Željko Hubač

OSAMDESETDEVETA

 

LICA:

ŠABAN AHMETOVIĆ    
AVDIKA       
MEHMED MEŠA FILIPOVIĆ - UČO    
AGENT PROKIĆ      
BOJAN OPERACIJA     
PROF. DR. SUAD HAJDARHODŽIĆ  
MAŠAN      
DANINA, MAŠANOVA ŽENA            

Bolnica neuropsihijatrija Tuzla, godina 1989.


PRVA SLIKA
(Bolničko dvorište. Zima. Šaban stoji i čeka nekoga. Ulazi Avdika.)

ŠABAN: Kurafte saso i situ... Gdje si dosad, aman?
AVDIKA: Morala sam da čekam za žutu.
ŠABAN: Dikile 'vamo.... Ni rakiju ne osjećam od 'ladnoće.
AVDIKA: Jesi doneo pare za cigare?
ŠABAN: Evo.
AVDIKA: ‘Oćeš prsluk da ti dam?
ŠABAN: Ti š' mi davat prsluk, jedva stojiš tako sasušena. AVDIKA: Projela sam.
ŠABAN: Gdje si projela, kad sam s tobom u menzi i gledam te kako mrljaviš?
AVDIKA: U sobi sam jela.
ŠABAN: Proješćeš ti kad te izudaram. ‘Ajd i ne zaboravi ujutru cigare!
AVDIKA: Šabane...
ŠABAN: Šta još, Avdiko, izmrz'o ženo, aman?!
AVDIKA: Gledaj ga nebo.
ŠABAN: Koje nebo?
AVDIKA: Pun mjesec.
ŠABAN: Ti nisi saglama žena, sto odsto!
AVDIKA: ‘De me zagrli.
ŠABAN: ‘Ladno! Bjež, ba, u sobu.
AVDIKA: Zagrl' me.
ŠABAN: (Zagrli Avdiku. Neprijatno mu je.) Ti luda, ja još luđi... Da mi je neko prič'o da ću u ove godine s ženama napolju, po zimi da se grlim, umjesto domaćinski, uz ognjište i sa sinovima...
AVDIKA: (Hoće da poljubi Šabana.) Šabane...
ŠABAN: De, ba, ne azdisuj. Pa napolju smo, vidjeće neko.
AVDIKA: Mislila sam... ŠABAN: So ćere sad...? AVDIKA: ‘Aj da bježimo odavle. ŠABAN: Ama, u grob ćeš me oćerat'. Tebi se bježi. Ako te lapi policija, samo će te vratiti ovdje, a mene? Bježiš, znači nisi lud, 'ajmo na pansion.
AVDIKA: Ma, ja sam mislila...
ŠABAN: Ti da s' mislla, ne b' mi to rekla. I 'ajmo više u sobu, duša mi spava, treba se vampirimo ujutru za doručak… ‘Ajde.
MRAK

DRUGA SLIKA
(Bolnička soba sa pet kreveta. Dva su prazna, od kojih je jedan namešten, a drugi nije. U ostala tri spavaju Učo, Agent Prokić i Bojan Operacija. Bojanu je intravenozno priključen fiziološki rastvor. Kroz prozor, iza starog TV-a, ulazi Šaban i krije ispod pidžame flašu rakije. Prilazi Uči i budi ga.)

ŠABAN: Bata Učo, ooooo bata Učo..!!!  Ogluvio....
UČO: Nisam ogluvio, nego spavam. Šta je?
ŠABAN: (Vadi flašu.) Gledaj, bomba!
UČO: Čija je?
ŠABAN: Baba mi pekla.
UČO: Ciganska brlja.
ŠABAN: Nije brlja, baba mi iz gornje mahale. Čista k'o suza, gledaj kako pjeni.
UČO: Koliko tražiš za nju?
ŠABAN:  Panjč pakle Mar'boro...  Bata Učo, čista, dušu liječi. Oka mi babina.
UČO: (Vadi iz nahtkasne cigarete i daje Šabanu.) Evo ti tri pakle.
ŠABAN: De ba, 'vaka rakija za tri pakle, daj  još jednu.
UČO: Dosta ti je.
ŠABAN: A kurafte saso i situ. Po snijegu sam u pižami iš'o po rakiju, a ti....
UČO: (Otpije, pa ponudi i Šabanu.) Evo, probaj pa ćeš vidjet. Brlja.
ŠABAN: Auuu, dobra ... Kakvu sam ti rakiju dao za džabe. Daj da palim jednu.
UČO: E, sortu ti cigansku. Sad ti dadoh cigarete, a ti se grebeš.
ŠABAN: Gre’ota da se otvara tvrdo pakovanje...
UČO: Hajde, uzmi.

(Iz kreveta se pridiže agent Prokić.)

PROKIĆ: Vas dvojica, je l' znate da je zabranjeno da se puši i pije u sobi? Sve ću ujutru načelniku da kažem.
ŠABAN: Ne znam samo koje jutro ćeš ga vidjet...
PROKIĆ: Mašanu ću da kažem!
ŠABAN: Možete i ti i Mašan da idete malo... znaš gdje... Ako si šef u sobi, nisi Bog.
PROKIĆ: Ja sam za tebe Bog i sve božije.
ŠABAN: Mani me se, ludaku.
PROKIĆ: Ko je lud? Ko...?
ŠABAN: Taj što piša u krevet!
PROKIĆ: Cigare da mi vratiš što si dužan.
ŠABAN: Evo ti cigare, na, mrtav se napušio, iz ludnice ne izaš'o.
UČO: Dosta vas dvojica. Probudili ste Bojana, jedva sam ga uspavao.
ŠABAN: Ne sekiraj se, bata Učo, nabiću mu one sluške za uši, pa će spavati. Evo dav'diš. ’Ajde Bojane, polako...

(Šaban Bojanu stavlja slušalice diskmena na uši.)

UČO: I pokrij ga...
ŠABAN: Vidi ga, k'o zaklan, milina jedna... Allahu dragi, prosti. Ništa na čuje.
PROKIĆ: Što ovaj Marlboro nije original nego naš?
ŠABAN: Dobrom krmetu nema lošeg napoja, a i bolje da pušiš naš nego američki.
PROKIĆ: E, ima da te zapišem u knjigu dežurstava ...(Pokazuje svesku.)
ŠABAN: De b'a, šuti tu i puši ... a taj tefter okač' u ćenifu...
PROKIĆ: (Osluškuje... vikne.) Sirena!
ŠABAN: Čuj kretena. Šta s' zin'o tolko, uši probi...
PROKIĆ: Dovode novog. Oće l' ga kod nas?
ŠABAN: Pa samo kod nas ima prazan krevet. Kakav li je ovaj?
UČO: Luđi od vas dvojice sigurno nije. Kako ja ne poblesaveh ovdje...
ŠABAN: Ja te, Učo, održavam da budeš saglam.
UČO: Ti baš umiješ da utješiš. (Čuje se bat koraka.)
PROKIĆ: Gasi cigare i sklanjaj brlju!
ŠABAN: Nije brlja, baba mi...
UČO: Ćuti, bolan!

(Ulaze Danina i Mašan. Danina prilazi Bojanu, skida mu terapiju i uzima stalak za bocu.)

MAŠAN: I ovdje je jedan slobodan krevet. Hoćemo li ga tu?
DANINA: Nek odluči načelnik. Ja mu, vala, neću tri kreveta spremati.
MAŠAN: Ostavi posteljinu i ovdje, pa šta odluče doktori. Ja sam u prvoj, srediću.
DANINA: Nek' si ti meni poranio...
MAŠAN: Nek' sam ti!

(Danina izlazi. Mašan prilazi Šabanovom krevetu.)

MAŠAN: Šabane spavaš li?
ŠABAN: Spavam.
MAŠAN: A gdje je bomba?
ŠABAN: Ne znam dok spavam.
MAŠAN: A ako te ja probudim?
ŠABAN: Onda je kod bata Uče u ormariću.  Nemoj sve da popiješ.
MAŠAN: Porez na poverenje.
PROKIĆ: Nosi im to, nosi!

(Mašan potegne iz flaše. Danina uđe i baci na nenamešten krevet neraspakovanu posteljinu.)

DANINA: Mašane! Ne naljevaj se od jutra. Hajde idemo. Vi nastavite da spavate i bez buke.

(Mašan i Danina izlaze.)

ŠABAN: Mašane, Mašane, dabogda saznao da ti načelnik prči ženu.
PROKIĆ: Što mu ti sam to ne kažeš?
ŠABAN: Pa da jurim bubrege po podu. Neka hvala.
UČO: Preselo mu, čim ispije prvi gutljaj.
ŠABAN: Dabogda mu ja svirao svadbu.
PROKIĆ: Ti ne znam da sviraš.
ŠABAN: E, baš zato. (Uzima stolicu, penje se da pogleda kroz prozor.) Izgore, dav'dim kaki je ovaj novi. (Ugleda ga.) Bata Učo!
UČO: Pusti me, da spavam, sotono!
ŠABAN: Ima urokljive oči i šiljatu bradicu. Au, ovaj mora da hrče za trojicu. E, neće moći to tako...

(Šaban prilazi praznom krevetu koji je pored njegovog i premešta ga do Prokićevog.)

PROKIĆ: Šta neće moći, šta radiš to?
ŠABAN: Premeštam ga kod tebe, pa hrčite jedno drugom dok ne ogluvite. Kakva mu je mješina, ovaj kad za’rče mrtvi iz groba bježe.
PROKIĆ: Nemoj mi ga 'vamo!
ŠABAN: Bogme, 'oću?
PROKIĆ: Ne primiči ga.
ŠABAN: Ti si šef, mora da je do tebe, da ga čuvaš.
PROKIĆ: Ma, nosi taj krevet odavde...

(Šaban i Prokić guraju krevet, svađaju se. Učo iznenada ustane.)

UČO: E, stvarno ste nemogući, totalno ste me rasanili. (Uzme knjigu, ode do stola. Čita.)
ŠABAN: (klepi Prokića) Barabo! Poremetio si bata Uču.  (Priđe Uči) Sad ćeš čitati, a?
UČO: Da!
ŠABAN: (Mota se oko Uče) A može li... (Učo baci paklicu cigareta na sto. Šaban uzme jednu cigaretu, zapali. Vrpolji se, nešto bi da kaže) Samo ti čitaj...
UČO: Šta je sad, aman!
ŠABAN: Ništa...
UČO: Ajde, reci.
ŠABAN: Znaš šta mi kazala Avdika?
UČO: Opet si bio s njom?
ŠABAN: Malo.
UČO: Ženu i troje djece imaš.
ŠABAN: Nemam ja djecu. Samo ćerke.
PROKIĆ: Što si pravio, to si dobio.
ŠABAN: Dosta ti, politički. Ja sam b'a sinove pravio, to što je ona bajala pa izrodila pišulje...
UČO: Dijete je dijete.
ŠABAN: Pa kad je ćerka dijete, 'ajmo' se mijenjat. Dam ti sve tri za tvojega kuronju.... E, ma znaš šta mi je kazala?
UČO: Šta ?
ŠABAN: Da sam mnogo šukar...
UČO: Šta si?
ŠABAN: Šukar - dobar. Ja znam ceo vaš jezik, a vi ni tri riječi ciganjskog, sve vam moram prevodit.
UČO: I kako si to mnogo šukar?
ŠABAN: Ono, znaš seksualno... E aj da t' nađem jednu žensku, zaboravićeš onu tvoju rospiju.
UČO: Ostavi se prazne priče.
PROKIĆ: Ti samo ludačama možeš da budeš dobar.
ŠABAN: Slušaj agente! Što smo se zajebavali, zajebavali. Avdiku mi ne diraj, odrobijaću te, života mi!

MRAK

TREĆA SLIKA
(Bolnička soba, Bojan, Prokić i Šaban spavaju. Učo sedi pored stola, zaspao je nad knjigom. Ulazi profesor Hajdarhodžić, gleda oko sebe, prilazi Uči s leđa i hvata ga za rame. Učo se prene.)

PROFESOR: Uplašio sam vas?
UČO: Mora da sam zadremao! Kako ste...?
PROFESOR: Vi ste Mehmed?
UČO: Otkud znate moje ime?
PROFESOR: Piše na listi. (Pokazuje na temperaturnu listu okačenu o  krevet.) Mehmed Filipović...
UČO: Divna moć zapažanja, s obzirom na mjesto gdje ste...
PROFESOR: Bolnica neuropsihijatrija Tuzla. Godina 1989-ta. Zima.
UČO: I baš sve tako piše, gospodine...?
PROFESOR: Pitate me za ime?
UČO: Krevet vam je nenamešten, nema listu da bih i ja pročitao, pa moram da pitam.
PROFESOR: Doktor Suad Hajdarhodžić.
UČO: Ljekar?
PROFESOR: Ne, univerzitetski profesor.
UČO: Šta predajete?
PROFESOR: Anatomiju ljudske duše.
UČO: Psihijatar?
PROFESOR: Psiholog.
UČO: Odakle ste?.
PROFESOR: Iz Sarajeva.
UČO: Iz Sarajeva! Kako ste dospjeli ovdje ako ste iz Sarajeva?
PROFESOR: Svaki put ima svoju logiku.
UČO: Ne insistiram, ako vam je neprijatno.
PROFESOR: Ne, naprotiv, samo možemo o tome kasnije, kolega.
UČO: Nisam vam ja profesor, ja sam učitelj. Misli, u civilstvu sam bio učitelj.
PROFESOR: U civilstvu?
UČO: Tako mi ovdje nazivamo spoljni svijet, onaj iza bolničkih rešetaka.
PROFESOR: Šta čitate?
UČO: Čitam pjesme...
PROFESOR: Ne volim poeziju.
UČO: Kad god ne mogu da zaspim...
PROFESOR: Vi uzmete knjigu i zaspite.
UČO: Tako izgleda. (Ulazi Mašan.)
MAŠAN: Pola sedam je, buđenje!
UČO: Evo mi ga Mašan, da navijem sat.
MAŠAN: Šta je bilo Učo, ne spavaš?
UČO: Nemam goriva za spavanje. Uzeo si mi bombu. Je l' ostalo išta?
MAŠAN: (Vraća Uči polupraznu flašu rakije.) Ima, ima za sve.
UČO: Dobar ti cug... ‘oće l' doći načelnik danas?
MAŠAN: Ne znam, možda.
UČO: Bojanu nije dobro.
MAŠAN: Što, šta mu je?
UČO: Povraća.
MAŠAN: Ne dajte mu da jede pa neće povraćati. Vidjećemo...
UČO: Ti dok vidiš, on ima da se osuši.
MAŠAN: 'Ej, ne moj me zajebavat'. Njega vodi načelnik i neka s njim raspravi šta ima. Imam ja svog posla.
ŠABAN: (Iz ležećeg položaja, praveći se da spava.) Da držiš svijeću.
MAŠAN: Ko je to rek'o? Majku vam ludačku.

(Iznerviran, Mašan krene ka izlazu. Za njim pođe Prokić.)

PROKIĆ: Mašane, Mašane, sveska dežurstva.
MAŠAN: Mani me se, budalo. (Izlazi)
PROKIĆ: Posle sam ja kriv za disciplinu. Buđenje, 'ajde buđenje! (Prilazi Bojanu, budi ga, zatim Šabana.)
ŠABAN: Bježi, vampiru ni jedan. Čekam da jedno jutro zaklepećeš rukama i kukurikneš. Što da se budim u pola sedam kad je doručak u sedam.
UČO: Ako se budiš zbog onih pomija onda bolje spavaj cijeli dan.
PROKIĆ: 'Ajde!
ŠABAN: Čibe, sam ću. Jebem ti budalu. Ni u ludnici se ne mo'š naspavati.
PROKIĆ: Idemo jutarnju gimnastiku.
ŠABAN: Eno ti Bojana pa s' njim đipaj.
PROKIĆ: 'Ajmo Bojane.
UČO: Nemoj dijete da diraš.
PROKIĆ: Šuljeve ćete vi da zapatite od sedenja. (Počinje gimnastiku)
ŠABAN: Skači, skači, to ako te ne opravi ništa neće.
PROKIĆ: Nameštaj taj krevet i ćuti!
PROFESOR: Fiskultura?
UČO: Ma, Prokić vam je priča za sebe. Pati od manije gonjenja. Umislio da je agent CIA-e i da ga juri KGB. Bio je neki sitni politički, obradili ga u zatvoru i evo dokle je došao. Održava kondiciju za svoju tajnu službu.
ŠABAN: Učo, daj cigaru.
UČO: Dobro, dokle ćeš ti da se grebeš?
ŠABAN: Agent mi oteo cigare, donijeće Avdika za doručak, vratiću ti.
PROFESOR: Imam ja cigarete.
ŠABAN: (Uči.) Ovaj je novi?
UČO: Što se praviš blesav kad znaš. Jeste li vi sigurni da imate cigarete?
PROFESOR: Siguran sam.
UČO: Čudo da vam Šaban nije preturao po džepovima.
ŠABAN: Bata Učo, ne laži čovjeka. Ja ne brkam po džepovima, ako lažem oči da mi ispadnu, u ruke da ’i gledam.
UČO: Vi se Cigani kunete baš k'o Cigani. Profesore, ovo vam je Šaban Ahmetović, zvani Šaban Istina.
ŠABAN: Jeste, istina... Profesor!? To je k'o ti al' malo više?
UČO: Ne, on je profesor doktor.
ŠABAN: Je l' doktor il' profesor?
UČO: I jedno i drugo.
ŠABAN: I za đake i za nevoljne, kako to?
PROFESOR: Evo tebi cigareta.
ŠABAN: Profesor doktore, ja ponekad brknem džep al' vaš nisam.
PROFESOR: Što?
ŠABAN: Ne znam, nekako vam urokljive oči... Znate, ja kad vidim džep, meni nekako udari krv u glavu i moram da brknem...
PROFESOR: Razumijem ja to.
ŠABAN: Vidiš, bata Učo, da je čovjek doktor, a ne profesor. Odma'  mi je razumio boles'.
UČO: Koju bolest, bolan? Policija te malo stegla i ti naprasno poludeo.
ŠABAN: Pa mog'o sam da biram: il' da ležim ovdje il' da sviram u apsu. Ja u klavir, a oni mi udaraju bubnjeve u bubrege. Od tog se tek poludi, vidiš agenta.
PROKIĆ: Nemeremo mi u isti sepet. Ti si kokošar, a ja sam disident.
ŠABAN: Jes' vala, opsovao si majku predsedniku mjesne zajednice...
PROKIĆ: Ja sam bio jedan od vodećih disidenata u zemlji...
ŠABAN: Viđ muve kako kosi travu. Doktore, daj još jedan duvan, ja ću ti namjestit' krevet.
PROFESOR: Evo tebi paklica.
PROKIĆ: (Gleda u svesku.) Šabane, ti danas čistiš.
ŠABAN: Što? Pa juče sam čistio.
PROKIĆ: To je bilo umesto Uče.  Igro si poker u čišćenje. Stručnjače.
ŠABAN: More, stručan sam ja i da bijem metlom. Bojan blesav, ti šefuješ, Učo igra karte ko zmaj i ko će drugi nego Šaban. (Uzima metlu) A ovi i danas ne greju. Živi ćemo da se promrznemo u ovaj frižider.
PROFESOR: Ne greju po ovakvoj zimi...!?
UČO: Ne greju već nedelju dana. Kaže Mašan da se ne pokvarimo. Grejanje je potrebnije onim normalnim bolesnicima. Mi smo bolesnici drugog reda.
ŠABAN: A tek jelovnik, doktore. Pasulj sa prazno u nedelju i preko nedelju.
PROKIĆ: Pa kad ti ne valja, što ne ostaviš nego jedeš po dva tanjira.
ŠABAN: Kad nema kiše i led je dobar. Ja sam u apsu bolje jeo nego ovdje. Tamo se zna: mora prvo dobro da te na'rani, da izdržiš batine.
BOJAN: Čika Šabane, je l' neće mene da operišu?
ŠABAN: Ne začikavaj me, nesrećo jedna, je l' vidiš da čistim. Samo si mi još ti falio. Pitaj Agenta, on zna sve.
BOJAN: Čika Agente…
PROKIĆ: Hoće, ima da te operišu od sutra svaki drugi dan, po cijelu noć.

(Bojan se uplaši)

UČO: Budalo! Dođi Bojane, dođi.
BOJAN: Ja neću da me operišu.
UČO: Neće, ne boj se.
BOJAN: Sigurno neće?
UČO: Neće, 'ajde idi da pereš zube.
BOJAN: Čika Učo, ko je ovaj čika (Pokazuje na Profesora) je l' on operiše?
UČO: Ne, idi peri zube.
BOJAN: Bojim se. (Odlazi do svog kreveta, uzima pribor za pranje zuba i ode do kupatila.)
PROFESOR: Boji se? 
UČO: Mali Bojan je bolestan. Bio je agresivan, pa ga bolničari uplašili operacijom. Znam ga još dok je bio dijete, stanovao je u mojoj zgradi. Otac mu je ... dosta pije. Zateko ga jednom sa curom u kući i tako ga pretuko da je završio u bolnici. Od tada ne izlazi iz nje.

(Šaban priđe do mjesta na podu na kome Prokić sjedi u joga pozi.)

ŠABAN: Džemse Bonde, 'o'š da mrdneš malo da počistim?
PROKIĆ: Zezaj se ti, ako mrdnem malim prstom moja služba će te likvidirat.
ŠABAN: Mrdni se da počistim, sukleto.
PROKIĆ: Joga, ba, održava kondiciju uma. Um je najmoćnije sredstvo tajnih agenata
ŠABAN: Diž' se, ba, da ta ne smetem u đubravnik!

(Prokić ustaje, prilazi Profesoru.)

PROKIĆ: Novi, imaš cigaru?
PROFESOR: (Vadi drugu paklicu iz džepa i nudi Prokiću.) Uzmi.
PROKIĆ: Ja sam Prokić, a ti?
PROFESOR: Pišeš nešto?
PROKIĆ: Izveštaj, za moju službu. Vidiš ovaj sat, to je specijalni sat koji otkriva prisluškivače. Imamo mi i druge vrste koji mogu da nas učine nevidljivim, da hodamo kroz zidove. Ja mogu da izađem odavde kad god 'oću, ali sam na tajnom zadatku. Samo... Strogo pov.

(Bojan dolazi iz kupatila, prao je zube, muka mu je, povraća.)

ŠABAN: Sad naš'o da povraćaš, kad je moj red da čistim...
UČO: Polako Bojane...
PROKIĆ: Da zovem Mašana?
UČO: Ni slučajno, daće mu injekciju.
BOJAN: Neću injekciju.
UČO: Neće, Bojane, neće...
ŠABAN: Bata Učo, podmetni mu barem lavorče.
UČO: Daj!

(Šaban daje lavor Uči, ali Bojan povraća mimo lavora)

ŠABAN: Pa, nišani ga!
UČO: Polako... Bojane, smiri se sad, lezi.

(Šaban uzima lavor)

ŠABAN: Ni kap u lavor. Tol'ku rupu ne mož' da potrefite, kako li ćete manju.

(Ulazi Mašan.)

MAŠAN: 'Ajmo na doručak! Prokiću, šta ti je ovo na podu?
PROKIĆ: Bojan opet povraćao.
MAŠAN: Ko čisti danas?
PROKIĆ: Šaban.
ŠABAN: Usta ti se osušila, dabogda.
MAŠAN: Šabane ti počisti, a ostali, ako 'oćete da jedete onda u trpezariju.
ŠABAN: Dok ja počistim vi ćete sve pojest'. Mi Cigani smo napaćen narod.
MAŠAN: (Otvara vrata i pokazuje bolesnicima da krenu put trpezarije.) 'Ajde! (Mašan izlazi, za njim idu Bojan i Prokić.)
UČO: Profesore, niste gladni?
PROFESOR: Ne baš.
UČO: Ni ja ne mogu da jedem tako rano. Da popijemo po jednu! Imam sjajnu rakiju.
PROFESOR: Radije pijem konjak, ali prihvatam ponudu.

(Na vratime se susretnu Agent i Avdika.)

AVDIKA: Agentu! Gdje mi je Šaban?
PROKIĆ: Ostala ti ljubav da čisti sobu.
AVDIKA: Zašto Šaban uvek mora da čisti?
PROKIĆ: (Odlazeći iz sobe.) Zato što je stručan.
AVDIKA: Bolje i to nego da piša u krevet, as mi mindža!
ŠABAN: Avdike, ostavi budalu i dolazi ovamo.
AVDIKA: Moj Šabane, pa zar opet metla, kurafte dija.
ŠABAN: ’Ajde, ’ajde, manje pričaj. I si li cigare?
AVDIKA: Nane pare.
ŠABAN: Kako nane, noćas sam ti dao.
AVDIKA: Ukrali mi.
ŠABAN: Odakle ti ukrali?
AVDIKA: Iz odavde. (Pokazuje na grudi.)
ŠABAN: Al' si sakrila na sigurno... A i ja, budala, davam pare na žene, 'bem ti žene. Učo, žena da valja i Bog bi je imao. I ako te je ostavila ona tvoja rospija, da znaš da ti je uslugu učinila.
AVDIKA: Oćeš da ti pomognem da očistiš?
ŠABAN: Sad kad sam završio. Ionako si kilava. ’Ajde da idemo na doručak.
AVDIKA: Nešto nisam gladna.
ŠABAN: Avdike, moraš jesti, da se oporaviš! (Uči, pokazujući na Avdiku.) Bata Učo, da pojedemo i tvoju porciju?
UČO: Slobodno.
ŠABAN: Fala... (Avdiki) A ti, bolje tamo red u trpezariju da si vatala, nego ovdje zjala.
AVDIKA: Evo idem.

(Avdika i Šaban odlaze.)

PROFESOR: Imali ste pravo, dobra rakija.
UČO: Šabanova brlja. Ustvari nije brlja, baba mu je... Nije važno.
PROFESOR: Dosta pijete?
UČO: Ne, samo onoliko koliko ima.
PROFESOR: Žena vas ostavila? Tako kažu...
UČO: Šaban mnogo priča...
PROFESOR: Zašto, to su stvari od kojih ne treba bježati.
UČO: Vi to kao psihijatar?
PROFESOR: Ja sam psiholog.
UČO: Znam da ste psiholog. Čudno je to.
PROFESOR: Šta je čudno?
UČO: Ne ponašate se kao ostale pridošlice. Ne tražite ljekara, telefon, ne treba vam kontakt sa spoljašnjim svijetom.
PROFESOR: Moj svijet je u meni. Shvatam to kao neminovnost pada.
UČO: I vas ja neko ostavio?
PROFESOR: Jeste li primijetili da razgovaramo pitanjima? Lijepo je kad su ljudi zapitani. Onda manje poštuju autoritete.
UČO: Da, ali...
PROFESOR: Jeste li razmišljali o potpunoj slobodi?
UČO: To ne postoji.
PROFESOR: Sve ima lice i naličje. U lice se vjeruje, u naličju se uživa.
UČO: Moja žena je bila voljena.
PROFESOR: Imate li djece?
UČO: Sina. Nisam ga vidio dvije godine, otkako sam ovdje... Ne daju mi...
PROFESOR: Zašto?
UČO: Zato što... Ovo nije njegov otac. Njegov otac je obrijan, veseo, ne pije...
PROFESOR: Možda bi ipak trebalo da ga vidite.
UČO: Kako?
PROFESOR: Svaki put ima logiku.
UČO: To ste mi već jednom rekli. Bojim se da vas ne razumijem baš najbolje.
PROFESOR: Izađete odavde, nađete ženu, uzmete svoje dijete.
UČO: Da izađem? Vi zaboravljate da mene tretiraju kao umobolnog alkoholičara!
PROFESOR: Svako stanje ima svoje prednosti.
UČO: Za ovo ne znam da ih ima.
PROFESOR: Neuračunljivi ljudi ne odgovaraju pred zakonom.
UČO: Ali odgovaraju pred Bogom.
PROFESOR: Manimo se sitnica.
UČO: Đavolski je sve to o čemu vi pričate.
PROFESOR: Jeste li pokušali da bježite?
UČO: Nemam ja gdje da bježim.
PROFESOR: Pokušajte, nemate šta da izgubite.

(Iz pravca trpezarije se čuje Bojan kako viče.)

BOJAN: (off) Neću da me operišu, neću!

(Bojan utrči u sobu, pravo u naručje Uči. Za njim idu Mašan i Danina.)

MAŠAN: Ako nećeš da piješ tablete, onda ćeš da dobiješ injekciju.
UČO: Šta je bilo sad?
DANINA: Daj ga na krevet.
BOJAN: Neću, neću da me operišu.
UČO: Mašane, nemoj…
MAŠAN: Bježi tamo!
UČO: Nemoj mu više te injekcije, pa vidiš da je...
DANINA: Ti matori dosta. (Mašan drži Bojana, Danina mu daje injekciju. Bojan se batrga, udari Daninu i ispadne joj injekcija.) Pizda ti materina!
MAŠAN: Danina, je l' te udario jako. (Prilazi joj.)
DANINA: Pusti me na miru. (Odgurne Mašana. Izađe. Mašan pođe rukom na Bojana)
UČO: Ej!
MAŠAN: Šta je!
UČO: Pusti ga sad, vidiš da se smirio.
MAŠAN: Jebo vas taj što vas napravi takve!

(Ulazi Šaban, nosi lijekove u papirnim kesicama bez obeležja. Za Njim ide Prokić.)

ŠABAN: Učo, evo bombonice, zelenjikakve za tebe, a naplavičaste za mene. Duj komada tebi, duj meni. Bojan je dobio svoje, al' u dupe, a? Mogu malo ja ove moje s rakijom da popijem, da dezertiram.
UČO: Evo ti, uzmi.

(Šaban prilazi stolu i uzima rakiju. Popije tablete.)

PROKIĆ: (Prilazi Profesoru) Ti nemaš terapiju?
PROFESOR: Ne.
PROKIĆ: Da zapišemo.
ŠABAN: Agente, cigaru.
PROKIĆ: Šta je, ženska otkazala ljubav.
ŠABAN: Ukrali joj pare. Sakrila u sise, a tu je kod žene sigurno, ubilo se.
PROKIĆ: Biće da si postao impotentan.
ŠABAN: Čega ba?
PROKIĆ: Impotentan!
ŠABAN: I ja tebi. Daj cigaru.
PROKIĆ: Kalašturo kokošarska.
UČO: Šabane, idi pokri Bojana.
ŠABAN: Evo, evo... E,  Bojanče, Bojanče... Aj' ti bata Šaban metne sluške.

(Šaban uzima diskmen, stavlja Bojanu slušalice na uši.)

ŠABAN: Vidi kako sam mu našao smirenje. Pustiš mu muziku i on miran.
UČO: 'Oćeš li ti, Šabane, da ispečeš kavu jutros, da zagrejemo dušu?
ŠABAN: ‘Oću, bata Učo, evo odma'.
PROKIĆ: Šta sam ja rek'o za tu kavu.
ŠABAN: De ba, šta mi zvocaš od ranog jutra za tu kavu. Kad je ispečem onda i ti piješ.
PROKIĆ: Nema to veze sa mnom. Zabranjeno je paljenje vatre u sobi. Ako izbije požar možemo svi da izgorimo.
ŠABAN: Ne boj' se, ja ću paziti da ne izgoriš, ima da te stalno prevrćem. Učo, kol'ko šolja da stavim?
UČO: Za tebe, Agenta, mene i profesora. Kakvu kavu pijete, profesore?
PROFESOR: Gorku.
ŠABAN: I ti? Kako mož' da pijete te abortuše. Život gorak, još i kava...
UČO: Stavi ti gorke, a posle sebi dodaj šećer.
PROFESOR: Surovo je to što su uradili Bojanu.
UČO: To je deo svakodnevnice. Baš kao ova kava.
PROFESOR: Mirite se sa surovošću.
UČO: Čovjek je stoka... Brzo se navikne na ponižavanje i glupu vulgarnost, ogugla...
PROFESOR: Ja se ne bih sa tim tako lako pomirio.

(Prokić priđe Šabanu i vikne.)

PROKIĆ: Pazi na vatru!
ŠABAN: Pusti me, ba, da ispečem kavu na miru, aman! Učo, kako se zvaše onaj Talijan što si mi pričao, mnogo je volio da pali vatru, onaj...
UČO: Neron.
ŠABAN: Taj. On da je ovoga baksuza imao nad glavu, nikad ne bi zapalio Trst.
UČO: Nije Trst nego Rim.
ŠABAN: Taj.

(Uđe Mašan. Nosi polupraznu flašu, odijelo i boks Marlbora)

MAŠAN: Opet kava. Riješili ste da zapalite bolnicu.
PROKIĆ: Ja sam im rek'o...
MAŠAN: Slaba ti disciplina Prokiću, slaba.
ŠABAN: Nismo mi te sreće da je zapalimo.
MAŠAN: Što, tebi kao ne valja ovdje?
ŠABAN: Da nema žena bilo bi dosadno. Ovako, bogat nam seksualni život, volj' ti da radiš, volj' da gledaš.
MAŠAN: Gledaj ti u tu kavu, bolje bi ti bilo.
ŠABAN: Gledam, gledam...
UČO: ‘Oćeš i ti fildžan?
MAŠAN: Pio sam. Evo, brat ti šalje odijelo i cigarete. Evo ti i bomba.
UČO: Kol'ko sam ti dužan?
MAŠAN: Standardno.... Koliko tebi treba da se obučeš?
UČO: Da popijem kavu, za petnaest minuta.
MAŠAN: Idem ja da vidim ko će da te prati, dolazim za 15 minuta.
UČO: Biću gotov.
MAŠAN: Dobro. I pazite na tu kavu, da vam ne presedne! (Izlazi)
ŠABAN: Opa, bata Učo, što će ti to odijelo, da se nećeš da ženit'?
UČO: Da se razvodim, Šabane, idem da se razvodim...
ŠABAN: Još se vucaraš s' onom tvojom po sudovima?
UČO: Daj tu kavu, ako je gotova.
ŠABAN: Allahu dragi, mal’ da iskipi. Evo, bata Učo, vruća i crna, ko za tebe.
PROFESOR: Vidim, usluge se naplaćuju.
UČO: Sve i svako ima svoju cijenu.
PROFESOR: A vi?
UČO: Danas imam ročište, ‘oću da izađem kako dolikuje čovjeku, u odijelu, a ne u ovoj pidžami.
PROFESOR: Videćete i dijete na sudu?
UČO: Nadam se da neću.
ŠABAN: Bata Učo, ne tupi. Kuronja je tvoj i tu nema šta da se priča. Ja da imam sina, zubima bi' kidao za njega.
PROFESOR: Šaban je u pravu.
UČO: Imate li vi djece?
PROFESOR: Kako se uzme...
UČO: Imate ili nemate?
PROFESOR: Ja i moja žena smo se uzeli mladi, još na fakultetu. Bila je trudna, tako je ispalo...
ŠABAN: I meni tako ispalo, pa me njen babo navato i pritjer'o s puškom pred matičara. 'Aj što me oženiše, da je rodila bar muško pa da mi nije žao. Ono ćerka, tuđa sreća, 'bem ti sreću.
PROFESOR: Poslije svadbe se uplašila, nije htjela moje dijete.
UČO: Abortirala?
ŠABAN: Doktore, tupiš isto k'o Učo kad presisa. Nemam živce za tu kuknjavu.
PROFESOR: Ne, ja o tome samo pričam. To me ne pogađa.
UČO: Kad vas slušam, pomislim da sve to što pričate i nije dio vas. Za vas kao da su sve sudbine dio neke igre.
PROFESOR: Pa sve je to igra. Treba igrati.
PROKIĆ: Ako ste popili kavu dajte fildžane da operem, pa da se lijepe kesice.
PROFESOR: Kesice?
PROKIĆ: Kesice za lijekove. Naša norma je 500 komada na dan. To je dio terapije za ove...
ŠABAN: Drži fildžane i ne seri. Lijepiš kesice k'o mašina samo da se uvučeš u dupe doktorima da te puste.
PROKIĆ: Ja to radim zato da se ne bi odvajao od drugih. Kamuflaža, biti neupadljiv, pravilo broj jedan!
ŠABAN: Ajde idi peri i ne seri...

(Agent ode u kupatilo da pere šoljice za kavu.)

UČO: E, pa vrijeme je da probamo odijelo.
ŠABAN: Učo, bićeš k'o pravi gospodin, pa da zavrneš šiju onoj seljančuri.
UČO: Manje pričaj Šabane, bolje bi ti bilo.
ŠABAN: Uh, opet mi zuji u ušima.
PROFESOR: Od čega?
ŠABAN: Kako od čega. Tebi ne zuji?
PROFESOR: Ne.
ŠABAN: Ti si, bolan ne bio, doktore, sve nekako drukčiji... Nisi ti za ovdje. Pa na ovoj visini kome ne prozuje uši, taj nije normalan.
PROFESOR: Kakva visina?
UČO: Nalazimo se na nadmorskoj visini od 1200 metara. Popeli su nas ovako visoko valjda zato da budemo bliži nebu.

(Čuje se lom šoljice iz kupatila. Ulazi Prokić, uzmeniren.)

ŠABAN: Opet sjebo fildžan. Aj što si ćopav u glavu, nego si ćopav i u ruke.
PROKIĆ: Ispala mi!
ŠABAN: Ispo ti mozak, dabogda.

(Ulazi Prokić i nosi oprane šoljice.)

PROKIĆ: Samo se jedna razbila.
ŠABAN: Ostale su nam još tri, a tri je baksuzan broj.
PROKIĆ: 'Ajde mi da lijepimo.
ŠABAN: Učo, ti nećeš da lijepiš?
UČO: Pa šta ti misliš, da se ovako oblačim da bih lijepio kesice. Ide Učo malo na čist vazduh, Napoleon bježi sa Elbe.
ŠABAN: A ko će umjesto Napolona da maže ljepilo?
PROKIĆ: Bojan.
ŠABAN: Bojan! On će da ga pojede.
PROKIĆ:  Neće...
ŠABAN: Kako neće, vidiš da ga lutke fatile. Žvaće svaka govna pa povraća. 'Mal' mi neki dan ne pojede pastu za zube sa sve četkom.
PROKIĆ: Pa ti ionako nikad ne pereš zube.
ŠABAN: Lepo je meni mater govorila, što ti se pre pokvare, pre ćeš od oca dobit' zlatan zub. Al' ja, ne slušam, zapeo da ih perem svaki vikend...
PROKIĆ: Što?
ŠABAN: Nisu 'teli da me puste u džamiju ako se ne okupam i ne operem zube.
PROKIĆ: Ti si iš'o u džamiju, aj' ne laži...
ŠABAN: Morao sam zbog ženinog oca, zbog miraza i to... I sad, miraz otiš'o, a ja nemam zlatan zub nijedan. Budala...
UČO: (Obukao se.) Pa, kako mi stoji?
ŠABAN: Odlično, k'o iz veš mašine.
UČO: Jeste malo izgužvano, ali kad nemam peglu, šta da radim.

(Ulazi Mašan.)

MAŠAN: Spreman, Učo?
UČO: Spreman.
MAŠAN: Vodiće te onaj Pile, iz prve smjene. I pazi, kad završiš suđenje, pravo nazad. Nemoj da se zapijete negde. Pile je lak na rakiju. Večeras je načelnik dežuran.
PROKIĆ: Načelnik? Je l' mogu ja...
MAŠAN: Ne možeš! Sjedi tu i danas da se izlijepe sve kesice. 'Ajmo Učo.
ŠABAN: E, bata Učo, da uzmem malo bombu, da zagrejem dušu?
UČO: Od kad si se ti tako profinio pa pitaš prije nego li uzmeš?
ŠABAN: Nemoj tako, uvijek pitam. Ako ne prije uzimanja, onda poslije.
UČO: Neka ti, ali pazi da se ne pregriješ.
ŠABAN: Neću, bata Učo, očiju mi. Samo malo.
UČO: Onda, vidimo se.
ŠABAN: Pozdravi mi šeher! Srećno Učo i čim vidiš tu tvoju rospiju na sudu, šaku u glavu. Za žene batina je lijek.
PROKIĆ: Naš'o se ko će da mu kaže, sila.
ŠABAN: More, žena što ume da ti zakuva i zaprži to ni Bog ne mož' da iskusa. Bata Učo je bio gospodin čovjek dok se nije spanđao sa tom seljančurom.
PROKIĆ: Otkud ti znaš kakav je on bio?
ŠABAN: Bio mi je bio učitelj šes' godina.
PROKIĆ: Kako šest godina? Učitelj uči četiri godine.
ŠABAN: Mene je učio šes'. I još šes' bi iš'o, samo da me nisu zajebavali po mahali da se pravim naučnik...
PROKIĆ: Učo je matora pijanica i niko ga ne bi trpeo takvog.
ŠABAN: Bata Učo nije pio dok se nije oženio. Ona mu je dušu izjela. Iz sela je doveo, krov joj dao, a ona odma' rep na krs'. Pa malo što ga ostavila nego sad na sudu 'oće dijete i stan da mu uzme. Znaš kad bi joj ja dao to - nikad.
PROKIĆ: Tebe da posluša i nikad da ne izađe odavde.
ŠABAN: Ja sam moju tuk'o, al' za hljeb nije trpjela. Kad mi je rodila treću ćer s plavom kosom i zelenim očima, im'o sam pravo odma' da je udavim izjedna, a ne na parčiće da me prijave...
PROFESOR: I umjesto u zatvor, ti u ludnicu. Šta bi radio kad bi izašao?
ŠABAN: Krvi bi joj se napio. Svi su pogan, moj doktore, svi. Jedva su dočekali da me muka stegne, pa da mi okrenu leđa. Sad ih ona u mojoj kući gosti s raširenim nogama, babu mi na ahiret oćerali, majku osijedili. Ti misliš, doktore, Šaban se zajebava, smije se, lupa gluposti, jer nema muke. Kad izađem, sikira će da radi! Žena što mož' da te zajebe, to niko ne može.
PROFESOR: Jesi li razmišljao da pobjegneš jedno veče i da presudiš?
ŠABAN: Jesam razmišljao, al' nemam s' kim.
PROFESOR: S Agentom, Učom, Bojanom.
ŠABAN: Al' mi odabra vojsku za bežanje. CIA, učitelj i ludak. Nemaju oni tu muku.
PROFESOR: Misliš?
ŠABAN: Kakvu muku mož' da ima ova agentska ala. Da l' će ovdje Rusi da iskopaju podzemni kanal i da instaliraju atomsku bombu!
PROKIĆ: Samo ti znaš za muku, majku ti ciganjsku.
ŠABAN: Nemoj majku da mi psuješ!
PROKIĆ: Baš oću. Žena ti malo raširila noge i misliš da je smak svijeta.
ŠABAN: Šta ti znaš kad onu stvar u životu nisi omiris'o.
PROKIĆ: Nisam, nisam stigao do ološa! Pola vilice su mi iz glave izbili, šest rebara, više sam batina u životu pojeo nego ti pogače.
ŠABAN: Iz bijesa!
PROFESOR: Ko te je prebio?
PROKIĆ: Ko... Doktor za paliju, tako je sebe prozvao. Eno sad penzioner, igra karte po kavanama, a ja ovdje. Da mi je da ga samo na po sata nađem samog... Od muda do grkljana bi ga rasporio!
ŠABAN: Nema kod agenta labavo, šije drven' kaput kad ga naljute.
AGENT: Marš!
PROFESOR: Noću su samo Mašan i Danina na spratu. Uzmemo im ključeve, obučemo bele mantile i eto nas napolju. Svako svoj posao da završi.
ŠABAN: Ti to ozbiljno, doktore...? Agente?
PROKIĆ: Hajde mi da lijepimo kesice.
ŠABAN: To je sve što znaš da radiš, da saviješ šiju.
PROKIĆ: Sad samo ‘oću da lijepim kesice!   
MRAK

ČETVRTA SLIKA

(Soba. Prokić, Šaban i Bojan igraju karte.)

ŠABAN: Kol'ko ćete?
PROKIĆ: Meni tri.
ŠABAN: Evo. U, majku mu... (Ispadaju mu karte.)
PROKIĆ: Ne mućkaj.
ŠABAN: Ne mućkam nego mi se prsti od zime ukočili. Šta oni misle sa grijanjem. Ako smo ludi, to ne znači da ne osjećamo 'ladnoću...
PROKIĆ: ‘O'š ti da deliš te karte?
ŠABAN: De ba, Agente, šta si stisn'o taj par u ruke, neće ti ga niko ukrast'.
PROKIĆ: Daj ti meni moje! (Uzima karte)
ŠABAN: Bojane? (Bojan daje dvije karte) Opa, triling. Čedo moje blesavo. Evo tebi, a meni tri pa jednu.
PROKIĆ: Šta je bilo, tropa?
ŠABAN: Pričaj, ti se pitaš?
PROKIĆ: Pet Marlbora.
ŠABAN: Evo pet Ma'lbora i još dva preko.
PROKIĆ: Blefiraš.
ŠABAN: Plati pa vidi. (Bojan ostavi karte) Vidi malog, nije on tako blesav.
PROKIĆ: Plaćeno.
ŠABAN: Pevaj.
PROKIĆ: Ful popova.
ŠABAN: Slab si, čet'ri devetke.
PROKIĆ: Kako, pa uz'o si četiri karte!? Opet varaš.
ŠABAN: Nisam, matere mi.
PROKIĆ: Ne kuni se više, sa'rani svu familiju. Sreća tvoja što nema Uče da ti uzme mjeru.
ŠABAN: Tu si u pravu. Učo je majstor za poker, skidam kapu.
PROKIĆ: Prokock'o je taj život u birtiji.
ŠABAN: Ti ćeš da mu kažeš, pogledaj se kakav si...
PROKIĆ: Mene su napravili ovakvog.
ŠABAN: Ako su te oni tamo napravili, što se ne buniš nego ćutiš ovdje.
PROKIĆ: Je l' ti to ovaj bubice usadio u glavu? (Pokazuje na krevet gdje treba da je Profesor. Iznenađen je jer Profesora nema,) Nema profesora, sad je bio ovdje...
ŠABAN: Otiš'o da piša, šta li... Da ti kažem pravo, od prve mi se nije dopao. Ima neke urokljive oči, al' je u pravu. Živimo ovdje k'o psi i trpimo...
PROKIĆ: Svako ima svoj razlog.
ŠABAN: Ja nemam.
PROKIĆ: A Avdika?
ŠABAN: Avdika... Da joj vjerujem pa opet isto da prođem.
PROKIĆ: Aj' ne seri. Poludio si od žena.
ŠABAN: Možda, al' ja ću žene da batalim, a ti pišanje u krevet nećeš nikad.
PROKIĆ: Meni je prehlađena bešika, ne griju.
ŠABAN: Kol'ko ne griju za tebe, tol'ko i za nas.
PROKIĆ: More da ideš ti u pizdu materinu. Neću više da igram karte!
ŠABAN: Pa i nemaš s' čim’. Opelješio sam te k'o trafiku. Nego, zeman je da se pojede nešto iz sopstvenog špajza. (Šaban polazi ka nahtkasni.)
PROKIĆ: Šta jedeš?
ŠABAN: Šta te briga.
PROKIĆ: De, ba, samo pitam.
ŠABAN: Znam te ja, prvo pitaš, pa se onda grebeš.
PROKIĆ: Cicijo jedna.
ŠABAN: Ja cicija, gdje će ti duša, ba, ti jedini imaš katanac na ormarče.
PROKIĆ: Zbog lopova, ovdašnjih.
ŠABAN: Pre bih crk'o nego što bi brknuo u tvoje ormarče.
BOJAN: Čika Šabane, a kad dođe moja mama onda neće moći da me operišu?
ŠABAN: Šta sam ja Alahu skrivio. Od sve moje muke još mi i ti fališ. Jesam ti sluške nabavio? Jesam li te naučio karte da igraš? Šta me gušiš više. Evo ti ga Agent, on se razume u medicinu. Guši njega.
BOJAN: Prokiću...
PROKIĆ: Marš! Jebo te onaj ko te izmisli.
ŠABAN: Prokiću, ako nećeš da lečiš Bojana, daj pusti televizor da vidimo šta ima novo, da ne propustimo neku revoluciju. Vidiš da ovi napolju ruše sve živo, oću da sam u toku.
PROKIĆ: Ne radi.
ŠABAN: Kako ne radi, pa juče smo gledali kako sjebaše Berlinski zid.
PROKIĆ: Bojan video neko cveće na ekranu i uzeo da ga zaliva, da poraste...
ŠABAN: Bojane, nesrećo jedna, stvarno si za operaciju...
BOJAN: Nemoj, čika Šabane, neću više.
ŠABAN: Ruka ti se osušila, dabogda. Može, ba, rat da izbije, a mi pojma nemamo.

(Bojan ode do kreveta.)

PROKIĆ: (Šabanu) Misliš da mi stvarno možemo da pobegnemo?
ŠABAN: Ako smislimo plan, dobar plan, što da ne. Doktor je pametan čovjek, učio je škole, a to su ti velike mađije. Kad se udruže on i bata Učo...
PROKIĆ: Učo više nema volju ni da živi, a kamo li da misli.
ŠABAN: Dobiće on volju za sve, ja ću ga obradim.
PROKIĆ: Koliko dugo nisam išao ulicom, onako sam.
ŠABAN: Tako ako nastaviš još dugo nećeš da ideš.
PROKIĆ: (Histerično) Ići ću. Ići ću!
ŠABAN: Da ideš u pizdu materinu...
BOJAN: Čika Šabane, ako pobegnem sa vama, onda ne bi mogli da me operišu?
ŠABAN: E, sad ću ja da te operišem, dosado božja...(ustaje, u ruci mu nožić za otvaranje konzervi. Krene ka Bojanu. Bojan je jako uplašen, bježi prema stolu)
PROKIĆ: Ima da idem, vidjećeš! Ići ću!!!
BOJAN: Ne, neću da me operišu!
ŠABAN: Život mi se od tebe ogadio! (Vidi da je preterao. Baci nožić)

(Ulazi Mašan)

MAŠAN: Šta radite to!?
ŠABAN: Ništa, zezamo se s Bojanom.
MAŠAN: Učo još nije stig'o?
ŠABAN: Nije.
PROKIĆ: Zapio se s Piletom. Mogu oni jezero rakije da popiju.
MAŠAN: Naš'o je kad će da pije, kad je načelnik dežuran.
ŠABAN: On će baš da primijeti, pripala mu muka za nas... A i ti, što se živciraš, tebe ima ko da opravda kod njega, plus što radiš prekovremeno.
MAŠAN: Brbljaj, brbljaj, pa posle 'što me biješ, Mašane'!
ŠABAN: Biješ ti i za džaba, ovako mi bar lakše na duši.
MAŠAN: Prokiću, ti imaš sutra EEG. Podsjeti dežurnog.
PROKIĆ: Hoću, Mašane... (Uznemiren je, sjeda u joga pozu za meditaciju.)
MAŠAN: Bojane, došo ti otac. Polazi...

(Bojan se naglo prene. Uplašen je.)

BOJAN: Neću, neću...

(Bojan bježi, Mašan ga na silu iznese iz sobe.)

ŠABAN: Ode Bojan ćaći na ispovjed, nek'  mu je bog napomoć... A, ovaj Mašan će da crkne od ljubomore.
PROKIĆ: Naš'o se ko će da mu kaže.
ŠABAN: Ja moju barem nisam jurio i radio prekovremeno samo da je nadzirem. Doš'o jutros prije petlova zbog nje. A Danina ga ne zarezuje ni dva posto, jebe se sa načelnikom čim on zamakne.
PROKIĆ: Nemoj da me dekoncentrišeš, moram da vježbam za snimanje sutra.
ŠABAN: Jes' zajebano to snimanje mozga. Čim mrdneš okom, odma' se pokvari rezultat. Samo tebi ne pomaže nikakva vježba. Sav si vrljav.
PROKIĆ: Ko vrljav? Kalašturo jedna...

(Uzalzi Profesor.)

ŠABAN: Evo ti, pitaj doktora.
PROFESOR: Šta?
ŠABAN: Je da da je agent vrljav?
PROFESOR: Pusti to sad. Jel vi razmišljate o onom za bježanje?
ŠABAN: Razmišljamo i te kako. Mozak mi je otek'o od toga, moraću i ja na snimanje, ako nastavim 'vako... Al', nešto mislim da mi sačekamo prvo Uču da se vrati, pa da pričamo.
PROFESOR: Što manje čekamo, to bolje.

(Iza vrata se iz of-a čuje Učo kako peva.)

UČO:  Veruj, veruj ženi, al' je ne oženi
Žena ima manu, ne voli kafanu
Ima čudnog dara, usta ne zatvara
Ima čudnog dara, usta ne zatvara...
ŠABAN: Ala ga Učo pjeva...
PROKIĆ: Opet je pijan, ništa novo.

(Mašan uvodi pijanog Uču u invalidskim kolicima.)

MAŠAN: Čekaj, ba... Šabane, pomozi mi da ga smjestim u krevet.
ŠABAN: Ala se olešio...
UČO: Šabane, kupio sam ti cigare, al' sam ih popušio usput.
ŠABAN: Il' si mi kupio jednu cigaru, il' si mnogo dugo bio usput.
UČO: Ovo drugo.
MAŠAN: Ne balegaj, pijanduro. Drugi put te ja vodim.
UČO: I profesoru sam... Gdje je profesor?
ŠABAN: Tu je, tu je... 'Ajde da te prebacim u krevet.
UČO: (Profesoru.) Kupio sam vam konjak ali o tome ćemo posle, znate kad Mašan..
MAŠAN: Gdje ste bili ti i Pile?
UČO: Svratili na po jednu poslije ročišta.
MAŠAN: Gdje?
UČO: U penzionerski, pa ŽTP-u, pa „Kod Sulje“... Dalje se ne sjećam.
MAŠAN: Jebo vas otac, čudo niste kod načelnika u stan otišli.
ŠABAN: Kako dođe iz grada vako p'jan?
MAŠAN: Taksijem. Zvali me sa kapije pa ga ja dovez'o u kolicima, da ne vide kakav je pijan...
ŠABAN: Kako se napi' ovol'ko?
UČO: Na usta Šabane. I zdravlje i bolest na usta ulaze, al' ovo drugo nikako da izađe.
MAŠAN: Dosta! I da vas ne čujem noćas, načelnik je dežuran, samo mi još vi falite.

(Mašan izlazi.)

ŠABAN: Mašan uvjek nervozan kad mu načelnik dežura...
PROFESOR: (Uči) Vidim, došli ste.
UČO: Nisam, donijeli me. Šabane, daj čaše, da operem grlo od one tvoje brlje.
ŠABAN: Ne griješi dušu, bata Učo, ono nije brlja...
UČO: Znam, baba ti je iz gornje mahale, tamo su pravi, bijeli cigani, a ono dolje, to je fukara, prič'o si mi po sto puta.
ŠABAN: Al' da vidiš, to je istina.
UČO: Daj čaše vamo. Večeras pijemo konjak.
ŠABAN: Kol'ko čaša?
UČO: Tebi, meni, profesoru... Daj i Agentu.
ŠABAN: Agentu!?
PROKIĆ: Ne bi trebalo da pijem zbog večerašnjeg zadatka, ali... samo kap.
ŠABAN: E, za kap ovdje u ćošak! (Ostavlja Agentu čašu na nathasni u ćošku i nosi ostale čaše do stola.)
UČO: Večeras ima da se pije k'o nikad!
ŠABAN: Dobio si rospiju na sudu?
UČO: Živjeli!
ŠABAN: Kazuj bolan, sjeba li je?
UČO: Pij, Šabane i  šuti!
ŠABAN: Čekaj ba...
PROFESOR: Izgubili ste parnicu.
UČO: Sve su to, moj profesore, suvišna pitanja kad je konjak francuski.
ŠABAN: A kuronja?
UČO: U broju djece, Šabane, ti sada vodiš sa tri nula!
ŠABAN: Njoj kuronja?!
UČO: I dijete, i stan, i kola...
ŠABAN: Dao si kučki sve?
UČO: Nisam. Uzeli mi.
ŠABAN: O jebem ti državu, jebem ti zakon...
PROKIĆ Ne der se, budalo! Čuće te neko da balaviš protiv države, svi ćemo najebat'...
ŠABAN: Ima da se derem, da urlam, sve po spisku da im naređam...
PROFESOR: Suđenje je završeno?
UČO: Imam pravo na žalbu u roku od 15 dana.
ŠABAN: Da se žališ, ako ti nećeš ja ću da im napišem.
PROKIĆ: A ti kad im napišeš...
UČO: Pusti to...
ŠABAN: Šta da pustim...
UČO: Daj da pijemo...
ŠABAN: Da skrstiš ruke i sve da ode u pizdu materinu. E, ne može. Ima da obrnemo drugi list. Ti i doktor plan da napravite, pa svako po svoje.
UČO: Kakav plan?
ŠABAN: Za bježanje.
UČO: Gdje da bježim?
ŠABAN: Svi da bježimo, napolje. Svako po svoje, pa u svijet.
UČO: Ti to ozbiljno.
ŠABAN: Najozbiljnije. Evo, pitaj doktora.
UČO: Profesore?
PROFESOR: Ja mislim da je većina za. Ostali ste još vi.
PROKIĆ: Što se mene tiče, još nisam dao svoj pristanak.
ŠABAN: Ćuti ti politički, ima da bježiš kad ja kažem i tačka!
UČO: Nemam ja zašto da bježim.
ŠABAN: Kako nemaš, a sin?
PROFESOR: To je jedini način da vratite sina.
UČO: Šabane, puni te čaše i pusti me...
ŠABAN: Nema puštanja. Napolje, pa po dijete.
UČO: I šta da mu kažem, gdje da ga vodim? Za ove dvije godine on je zaboravio kako ja izgledam. On ne zna da ima oca, a i ako zna, onda je to ono što mu je ona kazala. Pijte taj konjak ako ‘oćete... Ako nećete... Svejedno mi je, sve mi je svejedno..! 
ŠABAN: Kako, ba, može da ti bude svejedno kad...
UČO: Šabane.
ŠABAN: Ne dam, Allaha mi, ne dam...
UČO: Slušaj me malo!
ŠABAN: 'Ajde da čujem šta ćeš pametno sad da kažeš.
UČO: Prije nego što su me unjeli u sobu, bio sam na prijemnom odeljenju.
ŠABAN: I kakve to sad ima veze?
UČO: Ima! Slušao sam Daninin i Mašanov razgovor. Pričali su o Avdiki.
ŠABAN: Šta su pričali o Avdiki?
UČO: Večeras je voze u... drugu bolnicu.
ŠABAN: Zbog lenukemije?
UČO: Biće da je zbog toga.
ŠABAN: Mnogo joj se slošilo....? Ma to ona legla u krevet pa izvodi........ Bata Učo, da idem ja preko prozora, da vidim... Ako Mašan pita za mene, kažite da sam u ćenifi.
PROKIĆ: Ne može, poslije ja da odgovaram što sam te pustio.
UČO: Pusti ga! Prokiću, sipaj sebi piće. Profesore, sipajte.

(Šaban ode kroz prozor napolje. Učo priđe prozoru i pritvori ga)

UČO:  Šta je to?
PROKIĆ: Bojan, kupa se.
UČO: Po ovoj hladnoći..! Zašto ste ga pustili samog...
PROKIĆ: Nismo mi, Mašan ga je odveo. Otac mu je došao u posjetu...
UČO: Otac! Vi stvarno niste normalni...

(Učo krene ka vratima sobe, izlazi. Prokić je u panici.)

PROKIĆ: Gdje ćeš? Gdje ćete svi? Doći će Mašan! Ja ću to da prijavim! Sve ću da vas prijavim! Sve!!!

MRAK

SEDMA SLIKA

(Bolničko kupatilo. U dnu kupatila Bojan. Potpuno go, sedi i voda iz tuša šiba po njemu, prekriven je pjenom koju voda spira. Učo na vratima kupatila.)

UČO: Bojane, šta radiš to? Prehladićeš se. (Bojan uplašen, čuči. Učo zatvara one tuševe pored kojih prolazi da bi došao do Bojana. Kad dođe do njega, klekne.) Bojane, Bojane čuješ li?
BOJAN: Tata je rekao čika Mašanu da me operiše ako neću da se kupam.
UČO: Hajde da se obrišeš, pa da se presvučeš. Hladno je.
BOJAN: Čika Učo, zašto moj tata hoće da me operiše? Ja sam i ovakav dobar, samo mi on ne vjeruje. Ako mu vi kažete, on će vama da vjeruje...
UČO: Reći ću mu. Hajde da se obučeš.
BOJAN: Zašto ja moram da imam oca? Meni on ne treba. Ne treba mi, ne treba...

MRAK

SEDMA SLIKA

(Danina sedi za stolom. Piše. U pozadini Avdika, u krevetu. Ulazi Šaban.)

DANINA: Šta ćeš ti ovdje?
ŠABAN: Došao sam da mi kažeš istinu.
DANINA: Kakvu istinu?
ŠABAN: O Avdiki.
DANINA: Šta o Avdiki?
ŠABAN: Bata Učo mi reče da je vodite u drugu bolnicu. Istina?
DANINA: Učo mnogo priča.
ŠABAN: Pitam te je l' istina?
DANINA: Ko si ti, ba, da mene ispituješ?
ŠABAN: Prošli put kad sam te pitao rekla si da je dobro. Šta je ovo sad?
DANINA: Kazala sam da je dobro, ali sad nije dobro...
ŠABAN: Kol'ko nije dobro?
DANINA: Nisam ja ljekar.
ŠABAN: Al' se razumiješ u ljekare! Imaš ih međ' nogama najmanje po dvojicu...
DANINA: Nemoj sad da zovem Mašana.
ŠABAN: Zovni ga, baš ga zovni. Imam mnogo toga da mu kažem.
DANINA: Šta bi mu rekao? Šta bi ti mog'o da mu kažeš, vaško jedna ciganska. Da ti se diže dok me gledaš kako se jebem, je l' to imaš da mu kažeš? Ti misliš da ja ne znam da noću buljiš kroz prozor načelnikove kancelarije. Jezik ti do simsa, a muda do koljena. Kalašturo smrdljiva.

(Danina izađe. Šaban prilazi Andiki kojoa leži u krevetu.)

AVDIKA: Šabane, tu li nan? (tu li nan - da li si to ti, p.a.)
ŠABAN: Jok, moj đed Mahmut se povampirio pa doš'o. Šta je Šabanovo, šta legaš u taj krevet. Noć je za leganje, a dan za rabotu.
AVDIKA: Nije mi dobro, doktor mi rek'o da moram da ležim...
ŠABAN: E, doktori šta sve ne pričaju. Ja da sam i’ sve slušao do sad bi mi poganci kosti oglodali...
AVDIKA: Rekoše da će me vodit' u drugu bolnicu.
ŠABAN: Pa, vodiće te, dabome će te vodit' kad mnogo pričaš. Tamo će te valjda izliječiti od tog tvog pričanja.
AVDIKA: Nikad ja neću da ozdravim.
ŠABAN: Dosta ba, ti ako misliš tol'ko da drobiš neću te vodit' kući.
AVDIKA: Čula sam kad je Danina rekla Mašanu da me vode zato što neće da im umirem ovdje, da im ne poganim bolnicu.
ŠABAN: Ma, mnogo si ti čula sa tim tvojim klempavim ušima. Ići ćeš tamo, pićeš lijekove i biće ti dobro. Tamo u drugim bolnicama griju. Bata Učo kaže da imaju i dobro jelo, pa kad projedeš vratićeš se u snagu.
AVDIKA: A stvarno bi me vodio kući?
ŠABAN: Pa vodio bi te, što da te ne vodim.
AVDIKA: A tvoja Remzija?
ŠABAN: Ona će da leti naglavačke. A i ti ćeš ako budeš k'o ona.
AVDIKA: Šabane, voljela bi da ti rodim jednog sina.
ŠABAN: Ima da ga rodiš. Ima da ga rodiš pa taman se dva'es put' porađala.
AVDIKA: Lijepa sam ja tebi?
ŠABAN: Lijepa si mi.
AVDIKA: Znaš, to što sam 'tela da se ubijem, to je bilo prije...
ŠABAN: 'Ajde, 'ajde, tranj. (tranj - ćuti, p.a.)
AVDIKA: Muž me tuko, dijete mi umrlo, još kad sam čula za ovu moju bolest...
ŠABAN: Tranj, bre.
AVDIKA: Sad kad si ti tu, sad mi žao što ću umrijeti.
ŠABAN: Tranj, bona, tranj!    (Pauza)
AVDIKA: A pravio bi i svadbu?
ŠABAN: Pravio bi', što da ne pravim.
AVDIKA: S muzikom?
ŠABAN: Sve si pobenavila od tog ležanja, crna Avdika. Pa gdje si vidjela svadbu bez muzike.
AVDIKA: Bijelu 'aljinu da obučem, da očešljam kosu... A majka? 'Oće li tvoja majka red da izvede za drugu snajku k'o za prvu?
ŠABAN: Moraće.
AVDIKA: Pogaču od bijelog brašna da ispeče, da mi stavi na glavu da nosim u kuću kad ulazim. Na čelo dukate da mi stavi, ko prs' debele. Jabuke da obere i sve u rijeku da baci. I da zaigra, ona prva kroz mahalu, a ti i ja uz nju... Šabane, voliš li me?
ŠABAN: Ti, nisi saglama žena. Što me to pitaš?
AVDIKA: Kaži mi Šabane.
ŠABAN: Ćuti. Izudaraću te.
AVDIKA: Nikad mi nisi rek'o.
ŠABAN: I neću da ti kažem. Te se stvari ne govore. Zna se, sin se čuva, babo se poštuje, a žena se ženi i tol'ko. Od mnogo pričanja nema vajde.
AVDIKA: Šapni mi.
ŠABAN: Pričam li ja, il' kuja laje? (Čuje se sirena hitne pomoći i koraci)
AVDIKA: Dolaze, Šabane. Bolje bježi da te ne vide da si ovdje.
ŠABAN: Avdike, ja... Ja ću da idem. Moram.
AVDIKA: Otvori moj ormarić i uzmi iz njega flašu rakije. Nisam mogla da nabavim cigare, al' mijenjaj s' bata Učom, on će ti dati cigare, pa ćeš imati. Uzmi, nemoj Mašan da je popije. Kaži bata Uči da je babina, nemoj da kažeš da sam ti ja dala. On zna da ti je baba iz gornje mahale. Od bijelih, lijepih Cigana... U fijoci imaš one pare, uzmi, meni mi ne trebaju više. I ne sikiraj, neću tamo s' đivele da se muvam, da mi koske ne polomiš. (sirena sve bliža) Uzmi to, Šabane, i bježi, da te ne vide ovdje.
ŠABAN: Avdika...
AVDIKA: Naš, Šabane, naš bre...(naš - bježi, p.a.)

MRAK

OSMA  SLIKA

(Bolnička soba. U njoj Profesor, Učo, Prokić i Bojan. Ulazi Mašan, pripit)

MAŠAN: Spavate, je li, ne probudili se dabogda.
UČO: Odmaramo, Mašane, teška nam bila večera za varenje.
MAŠAN: Gdje je Šaban, što nije bio na večeri?
UČO: U WC-u.
MAŠAN: U WC-u tri sata, koga vi zajebavate, a? Prokiću, gdje je Šaban?
PROKIĆ: Nemoj da me biješ, kod Avdike je.
MAŠAN: Kako kod Avdike? Znaš li kad su nju odvezli. Govori gdje je!
PROKIĆ: Ne znam, majke mi...
MAŠAN: Sa'ču da ti osvježim pamćenje... (Pođe da ga udari)
PROKIĆ: Otišao je kod nje preko prozora, pitaj njih!
MAŠAN: Koga njih! Načelnik dežuran, a vi pravite pizdarije. Koske ću, ba, da vam polomim, stoko jedna nezahvalna.
UČO: Ti čim malo popiješ odmah bi nekome da lomiš kosti.
MAŠAN: Da znaš da bih! Jednu po jednu, da se nikad ne pomjerite. Malo li vas pusti čovjek, odma' pobjesnite. Od večeras okrećemo drugi list. Da se zna ko je ovdje gazda!
UČO: Budi ti najpre gazda u svojoj kući. (Mašan krene ka Uči, ali mu se ispreči Bojan.)
BOJAN: Čika Mašane, jel' mene neće da operišu...
MAŠAN: (Udari Bojana.) Marš!
UČO: E, sad si pretjerao...
MAŠAN: Tebe ću sa zemljom da sastavim, govno jedno, ludačko...

(Kroz prozor ulazi Šaban. Nosi polupraznu flašu rakije. Ulazeći slomi prozor.)

ŠABAN: Mašane, da si ostavio bata Uču i Bojana na miru!
MAŠAN: A ti si 'tico, setio si se da dođeš. Taman na vrijeme, da ne trošim snagu na ove mekane. Gdje si bio do sad?
ŠABAN: Šta te boli!
MAŠAN: Daj vamo tu rakiju.
ŠABAN: Marš, bre!
MAŠAN: Daj vamo tu cigansku kurvinsku brlju...
ŠABAN: Moja Avdika jes' ciganka, al' nije kurva k'o tvoja Danina!
MAŠAN: Ko kurva!?
ŠABAN: Cijela bolnica priča kako mnogo vrišti dok se jebe!
MAŠAN: Ubiću Boga u tebi...

(Mašan pođe na Šabana, guraju se, Šabanu njemu ispada flaša iz ruke.)

MAŠAN: Kopile kurvino!
ŠABAN: Bata Učo, daj mi flašu!
MAŠAN: Svi ćete pomrijeti ovdje, niko neće izaći!
ŠABAN: Učo, flašu!

(Profesor uzme flašu i dodaje je Šabanu)

PROKIĆ: Šta ćeš s' tim!
UČO: Šabane, ne...

(Šaban udari Mašana flašom u glavu i ovaj padne onesvešćen i krvave glave.)

PROKIĆ: Šta uradi to, nesrećo jedna!
ŠABAN: Ono što treba!
PROKIĆ: Ubi čovjeka!
ŠABAN: Jeb'o te čovjek, kad je on htio mene ubije tad si ćut'o šupku jedan.
PROKIĆ: Šta ćemo sad?
PROFESOR: Da bježimo, šta bi drugo. Ovo je prilika. Šabane, vezuj Mašana za krevet, da ne može da mrdne.
PROKIĆ: Stani, ba... Čekaj malo!
ŠABAN: Šta da čekam, dok me ne ubiju!? Prihvati ga za noge.

(Prokić i Šaban vuku Mašana do radijatora.)

UČO: Čemu ovo, profesore?
PROFESOR: Odavde mora da se bježi!
BOJAN: Čika profesore, je l' čika Mašan mrtav?
PROFESOR: Nije Bojane. Spremaj svoje stvari, idemo.
BOJAN: Gdje idemo?
PROFESOR: Ideš kući.
PROFESOR: Spremaj se.Učo, spremajte se!
ŠABAN: (Pretura Mašanu po džepovima) Profesore naš'o sam ključeve...
PROFESOR: Odlično. Vezuj ga!
ŠABAN: Ima da ga vežem na mrtav čvor, pet dana da ga odvezuju.

(Vezuju Mašana za radijator. Odjednom, čuju se koraci)

PROFESOR: Tišina!
DANINA: (Viče dolazeći) Mašane, kakva je to galama dole?
ŠABAN: Danina!
PROKIĆ: Otkriće nas!
ŠABAN: Neće. Da joj napravimo doček. Agente, 'ajde sa mnom.
UČO: Šta ćete to sad?
ŠABAN: Učo, spremaj se i ne pitaj ništa. Agente, ava kari!
PROKIĆ: Šta ću ti ja?
ŠABAN: Da je držiš! (Prilaze bočnom ulazu. Ulazi Danina. Hvataju je s' leđa.)
DANINA: Šta je ovo! Pustite me! Mašane! Šta ste to uradili?
ŠABAN: Razbili flašu. Drž' je! Za noge!
DANINA: Upomoć! Vi ste ludi, Upomoć... Mašane!
ŠABAN: Zapuši joj usta!

(Profesor daje Prokiću maramicu. Prokić zapuši usta Danini. Profesor ide ka svom krevetu, uzima bokal vode i poliva Mašana on se osvesti. Profesor se zatim povuče, priđe svakom krevetu ponaosob i uzima: Uči knjigu pjesama, Bojanu diskmen, Šabanu flašu rakije, Prokiću beležnik)

MAŠAN: Glava...
ŠABAN: Zvoni, a? Pa mora kad je šuplja.
MAŠAN: Šta ste to uradili? Danina! Ostavite mi ženu. Prokiću!
ŠABAN: Agent dao otkaz na šefovsko mjesto.
MAŠAN: Prebiću vas!
ŠABAN: Malopre si 'teo da me ubiješ bez razloga! E, sa'će’ da ga imaš!
PROKIĆ: I meni si osto dužan za one batine u WC-u. Dužan i predužan!
MAŠAN: Učo, ti si bar razuman čovjek, odvezuj me!
ŠABAN: Razuman? A prije dva minuta bio govno ludačko. E, sa'će ti ludaci jebati ženu!
MAŠAN: Odvezujte me...

(Šaban strgne Danini brushalter.)

ŠABAN: Gledaj ovo, agente! Sad joj ne vidiš... a sad vidiš!
MAŠAN: Pustite je, molim vas, pustite je...
ŠABAN: Koga moliš, ludake?
PROKIĆ: Skidaj je skroz!
ŠABAN: Grebe, kurva!
PROKIĆ: Udari je u glavu! U glavu!

(Udaraju Daninu. Prilazi Mašan, udaraju i njega. Profesor gura Bojana od Dare)

ŠABAN: Šta je mali, i ti bi da omastiš brk, a?
BOJAN: Mama...
ŠABAN: Dođi vamo, pusti ga, dođi...
PROKIĆ: Vidi, sisa!
BOJAN: Ne, ne, neću...
ŠABAN: 'Aj ba, da skineš mrak!
BOJAN: Pustite me, pustite me... ‘oću moj diskmen!

(Sve se umiri. Pozornica otvorena do najveće dubine. Profesor u dnu, u ruci drži diskmen, svesku, knjigu i flašu. Pokazuje im da pođu, zatim nestaje.)

ŠABAN: Doktore!
PROKIĆ: Otvorio je vrata!
BOJAN: Moj diskmen.
ŠABAN: Gdje ga ti vidiš? Doktore, čekaj, gdje si?
PROKIĆ: Doktore!
ŠABAN: Bježanje!

(Bojan, Prokić i Šaban pođu. Šaban zastane.)

ŠABAN: Bata Učo, 'ajde, požuri!
UČO: Ne znam gdje mi je knjiga.
ŠABAN: Kod doktora je. Požuri ba! (Izađe. U suprotnoj strani Profesor, sam)
UČO: (Gleda u prozor) Setio si se da dođeš. Misliš da si ti jedini nepogrešiv... A šta smo mi nego tvoje greške.

(Profesor počinje da se smeje. Smeh ide sve jače, kroz of.)

KRAJ