Biti i(l’) ne biti
Sveta krava i šlus!

Svojevremeno je čovek sjajnog uma, Jovan Hristić, objašnjavajući jedno od dva osnovna pravila dramskog spisateljstva, odnos mogućeg i verovatnog, kao drastičan primer narušavanja istog naveo primer kada na groznog i nezaustavljivog negativca u poslednjem trenutku drame padne stub (jonski ili dorski, svejedno) i ubije ga, pa se na taj način, na polzu pravde, svrši komad. Ovaj spoj statike i etike, profesor Hristić je apostrofirao kao moguć, ali ne i dramski verovatan, tj. uverljiv.
Kako današnji vlastodršci reaguju na ovo aristotelovsko pravilo, ispisujući dramu koju nazivamo svakodnevicom? Ignorantski. Evo jednog od poslednjih primera, tzv. konkurs za direktore beogradskih ustanova kulture. Naime, moguće je da kvalitetan direktor nekog gradskog teatra, centra za kulturu, muzeja ili arhiva, postigne određen uspeh, ali nije verovatno da je tim svojim zalaganjem zaslužio novi mandat ukoliko ne duva u istu tikvu sa partijom kojoj je, po sistemu kvota, pripala nazočna institucija. Kvota, kao sveta krava aktuelnog stepena razvoja srpske demokratije, ne sme da bude ugrožena, ali ako se baš ispostavi da dotični remetilački faktor, tj. uspešni direktor, neće da promeni tikvu za duvanje, iliti, daleko bilo, ne želi da duva uopšte, onda sledi razmena dobara, naravno u okviru gore pomenute kvote (u daljem tekstu “sveta krava”). Da pojasnimo: ako vaša sveta krava zahvaljujući podršci birača meri od jednog celog 0,33 (33%) to znači da vam od 15 institucija kulture sleduje 5 prosečnih. E, sad nastupa viša matematika. Šta je prosečna vrednost institucije? Nemaju isti koeficijent Atelje i Duško Radović. Ili Beogradsko dramsko i Buha. A tek gde su Centri za kulturu u Mladenovcu i Lazarevcu...  U trenutku razmene se posebno vodi računa o ovom Pitagorinom pravilu u Aristotelovom zabranu. Biranim rečima vodi se skoro dramski dijalog. Na primer, prvi koalicioni partner započinje hipotetičku razmenu rečima: “Dam ti Atelje za Duška i Belef”. Drugi odgovara “Ostao si mi kratak za malo, ali ako mi daš Likovni centar za Zavod, onda smo kvit i ti i onaj tvoj što si ga preko svojih novina izvikao da valja, iako su 7 od 16 sindikata protiv njega.” U to iz budžaka mali perspektivni ćata progovara: “Šefe, šefe, ako to uradimo onda oni prelaze kvotu (svetu kravu, p.a.)!” Šef se češka po temenu tražeći spasonosno rešenje, kad treći član koalicije grunu: “Da ti dam ja moj Dom omladine, ali ti ove tvoje da izmoliš da našima vrate zemunsku bolnicu”. E, tu grunu alarm! Niko od prisutnih ne zna koeficijente kojima se množe zdravstvene u odnosu na kulturne ustanove. A to može da naruši i svete krave na republičkom nivou? Panika u redovima koalicije, zove se i Bil Gejts u pomoć, puca super kompjuter u Institutu za fiziku (koji pripada četvrtom članu koalicije, koji za uslugu traži dva predsednika upravnog odbora i režiju u Zvezdari za sponzorovog pašenoga), kad eto ga stiže spasonosni kompromis: “Dam ti Lazarevac za Mladenovac i šlus!” Rukuju se četri oka u glavi, otvara se šampanjac, kad ti se gore pomenuti dokoni ćata drznu da opomene: “Ali šefe, pa ovaj naš živi u Mladenovcu”. Namršti se šef na ničim izazvan konformistički ispad, pa se brecnu na junošu: “Nek putuje, dobiće i putne troškove, plus dnevnice! To mu je isto k’o da je Narodni poslanik.”
Željko Hubač

Biti i(l’) ne biti
Život je lep

Dok čitate ozbiljne dramske komade, na primer one Čehovljeve, svakako uočavate replike u kojima junaci, usred razvoja zanimljive dramske radnje, opisuju vreme koje ustvari slika njihovo raspoloženje, ili pak opisuju prostor, koji onako ogroman kako samo Rusija to ume da bude, „zjapi poput bezdana u njihovim dušama“. Šalu na stranu, dočaravajući atmosferu, pisci potctavaju žanr, sugerišu osobenosti dramskih likova, utiču na to da vešto skrojen zaplet bude katarzičan... Naravno, u tome uspevaju u meri sopstvenog talenta.
Glede netom pomenute atmosfere, zapitasmo se kakvu su nam dramu skrojili pisci vremena današnjeg. Krajolik prvi: poslodavci otpuštaju radnike zbog ekonomske krize, koja je naša razvojna šansa u godini borbe za radna mesta, dok doktori otpuštaju neizlečene bolesnike iz bolnica zbog gasne krize koja je nastupila nakon potpisivanja ugovora koji nam garantuje energetsku stabilnost. Rekli bismo drama apsurda, čije protagoniste očekuje Ibijevska sudbina. Ali, ne lezi vraže, sustiže nas krajolik drugi: na jugu Srbije umro je srčani bolesnik koji nije dočekao ugradnju baj pasa, zakazanu za 2013. godinu. Od tuge, pola sata potom, umire i žena bolesnika koji, eto, nije imao novca da pogura svoje ime preko reda na listi čekanja, koja je, čujemo od nadležnih, svedena na minimum - 4 godine! Nema mita u zdravstvu, povika Ibi iz drame krajolika prvog. I mi, nošeni optimizmom promena, povikasmo za njim: „Nema, nema!“ A kao nenadani treptaj plamena gasarčeta koje garavi toplu novosadsku postbožićnu noć, preseče nas vest da su organi reda uhapsili doktora optuženog da je tražio mito kako bi operisao mališana obolelog od kancera. Nema dileme po pitanju žanra - tragedija. No, dođe i krajolik treći, bizaran, a kakav bi bio nakon prethodnog: krenuli mi, posle mnogobrojnih nepovezanih novogodišnjih praznika, u avanturu putovanja na posao ulicama grada Beograda, koje naši putari uporno čistiše od kako prvu pahulju primetiše, iako im, kako kazuju, u ugovoru piše da bi čišćenjem trebalo da se pozabave 2 – 4 sata nakon prestanka padavina!!! Avantura beše golema, poput smetova na kolovozima. Narod veli da putare nije video pre devet, putari vele da su se na ulicama smrzavali još od pet sati. Biće da su u pitanju različite vremenske zone u koje smo teleportovani mi obični smrtnici i oni besmrtni iz javnih preduzeća, koja funkcionišu kao švajcarski sat! Javnih preduzeća, poput jednog iz samog centra grada, u kojem, žali nam se vlasnik firme za deratizaciju, već danima ne uspevaju da završe posao jer im zaposleni u tom javnom preduzeću kradu otrov za miševe iz zamki!? Žanr SF, bez sumnje.
Bilo je tu još žanrovskih dilema, ali sve ih razreši jedan od tvoraca novog srpskog dila, jagodinski mag koji nije krenuo na put oko sveta, onaj Palmica (za dve bitange, ribicu i Ivicu). Zagrme, imperativno i jače od svih ćurana tamošnjih, da prestanemo sa širenjem atmosfere pesimizma. Širite optimizam, veli, jer život je lep! Tako je mislio i Roberto Beninji...

Biti i(l’) ne biti
Što reče Hugo Klajn

Spremno smo dočekali novu američku administraciju. U inat Hilari (u emancipovanoj Srbiji poznatija kao supruga Bila Klintona), doveli smo prpošnog košarkaša Kovačevića u republičku Skupštinu. S tim u vezi, predsednica Parlamenta označila je kao ekstremistički stav liberala, koji su se jedini uzbudili povodom ovog incidenta. Boris se nije uzbudio. Održ’o je očinsku bukvicu građaninu Kovačeviću, apostrofirajući činjenicu da Srbija ne izručuje svoje građane, jer ima kapaciteta da im sama sudi. Divna predstava u kojoj akteri smatraju da je sve logično. A da vidimo kako na ovaj performans, poštujući Aristotelovo uzročno-posledično stanovište, gleda publika sa strane: u srpskom Parlamentu, u kome jedna trećina poslanika šeta Šešeljeve majice a Ratkovu sliku nosi u novčaniku, u Skupštini u kojoj deo vladajuće većine, sa Slobom k’o ikonom na zidu kabineta, parlamentarizam posmatra sa pozicije predsedavajućeg, u toj demokratskoj Srbijici ubogo momče, ko od stene odvaljeno, onomad optuženo da je komiralo školskog pajtaša, i onomad optuženo da je falsifikovalo dokumeta, i onomad optuženo da je lagalo na sudu da neće napuštati mesto boravka, šetka se, ruku pod ruku sa narodnim tribunima, hodnicima zgrade zakonodavne vlasti, dok predsednik države, u kojoj profesori Pravnog fakulteta javno pozivaju na nepoštovanje zakona, uverava svet da smo mi zreli za Evropu. Zreli smo, bre, mi za ludnicu! Odavno... Što reče svojevremeno Hugo Klajn za jednu lošu pozorišnu predstavu – to je vrlo smelo i ne bi smelo!
U nezavisnom i efikasnom srpskom sudu, gleda publika kako bivši ministar policije optužuje bivšeg šefa bivšeg Biroa Vlade Srbije za informisanje da je srpski Al Kapone, jer je, veli Mihajlović, Beba samo sa te pozicije mogao da ugovori Đinđiću sastanak sa Legijom i Čumetom. Ako ovoj maglovitoj izjavi dodamo sabrana dela književnika Ulemeka, Šešeljevo oglašavanje iz Haga putem Javnog servisa moderne Srbije i neodgovorno blebetanje poveće gomile narcisa koji se iz geačkog utilitarizma pozivaju na tobožnje prijateljovanje sa bivšim premijerom, Zoranu Đinđiću ne preostaje ništa drugo nego da u ime budućnosti nebeske Srbijice ustane iz mrtvih i prizna kako je sam sebe ubio trećim metkom. Što reče Hugo Klajn...
Na pozornici pravno-nebeske državice Srbijice, gde naša policija pod čvrstom rukom Ivice bez Marice (da se izrazimo evropejski – Hensel bez Gretel) tehnološki svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje, pa pasoše izrađuje dok trepneš (a život je treptaj oka, rekoše mudraci), gleda publika kako neko uporno i nekažnjeno obara sajt „Peščanika“ i ometa frekvenciju nacionalnog emitera. Vidno uznemiren tim informacijama, Hensel Dačić danonoćno hakerima iz odeljenja za suzbijanje visokotehnološkog kriminala lično izdaje direktive kako da pretražuju Matrix i zbog vešto izvedene akcije stiče nadimak Neo. Koga još zanima šta je rekao Hugo Klajn...