ovakav?
SMILJANA: A kakav to?
MLADEN: Kakav. Kljakav, bez ruke.
SMILJANA: Neka si. Volim ja tebe i takvog.
MLADEN: Što?
SMILJANA: Što mogu.
MLADEN: Možeš ti a druge ne mogu.
SMILJANA: Ja mogu!
MLADEN: Šta možeš, da dozoveš kišu da mi zalije ove patrljke ne bi li mi nova ruka i prava noga iznikle? Sve i da je dozoveš, jalova je ovo zemlja, Smiljana.
SMILJANA: Neka je, al' je moja.
MLADEN: Ako te ne uzmem za ženu, da mi izrodiš decu, Vuksan će svo imanje dati stricu.
SMILJANA: A ti me uzmi.
MLADEN: Voliš li ti mene, Smiljana? Pogledaj me! Voliš li?!!!

(Smiljana oborila pogled. Ćuti.)

MRAK

SLIKA DEVETNAESTA

(Leto 1995. Soba u Dimitrijevom stanu. Prošla je ponoć. Upaljen TV, satelitski program, MCM. Ulazi Pavle. Nosi Bar seme za papagaje. Prilazi kavezu u kome je Klajd. Kavez je pokriven. Iz kuhinje uđe Slava. U ruci nosi šolju. Obučena je u dugačku  majicu ispod koje ima samo bele čipkaste gaćice. Ventilator uporno duva.)

SLAVA: Izvini što sam ovako obučena, nisam znala da si došao.
PAVLE: U redu je. Klajd spava?
SLAVA: Ja sam ga pokrila. Ipak ću jesti u kuhinji.
PAVLE: Neka, sedi ovde. Treba mi društvo. Gde su ostali?
SLAVA: Dimitrije i noćas dežura na auto - putu a Duče i Dina su izašli. Pokvario im se CD.
PAVLE: Pa su krenuli u potragu za muzikom.
SLAVA: Tako nešto.
PAVLE: Vi ste, znači, ipak slavili rođendan?
SLAVA: Oni su slavili. Ja sam bila... (Pokazuje na šolju.) ...umorna.
PAVLE: I ja sam... umoran. Šta ti je to?
SLAVA: Paradajz čorba. Navikla sam ovako iz šolje. Hoćeš i tebi da sipam?  
PAVLE: Obično se treznim ujutru.
SLAVA: A ja pre spavanja.
PAVLE: Da ne menjamo navike. Uzeću neki alkohol, ako je ostalo.                  
SLAVA: Ostalo je još malo burbona u flaši. Da ti sipam?
PAVLE: Sam ću. Jedi.

(Slava sedne ne trosed i počne da jede. Pavle ostavi Bar seme na sto, sipa sebi piće i sedne u fotelju.)

SLAVA: To si donio Klajdu? (Pokazuje na Bar seme.)
PAVLE: Neću da ga budim.
SLAVA: Klajd je lijepa ptica.
PAVLE: Bio je lep kad sam ga dobio od Dine za diplomski. Njega i Boni.
SLAVA: Boni?
PAVLE: Njegova papagajčica. Boni i Klajd.
SLAVA: Šta je bilo sa njom?
PAVLE: Pobegla je iz kaveza i udarila u prozorsko staklo. Znaš, ptice nemaju takozvano treće oko, nemaju osećaj za... Serem. Kakva je bila žurka?
SLAVA: Vesela.
PAVLE: Sa Dučetom je uvek veselo slavlje.
SLAVA: Umijem ja i sama da slavim, kad nađem povod.
PAVLE: Slavi Slava... Mora da si se za kućnu slavu rodila?
SLAVA: Aha.
PAVLE: Koju?
SLAVA: Reći ću ti ako mi obećaš da se nećeš smijati.
PAVLE: Zašto bih se smejao?
SLAVA: Zato što mi je slava Prepodobni Sisoje Veliki.

(Pavle se ipak nasmeje. I Slava.)

PAVLE: Sisoje! Kad je to, majke ti?
SLAVA: Devetnaestog jula.
PAVLE: Devetnaestog jula... (I dalje se smeje.) Da mi nazdravimo u to ime, a? Srećan ti rođendan.

(Pavle i Slava nazdravljaju, on čašom burbona, ona šoljom paradajz čorbe.)

SLAVA: Znaš da si ti prvi koji mi je čestitao rođendan. Istina, zakasnio si skoro dva mjeseca...
PAVLE: Nećemo o tužnim stvarima. Koliko si godina napunila?
SLAVA: Sad si kazao da nećemo o tužnim stvarima. Dvadeset jednu.
PAVLE: To je za tebe tužno. Šta da kažem ja, osamnaestog decembra ću napuniti celih dvadeset sedam. Antička tragedija. Vidiš, da si u Americi sad bi bila tek punoletna.
SLAVA: Na žalost, nisam u Americi.
PAVLE: Na žalost. Mada, ovde si brže sazrela. Pravno gledano.

(Slava i Pavle se pogledaju i izgovore istovremeno.)

SLAVA I PAVLE: Na žalost.

(Smeh.)

PAVLE: Cela istina...

(Pavle zapali drugu cigaretu iako mu pređašnja još gori u pepeljari.)

SLAVA: Nervozan si?
PAVLE: Ništa posebno.
SLAVA: Dina je htjela da te sačeka.
PAVLE: Dina je oduvek htela da me sačeka.
SLAVA: Duče kaže da si bio u Bosni.
PAVLE: Bio sam.
SLAVA: Dobrovoljac?
PAVLE: Ne.
SLAVA: Kako onda?
PAVLE: Zbog lične karte i mesta rođenja: Zenica.
SLAVA: Zenica?
PAVLE: Stari mi je mašinac. Radio je tamo neko vreme kao inženjer u železari.
SLAVA: Ja sam mislila da si Beograđanin.
PAVLE: U Beogradu živim od pete godine. Bio sam kod Dine na žurci u studenjaku. Pokupila me je vojna policija Republike Srpske i poslala natrag u zavičaj, ustvari nešto zapadnije. Sve je to sveta srpska zemlja.
SLAVA: Ali u ličnoj karti ti stoji mjesto prebivališta.
PAVLE: Nešto pre toga sam vadio ličnu kartu, pošto mi je staroj istekla važnost, i to je bilo dovoljno. A i našima sam bio na crnoj listi još od studentskog protesta '92.
SLAVA: Ne razumijem?
PAVLE: Zlopamćenje. Bio sam jedne večeri hit TV dnevnika. "Kolege, ne dozvolite da razni Osvaldi, Kovači i Paravine vode srpski narod u građanski rat!", garnirano fotkama.
SLAVA: Paravina, to nije srpsko prezime.
PAVLE: Tako su i oni mislili, moje visokosvesne kolege koje su to i sročile. A vidiš, Osvald se prezivao Bulatović, Olgi Kovač je deda poginuo na solunskom frontu a meni još u drugom balkanskom ratu. I ja sam pokušao da poginem u ovom ali naruših vekovnu tradiciju.
SLAVA: Izvini, nisam mislila da te...
PAVLE: Nema veze, takvo je jebeno vreme.                                                                 
SLAVA: Da li si ubio?
PAVLE: Ne sećam se... Osim...
SLAVA: Osim?
PAVLE: Ponekad se setim.
SLAVA: Samo ponekad.
PAVLE: Samo. Da ostavimo, na trenutak, mene po strani, za promenu. Da pričamo malo o tebi.
SLAVA: Može, ako mi daš cigaretu.
PAVLE: Naravno.

(Pavle zapali cigaretu Slavi.)

SLAVA: Da uperim lampu u lice?
PAVLE: Može i ovako.
SLAVA: Izvoli. Prvo pitanje.
PAVLE: Što se ti kurvaš?
SLAVA: (Zakašlje se, od dima cigarete.) Moram da priznam da je ovo bilo baš direktno.
PAVLE: Mogu i da ublažim formulaciju.
SLAVA: Nema potrebe. Došla sam u Beograd da studiram...
PAVLE: Šta?
SLAVA: Primjenjenu umjetnost koju, uzgred budi rečeno, nisam imala gdje da primjenim. Onda se kod mene zaratilo, moji nisu imali para da mi šalju, pala sam godinu i tako...
PAVLE: Tek tako.
SLAVA: Ne baš. Majka mi je bila šećeraš, sestra tek u osnovnoj školi, otac na frontu. Insulin je skup, znaš.
PAVLE: A zanat najstariji najplaćeniji.
SLAVA: E, tako.
PAVLE: Da li su tvoji znali čime se baviš?
SLAVA: Otac mi je uvijek govorio da je to što sam lijepa moja prednost. Majka je ćutala. Kad su ona i sestra poginule u bombardovanju, otac me je potražio u Beogradu. Htio je da mi kaže to lično. Tada je saznao.
PAVLE: I?
SLAVA: Ništa mi nije kazao. Samo me je poljubio u čelo. Te večeri je ubio mog makroa usred sale hotela "Moskva" a onda... Čula sam pucnje, najprije jedan... pa drugi...
PAVLE: Bila si u hotelu?
SLAVA: Bila sam u hotelskoj sobi, sa mušterijom!

(Pauza. Slava uzima čašu i sipa burbon u nju. Ispije naglo piće. Pavle hoće da je pomiluje po kosi, ona mu odgurne ruku.)

SLAVA: Sada je tvoj red. Čega se sjećaš?
PAVLE: Te zime smo, na kratko, osvojili grad. Moj vod je bio u prvoj liniji. Kad smo ušli u kuću video sam kako u sobi, na krevetu, leži jedna devojčica. Bila je lepa, baš tako, lepa. Oko nje su bile druge devojke, žene. Jedna od njih je plakala. To joj je bila majka. Devojčicin krevet je bio krvav. Nije imala više od dvanaest godina.
SLAVA: Vojnički kupleraj?
PAVLE: Da. Onda su naši u tu istu kuću doveli devojke iz grada, i tu su pred očima onih koje su bile... One su uživale gledajući ono isto što su i njima radili.
SLAVA: Šta je bilo sa djevojčicom?
PAVLE: Umrla je nakon dva dana od sepse. Te večeri njena majka je dovela takvu istu devojčicu, ni za feredžu doraslu. Naterala je jednog pijanog vojnika da malu siluje u krevetu u kome su se nad njom i njenom ćerkom iživljavali. Kad sam ušao u sobu video sam je kako gleda. Ono što sam tada video u njenim očima... Zubi su joj bili tako stegnuti da mi se činilo da će popucati. Uživala je u kricima tog deteta na krevetu. Njemu sam jednim udarcem kundaka slomio kičmu. Žena je skočila na mene. Vrištala je kao luda. Sve vreme je vrištala. A onda se umorila i zaćutala. Devojčicu sam izneo kroz prozor. Čim sam je pustio pobegla je u mrak. Iste noći je stigla naredba za povlačenje.

(Duga pauza.)

SLAVA: Meni je Dimitrije obećao duplo više novca ako uspijem da te odvedem u
krevet. Da nas Dina zatekne.

(Pavle okrene leđa Slavi. Ona mu priđe, zagrli ga.)

SLAVA: Treba mi taj novac. Hoću da pobjegnem odavde. Ne mogu više, ne mogu...

(Slava prisloni glavu na Pavlova leđa. Pavle se okrene ka njoj. Pomiluje joj kosu, obraze, usne...)

PAVLE: Zna li Duče za to?
SLAVA: Zna.
PAVLE: Dina je večeras sa njim. Dovoljno je da mu ostaviš poruku na pejdžeru i dobićeš novac.
SLAVA: Znam da misliš da sam... Voljela bih večeras...
PAVLE: Nemoj.
SLAVA: Razumijem.
PAVLE: Ne razumeš.
SLAVA: Osjećaš li tugu?
PAVLE: Ne.
SLAVA: Ni ja. Kao da je sve što je moralo biti tužno u mom životu već bilo i sad samo čekam kraj...

(I Slava rukom dodirne Pavlove usne.)

SLAVA: Jedva čekam, Pavle.

(Dugo se gledaju. Zatim poljube. U daljini se čuje zvuk voza.)

MRAK

SLIKA DVADESETA

(Leto 1995. Hotelska soba. Tek što nije svanulo. Duče leži sam u krevetu za dvoje. Čuje se pisak pejdžera, prigušeno, negde iz sobe. Iz kupatila izlazi Dina, obučena u istu haljinu koju je nosila sinoć. Rajsferšlus na leđnoj strani haljine joj je raskopčan. U zubima joj jedna ukosnica, drugu stavlja u kosu. Našminkana je i sređena. Prilazi Dučetu, okreće mu leđa. Stavila je ukosnicu u kosu, uzima onu iz usta.)

DINA: (Stavljajući ukosnicu u kosu.) Zakopčaj me, kasnim.
DUČE: Gde?
DINA: Na posao.
DUČE: U nedelju na posao...
DINA: Zakopčaj me!
DUČE: Lezi da spavaš, molim te, i ugasi taj sat.
DINA: U hotelima nema budilnika, to je tvoj pejdžer. (Pokazuje mu na rajsferšlus.) 'Ajde!
DUČE: (Zakopčavajući joj rasferšlus.) E, jebeš mi sve ako si ti čitava. Gde je... Gde mi je pajdžer?
DINA: Ne znam gde je. Zakopčaj me, iskrivih kičmu.
DUČE: Kako ne znaš... Nađi ga, ugasi ga, dezintegriši ga, zovi "room service"...
DINA: U pizdu materinu!

(Dina ustaje do pola zakopčanog rajsferšlusa. Traži Dučev pejdžer među njegovim stvarima koje su razbacane svuda po sobi.)

DUČE: Serem ti se u pejdžer, i kad sam ga kupio...

(Duče stavlja jastuk preko glave. Dina je pronašla pejdžer.)

DINA: Evo ti ga u gaćama. 'Ajde sad, zakopčaj me. (Ugasi pejdžer. Namešta se da joj zakopča haljinu.)

DUČE: Pročitaj mi.
DINA: Ne zajebavaj me više, molim te.
DUČE: Čitaj mi, čitaj...

(Duče se okrene ka njoj da je zakopča. Njena stražnjica mu je u nivou lica. On je ugrize za stražnjicu. Ona skoči.)

DINA: Stoko!
DUČE: Njam, njam...

(Dina pročita poruku na pejdžeru. Iznenađena je, uplašena.)

DINA: Šta je ovo... Šta je ovo, Duče?!
DUČE: Jutarnji okus dupeta na mojim usnama.
DINA: Vi niste normalni...
DUČE: Samo sam te malo gricnuo...
DINA: Niste normalni!!!

(Dina baci pejdžer na Dučeta, pogodi ga u glavu i trkom izađe iz sobe.)

DUČE: Jao kurvo, jebem li ti mater ludačku....

(Duče krene za Dinom. Odjednom se čuje Dinin vrisak. U sobu ulazi Kupe, u jednoj ruci mu pištolj sa prigušivačem, drugom drži Dinu zapušivši joj usta. Duče stane.)

DUČE: Kupe!
KUPE: Mnogo voliš tuđe stvari, bratko.

(Duče pođe rukom ka stolu na kome mu je pištolj.)

KUPE: Stani! Razneću joj glavu.

(Duče za trenutak zastane. Pauza. Zatim naglo pokuša da uzme pištolj. Kupe puca u Dučeta. Duče padne. Dina se opire. Kupe je baci na krevet i pođe ka njoj. U ruci mu pištolj.)

KUPE: Da nisi pisnula.
DINA: Neću, neću... Ćutaću.

(Kupe je gleda, lagano joj prilazi. Dina je uplašena ali pribrana. Haljina, joj je poluzakopčana. Bela ramena joj gola. Ubrzano diše. Naglo pruži ruke ka Kupeu. On ostavi pištolj, skine jaknu i pancirni prsluk. Ljube se, Dina ga ugrize za usne, on vrisne.)

KUPE: Da vam jebem mamkata srpska!

(Dina brzo ustane, uzme Dučetov pištolj sa stola, puca u Kupea i on padne mrtav. Dina drhti ali ćuti. Ne vrišti, kao da prkosi. Pogleda u ogledalo. U daljini se čuje zvuk sirene voza.)

MRAK

SLIKA DVADEST PRVA

(Stan. U sobi nedostaju neke sitnice. Nema ni kaveza. Ispred prozora stoji Pavle. U ruci mu flaša burbona "Four roses". Pije iz flaše. Već je pomalo pripit. Čuje se samo zujanje ventilatora. U sobu ulazi Dimitrije, zadihan je, nervozan. Ugleda Pavla.)

DIMITRIJE: Gde je?
PAVLE: (Gleda u flašu burbona.) Četiri ruže. Malo ti je ta jedna kojom su te zakitili.

(Dimitrije ode do Dinine sobe. Vidi da je prazna.)

DIMITRIJE: Gde je Dina, Pavle?
PAVLE: Jedno se ipak mora priznati, koštao si ih. Stan, šofer...
DIMITRIJE: Odnela je svoje stvari.
PAVLE: A ti i ja im tražili ostavke. Jebo te, ni ja je ne bih dao...
DIMITRIJE: Jesi li bio tu kada je uzimala stvari?
PAVLE: Ni ti je sinoć ne bi dao da nisi morao. Slušao sam jutarnje vesti...
DIMITRIJE: (Uhvati Pavla za revere i sruči ga u fotelju.) Slušaj ti mene seronjo! Zvao me je tvoj lekar.
PAVLE: Sjebali te seljaci.
DIMITRIJE: Da li si ti...?
PAVLE: Nisam tucao Slavu, ako te to interesuje.
DIMITRIJE: Zabole me za Slavu. Da li si spavao sa Dinom od kada si došao?
PAVLE: Sa tvojom ili mojom Dinom?
DIMITRIJE: Čoveče, imaš SIDU. Ne zajebavaj se time!
PAVLE: A ti, da li si ti spavao sa njom, prijatelju?
DIMITRIJE: Kurcem ste vi ratovali po Bosni. Govori!
PAVLE: Usro si se, a? I Dina je bila kod lekara.
DIMITRIJE: Budalo pijana...
PAVLE: Rekla mi je da te ne voli, Dimitrije!

(Pauza.)

PAVLE: Rekla mi je da si debeo. ćelav i pun para...
DIMITRIJE: Lažeš!
PAVLE: Pun para...

(Dimitrije krene da udari Pavla ali ovaj ga vešto uhvati za ruku i odbaci na pod. Dimitrije ostane na podu. Pavle vadi ispod fotelje Dininu haljinu, onu koju je nosila te noći.)

PAVLE: Lepu si joj haljinu kupio. (Baci haljinu ka Dimitriju.) Pomiriši, trebaće ti taj miris.
DIMITRIJE: Zašto si upošte dolazio, zašto...
PAVLE: Dok sam bio gore stalno sam se pitao kako to da je vojna murija baš te noći pravila raciju u Studenjaku i kako to da iz Opštine nikada nije stigla potvrda o mom mestu boravka. Tamo nisam našao odgovor pa sam došao da mi ti odgovoriš.
DIMITRIJE: Jebi se, i Dina je znala.

(Pavle hvata Dimitrija za revere, podiže ga.)

PAVLE: Ispušio si ga, Dimitrije.
DIMITRIJE: Jebi se!

(Pavle vadi iz pazuha revolver.)

PAVLE: Ispušio!!!
DIMITRIJE: Jebi se!!!

(Pavle stavlja cev revolvera Dimitriju u usta. Svetlo polako nestaje. Pucanj. Zadihana, trči Smiljana. Sva je u belom. Na licu joj nemoć. Strah. Mržnja.)

SMILJANA: Vuksane, Mladen se ubio. Ubio se, oče!

MRAK

SLIKA DVADESET DRUGA

(Voždovačka poljana. Paklena vrućina. Na sred poljane kameni krst. Podno krsta sklupčala se Smiljana u beloj venčanici. Nikad lepša. Tiho peva. Doziva kišu. Levo od krsta Dina obučena u belu haljinu sa početka. U jednoj ruci drži kofer, u drugoj zmaja od hartije. Podiže ga. Nema vetra da poleti. Klavirska kompozicija sa početka drame, lepota Hačaturijanske disonantnosti. Desno od krsta Slava. I ona je u beloj haljini, i njoj u ruci kofer. Mutni zvuci rata u daljini. Odjednom, čuje se sirena voza. Smiljana ustane, Dina i Slava zakorače. Sve tri gledaju ka izvoru zvuka voza. A on sve jači.)

SMILJANA:  Bež'te crvi iz jabuke,
oj dodo, oj dodole
Da zagrizem ja bez muke,
oj dodo, oj dodole
Trulo seme, trula grana,
oj dodo, oj dodole
Proguta me ova 'rana,
oj dodo, oj dodole
Neka k'o iz topa pukne,
oj dodo, oj dodole
Vazda bilo da omrkne,
oj dodo, oj dodole
Što stojalo to odvuglo,
oj dodo, oj dodole
Odavno je On ogugl'o,
oj dodo, oj dodole
Biće da mu žao vode,
oj dodo, oj dodole
Čeka da se drugi rode,
oj dodo, oj dodole
Drugi već su sada krivi,
oj dodo, oj dodole
Samo da smo duže živi,
oj dodole, moj Božole.

(Iz dubine se pomalja veliki oblak garave pare. Polako prekriva poljanu. Voz polazi. Smiljana, Dina i Slava stoje kao ukopane slušajući kako se zvuk sirene voza gubi u daljini. Nigde vetra. Neka ga tuga uhvatila. Vazduhom kruže samo nemirne disonancije. Stapaju se, na trenutke uzbuđuju, postaju divne. One su vetar, one su kiša.)


K R A J