Željko Hubač

BLIŽI  NEBU


LICA:

PROFESOR DR. DIMITRIJE ČORTAROVIĆ
DRAGUTIN JOVIĆ- GUTE
TRAJČE AHMEDOVSKI- TRAJČE ISTINA
AGENT PROKIĆ
BOJAN OPERACIJA
AVDIKA
MAŠA
DARA

ZIMA 1989. DONJA TOPONICA, OPŠTINA NIŠ, NEUROPSIHIJATRIJSKA KLINIKA


SLIKA PRVA

Bolničko dvorište neuropsihijatrijske klinike u Donjoj Toponici kraj Niša. Noć je, pun mesec i mnoštvo zvezda. Hladno je, zima. Sneg pada. Duva hladan vetar. U dvorištu stoji Trajče, tridesetogodišnji Ciganin, obučen u bolničku pidžamu preko koje je navukao vuneni prsluk braon boje. Na glavi mu šešir. Trajče je nizak, debeljuškast, krupnih očiju. Poskakuje u mestu. Iz drugog dela dvorišta, brzim korakom, dolazi Avdika, dvadesetpetogodišnja Ciganka, u suknji od čoje. Nosi gornji deo bolničke pidžame, a preko njega šareni tkani prsluk. Na glavi joj šarena marama. Avdika je srednjeg rasta, izrazito suva i malo pogrbljena. Ispod prsluka krije flašu rakije.

TRAJČE: Kurafte saso i situ, ’de si do sad, udrveni se od cupkanje.
AVDIKA: Morala sam da čekam za žutu.
TRAJČE: Daj ovamo.

(Avdika daje flašu Trajčetu. Ovaj ispije gutljaj i strese se od hladnoće.)
TRAJČE: Ni rakiju ne osećam od ladno.
AVDIKA: Jesi doneo pare za cigare?
TRAJČE: Jesam.
(Trajče vadi novac iz džepa, još jednom se strese od hladnoće i ispada mu novac. Avdika se saginje da ga uzme. I on za njom. )

AVDIKA: ‘Ladno ti? TRAJČE: Jok, tresem se od bes. AVDIKA: ‘Oćeš prsluk da ti dam?
TRAJČE: Ti će mi davaš prsluk, jedna koska od tebe ostala. AVDIKA: Projela sam.
TRAJČE: ’De si projela kad sam s tebe u trpezariju i gledam te kako mrljaviš?
AVDIKA: U sobu sam jela.
TRAJČE: More, će projedeš ti meni al’ batine prvo. ‘Aj sad i ujutru nemoj cigare da zab’raviš!

(Trajče bi da pođe. Avdika ga uhvati za ruku.)

AVDIKA: Trajče..
TRAJČE: Šta još, Avdike, izmrzo ženo, aman?!
AVDIKA: Gledaj ga nebo.
TRAJČE: Koje nebo?
AVDIKA: Pun mesec.
TRAJČE: Ti ako si saglama (saglama - sa glavom tj. normalna, p.a.) žena, bog da me utepa.
AVDIKA: ‘Ajde, zagrli me.
TRAJČE: More, begaj, bre, u sobu. ‘Ladno!
AVDIKA: Zagrli me.

(Trajče se za trenutak nećka. Zatim prilazi Avdiki i zagrli je. Ona se nežno pripije uz njega.)
TRAJČE: Ti luda, ja po tebe. Da mi je neko pričao da ću u ove godine s žene po sneg da se grlim i zatepujem, mesto domaćinski, s ognjište i sinovi...
AVDIKA: Trajče...

(Avdika ga rukom miluje po licu. Njemu je nezgodno. Prija mu, ali se oseća kao da ga svi gledaju.)
TRAJČE: Aj' na tam, ne azdisuj (azdisati - preterivati, p.a.) napolje smo, će vidi neko.

(Trajče skloni njenu ruku sa lica. I dalje je čvrsto drži. Gledaju se.)
AVDIKA: Mislila sam... TRAJČE: So ćere (so ćere - šta hoćeš, p.a.) sad, kazuj? AVDIKA: ‘Ajde da begamo odavde. TRAJČE: Ama, u grob će me oteraš. Tebi ti se bega. Ako te ufativ     milicajci će te vrnev ovde, a mene? Begaš, nisi lud, aj kod nas na pansion.
AVDIKA: Ma, ja sam mislila...
TRAJČE: Ti da si mislila, ne bi mi to rekla. I ajdemo više u sobu, duša mi spava, treba se izdizamo ujutru za doručak… ‘Ajde.
(Fijuk vetra nadjačava Trajčetovo pričanje. Sneg sve jače pada.)

MRAK


SLIKA DRUGA

(Bolnička soba sa pet kreveta. Dva su prazna, jedan je namešten, drugi nije, a u ostala tri spavaju Gute, Agent Prokić i Bojan Operacija. Kroz prozor ulazi Trajče i krije ispod pidžame flašu rakije. Prilazi Gutetu i budi ga.)

TRAJČE: Bata Gute, a b'e bata Gute, gluv li si?
GUTE: Nisam gluv nego spavam. Šta je?
TRAJČE: (Vadi flašu.) Gledaj gu, bomba!
GUTE: Čija je?
TRAJČE: Baba mi pekla.
GUTE: Ciganska brlja.
TRAJČE: Nije brlja, baba mi iz gornju malu. Čista k'o suza, gledaj gu kako peni.
GUTE: Koliko tražiš za nju?
TRAJČE:  Panjč (pet) pakle Mar'boro.
GUTE: Koliko?
TRAJČE: Bata Gute, čista rakija, dušu leči. Oči mi babina.

(Gute ustaje iz kreveta, vadi iz nahtkasne tri paklice cigareta.)

GUTE: Evo ti tri pakle.
TRAJČE: Lele, ovakva rakija za tri pakle. Nemoj si takav, daj  još jednu.

(Gute uzima flašu.)

GUTE: Dosta ti je.
TRAJČE: A kurafte saso i situ. Po sneg sam jurio rakiju, u pidžamku, a ti mi ne davaš cigare.

(Gute otvara flašu, otpija gutljaj.)

GUTE: Evo, probaj i ti.

(Trajče proba rakiju.)

TRAJČE: Auuu, dobra ... Šta sam ti dao rakiju, za džabe. Daj da palim jednu.
GUTE: E, sortu ti cigansku. Sad ti dadoh cigarete, a ti se grebeš.
TRAJČE: Gre’ota da se otvara tvrdo pakovanje...
GUTE: Hajde, uzmi.

(Iz kreveta se pridiže Agent Prokić.)

PROKIĆ: Je l' znate vas dvojica da je zabranjeno da se puši i pije u sobi?
TRAJČE: Gos'n šefe, ne seri.
PROKIĆ: Sve ću ujutru doktoru da kažem.
TRAJČE: Će mu kažeš, al' ne znam koje jutro će ga vidiš.
PROKIĆ: Maši ću da kažem.
TRAJČE: Mož' ti i Maša da idete malo, znaš 'de... Ti ako si šef od sobu nisi Bog.
PROKIĆ: Ja sam za tebe Bog i sve božije.
TRAJČE: Mani me se, bre, ludaku.
PROKIĆ: Ko je lud? Ko?
TRAJČE: Taj što piša u krevet.
PROKIĆ: Cigarete da mi vratiš što si dužan.
TRAJČE: (Baca cigarete što je dobio od Guteta.) Evo ti tvoje cigare, na, mrtav se napušio, nikad iz ludnicu ne izaš'o.

(Gute je dao Prokiću jednu paklu više. Traži nazad, Prokić ne da. Bučna svađa koja probudi Bojana koji ustane i vikne.)

GUTE: Dosta vas dvojica. Probudili ste Bojana, jedva sam ga uspavao.
TRAJČE: Ne se sekiraj, bata Gute, ja ću mu metim one sluške na uši, pa će spava. Evo da vidiš. ’Ajde Bojano, polako...
GUTE: I pokrij ga...

(Trajče vraća Bojana u krevet, stavlja mu slušalice vokmena na uši.)

TRAJČE: Ma gledaj što ti kažem, će spava k'o zaklan, Bože oprosti.

(Trajče mu zvižduće, pljeska nad njim. Bojan ga ne čuje od muzike.)

TRAJČE: Ništa na čuje.
PROKIĆ: Što ovaj Marlboro nije original nego naš?
TRAJČE: More, za dobru svinju nema loše pomije.
PROKIĆ: E ima da te zapišem u knjigu dežurstava ...(Pokazuje svesku.)
TRAJČE: Možeš ti da se okitiš s'taj tvoj tefter ...

(Prokić kao da je nešto čuo.)

PROKIĆ: (Vikne.) Sirena!
TRAJČE: Budalo... Pored tebe bi i drvo ogluvelo. Šta se dereš?
PROKIĆ: Dovode novog. Oće li ga kod nas?
TRAJČE: Sto posto. Kod nas ima prazan krevet. Kakav li će ovaj da bude?
GUTE: Gori od vas dvojice sigurno neće. Kako ja ne poblesaveh ovde...
TRAJČE: Ja te, bata Gute, održavam da budeš saglam. (Saglam - sa glavom tj normalan. p. a.)
GUTE: Sad si me utešio.

(Čuje se bat koraka.)

PROKIĆ: Idu! Gasi te cigarete i sklanjaj tu brlju!
TRAJČE: Nije brlja, baba mi...
GUTE: Ćuti, aman!

(Gase cigarete, Gute sklanja flašu u nahtkasnu i ležu. Otvaraju se rešetkasta vrata i ulaze medicinski tehničari, Maša i Dara.)

DARA: Ovde je jedan slobodan krevet.
MAŠA: Spremi ga, trebaće nam. Trajče spavaš li?
TRAJČE: Spavam.
MAŠA: A gde je bomba?
TRAJČE: Ne znam dok spavam.
MAŠA: A ako te ja probudim?
TRAJČE: Ako me ti probudiš onda je kod bata Gute u ormarče.

(Maša otvara Gutetovu nahtkasnu i uzima flašu)

TRAJČE: Nemoj sve da popiješ.
MAŠA: Porez na poverenje.
PROKIĆ: Nosi im to, nosi!
DARA: Hajde idemo, Mašo. Vi nastavite da spavate i bez buke. (Maša i Dara izlaze.)
TRAJČE; Mašo, Mašo, dabogda saznao da ti doktori tucaju ženu.
PROKIĆ: Što mu ti sam ne kažeš za Daru?
TRAJČE: Pa da zbiram bubrege po patos. Neka hvala.
GUTE: Preselo mu, čim ispije prvi gutljaj.
TRAJČE: Dabogda mu ja svirao svadbu.
GUTE: Ti ne znaš da sviraš.
TRAJČE: Baš zato. E, idem ja da gvirnem na prozorče, da vidim kakav je. (Trajče odlazi na prozor.)
TRAJČE: Bata Gute!
GUTE: Pusti me, bre, da spavam, sotono!
TRAJČE: Dođi da ga vidiš kakav je. Ovaj mora da hrče za trojicu. A da vidiš kakve urokljive oči ima.
PROKIĆ: Kako mu vide oči kad spava.
TRAJČE: Ma gvirka. Ima šiljatu bradicu, ti najgore hrču. A, neće moći to tako. (Prilazi praznom krevetu, gura ga prema Prokiću.)
PROKIĆ: Šta neće moći? Šta radiš to?
TRAJČE: Premeštam ga kod tebe, pa hrčite jedno drugom dok ne ogluvite. Kakva mu je mešina, taj kad za’rče mrtve će iz groba da izdiže.
PROKIĆ: Nemoj da mi ga mećeš ovamo!
TRAJČE: Ti si šef, ti mora da ga čuvaš.
PROKIĆ: More, nosi taj krevet odavde...
GUTE: E vi ste stvarno nemogući. Totalno ste me rasanili. (Ustaje, uzima knjigu i seda na stolicu. Čita.)
TRAJČE: (Lupi usput Prokića po temenu.) Barabo jedna! Sve si mi bata Guteta poremetio. (Prilazi bata Gutetu.) Će čitaš sad, a?
GUTE: Da!
TRAJČE: Ako, čitaj... A mogu li...

(Gute ne sa čeka kraj rečenice i izbadi paklicu cugareta na sto. Trajče zapali. Pauza. Trajče je nervozan, nešto bi pričao. Vrzma se oko Guteta.)

GUTE: Šta je sad, aman!
TRAJČE: Ništa...
GUTE: Ajde, reci.
TRAJČE: Znaš šta mi kazala Avdika?
GUTE: Opet si bio s njom?
TRAJČE: Malo.
GUTE: Ženu i troje dece imaš.
TRAJČE: Nemam ja decu. Sve ćerke.
PROKIĆ: Pa ti si ih sam pravio.
TRAJČE: Dosta ti, politički. Koliko poganiš zaboravio si da se deca onom stvari prave ne jezikom. Ja sam bre sinove pravio, to što je ona bajala pa izrodila pišulje...
GUTE: Dete je dete.
TRAJČE: Pa kad je dete ćerka, daj da se menjamo. Dam ti sve tri za tvojega kuronju. E, ma znaš šta mi je kazala?
GUTE: Šta ?
TRAJČE: Da sam mnogo šukar... (Šukar - dobar, p.a.)
GUTE: Kako dobar?
TRAJČE: Pa onako, znaš. Seksualno… Daj i tebi da nađem jednu, da zaboraviš onu tvoju rospiju...
GUTE: Ostavi se prazne priče.
PROKIĆ: Ti samo ludačama možeš da budeš dobar.
TRAJČE: Slušaj ti, agente! To što smo se zajebavali, zajebavali. Avdiku nemoj da mi diraš, ima da te odrobijam, života mi!

MRAK


SLIKA TREĆA

(Bolnička soba, Bojan, Prokić i Trajče spavaju. Gute sedi pored stola, zaspao je nad knjigom. Dolazi profesor Čortarović, novi pacijent, gleda oko sebe, prilazi Gutetu s leđa i hvata ga za rame. Gute se prene.)

PROFESOR: Uplašio sam vas?
GUTE: Ko! A, vi ste novi. Mora da sam zadremao...
PROFESOR: Vi ste Dragutin?
GUTE: Otkud znate moje ime?
PROFESOR: Piše na listi.(Pokazuje na listu okačenu o  krevet.)
GUTE: Divna moć zapažanja, s obzirom na mesto gde ste...
PROFESOR: Mislite na to gde se nalazim. Neuropsihijatrijska klinika.
GUTE: Vi kao da ste zadovoljni što ste ovde. Kako sve to znate?
PROFESOR: Sami ste rekli...
GUTE: Znam, dobra moć zapažanja, gospodine...
PROFESOR: Pitate me za ime?
GUTE: Da.
PROFESOR: Ja sam...Doktor Dimitrije Čortarović.
GUTE: Doktor? Lekar?
PROFESOR: Ne, univerzitetski profesor.
GUTE: Šta predajete?
PROFESOR: Anatomiju ljudske duše.
GUTE: Psihijatar?
PROFESOR: Psiholog.
GUTE: Ja sam iz Niša, čudi me da vas ne poznajem.
PROFESOR: Ja sam iz Beograda.
GUTE: Iz Beograda! Kako ste dospeli ovde ako ste iz Beograda?
PROFESOR: Svaki put ima svoju logiku.
GUTE: Neću da insistiram, ako vam je neprijatno.
PROFESOR: Ne, naprotiv, samo možemo o tome kasnije. I vi ste profesor?
GUTE: Učitelj, u civilstvu sam bio učitelj.
PROFESOR: U civilstvu?
GUTE: Tako mi ovde nazivamo spoljni svet, mislim ovaj iza bolničkih rešetaka.
PROFESOR: Šta čitate?
GUTE: Pesme Đure Jakšića.
PROFESOR: Ne čitam poeziju.
GUTE: To je moja omiljena knjiga. Kad god ne mogu da zaspim ja...
PROFESOR: Čitate i zaspite uz nju.
GUTE: Tako izgleda.

(Ulazi Maša.)

MAŠA: Pola sedam je, buđenje!
GUTE: Evo mi ga Maša, da navijem sat.
MAŠA: Šta je bilo Gute, ne spavaš?
GUTE: Nemam goriva za spavanje. Uzeo si mi bombu. Je l' ostalo nešto?

(Maša vraća Gutetu polupraznu flašu rakije.)

MAŠA: Ima, ima za sve.
GUTE: Dobar ti cug... Hoće li doći lekar danas?
MAŠA: Ne znam, možda.
GUTE: Bojanu nije dobro.
MAŠA: Što, šta mu je?
GUTE: Povraća.
MAŠA: Videćemo.
GUTE: Ti dok vidiš on ima da se osuši.
MAŠA: 'Ej, nemoj da me zajebavaš. On ima svog lekara i neka s njim raspravi šta ima. Imam ja svog posla. Celu noć sam dežurao i nemam živce da se raspravljam s' tobom.
TRAJČE: Drž'o si sveću.
MAŠA: Ko je to rekao? More, majku vam vašu ludačku.
PROKIĆ: Mašo, Mašo, sveska dežurstva.
MAŠA: Mani me se, budalo.

(Maša izlazi.)

PROKIĆ: Posle sam ja kriv za disciplinu. Buđenje, 'ajde buđenje!

(Prokić prilazi Bojanu, budi ga, zatim Trajčeta.)

TRAJČE: Beži bre, vampiri ni jedan. Samo čekam jedno jutro da zamandaš s' ruke i kukurikneš. Šta ima da se budim u pola sedam kad je doručak u sedam.
GUTE: Ako se budiš zbog onih pomija onda bolje spavaj ceo dan.
PROKIĆ: 'Ajde!
TRAJČE: Čibe bre, sam ću se dignem, ne mora ti da me dizaš. (Ustaje.) 'Bem ti budalu, od tebe čovek ni u ludnicu ne može da se naspava.
PROKIĆ: Idemo jutarnju gimnastiku.
TRAJČE: Ene ti ga Bojan pa s' njega ripaj.
PROKIĆ: 'Ajmo Bojane.
GUTE: Nemoj dete da diraš.
PROKIĆ: Šuljeve ćete vi da zapatite od sedenja.

(Prokić počinje jutarnju gimnastiku. Trajče namešta krevet.)

TRAJČE: Skači, skači, to ako te ne opravi ništa neće.
PROKIĆ: Nameštaj taj krevet i ćuti!
PROFESOR: Fiskultura?
GUTE: Ma, Prokić vam je priča za sebe. Pati od manije gonjenja. Umislio je da je tajni agent CIA- e i da ga juri KGB. Bio je neki sitni politički, obradili su ga u zatvoru i eto dokle je došao. Održava kondiciju za svoju tajnu službu.
TRAJČE: Bata Gute, daj jednu cigaru.
GUTE: Dobro, dokle ćeš ti da se grebeš?
TRAJČE: Ma, Agent mi uzeo cigare. Će mi donese Avdika za doručak, ću ti vratim.
PROFESOR: Imam ja cigarete.
TRAJČE: Ovo li je novi?
GUTE: Što se praviš blesav kad znaš da jeste. Jeste li vi sigurni da imate cigarete?
PROFESOR: Siguran sam.
GUTE: Čudo da vam Trajče nije preturao po džepovima.
TRAJČE: Lele, Bata Gute, ne laži čoveka. Ja ne brkam po džepovi, ako lažem oči da mi ispadnu, u ruke da ’i gledam.
GUTE: Vi se Cigani kunete baš k'o Cigani. Profesore, ovo vam je Trajče Ahmedovski, zvani Trajče Istina.
TRAJČE: Istina, istina... Profesor! To li je k'o ti al' malo više?
GUTE: Ne, on je profesor doktor.
TRAJČE: Je l' doktor il' profesor?
GUTE: I jedno i drugo.
TRAJČE: Kako, radi i sa đaci i sa nevoljnici?
PROFESOR: Evo tebi cigareta.
TRAJČE: Pravo da ti kažem, profesor doktore, ja neki put i brknem u džep al' na vas nisam.
PROFESOR: Što?
TRAJČE: Ne znam, nekako vam urokljive oči... Znate, ja kad vidim džep, meni nekako udari krv u glavu i mora da brknem...
PROFESOR: Razumem ja to.
TRAJČE: Je l' vidiš, bata Gute, da je čovek doktor, a ne profesor. Sve mi je odma' razumeo boles'.
GUTE: Od čega si ti bolestan, boga ti ciganskog. Kad te milicija pritegla ti si onda naprasno poludeo.
TRAJČE: Pa mog'o sam da biram: il' da legam ovde il' da orkestriram u apsu. (Prekrsti ruke u gležnjevima.) Ja da sviram klavir, a oni da mi udaraju bubnjevi. Od to se tek poludi, vidi ovoga agenta.
PROKIĆ: Nemoj ti mene da mećeš u isti koš s' tobom. Ja sam bio u zatvoru za disidente, a ne kriminalce i kokošare.
TRAJČE: Jes' vala, opsovao si majku na predsednika Mesne zajednice.
PROKIĆ: Ja sam bio jedan od vodećih disidenata u zemlji...
TRAJČE: More, buvara je za tebe, a ne ludnica. Doktore, je l' može još jedna cigara, ja ću ti namestim krevet.
PROFESOR: Evo ti paklica.
PROKIĆ: (Gleda u svesku.) Trajče, ti danas čistiš.
TRAJČE: Što ja, jesam juče čistio.
PROKIĆ: To je bilo umesto Guteta. Ko te ter'o da igraš poker u čišćenje. Stručan si ti za to.
TRAJČE: More, stručan sam ja i da bijem s' metlu. Bojan blesav, ti šefuješ, bata Gute igra karte ko zmaj i ko će drugi nego Trajče. (Odlazi i uzima metlu koja je naslonjena na radijator) A bre, ovi i danas ne greju. Živi će se promrznemo u ovaj frižider.
PROFESOR: Ne greju po ovakvoj zimi!
GUTE: Ne greju već nedelju dana. Grejanje je potrebnije onim normalnim bolesnicima. Mi smo bolesnici drugog reda.
TRAJČE: A da vidiš, doktore, jelovnik. Pasulj sa prazno u nedelju i preko nedelju.
PROKIĆ: Pa tebi kad ne valja, ti što ne ostaviš nego pojedeš po dva tanjira.
TRAJČE: Kad nema kiše i graduška je dobra. Ja sam bre u apsu bolje jeo nego ovde. Tam' se zna: da bi te tepao, mora prvo dobro da te na'rani, da izdržiš tepanje.

(Trajče počinje da čisti. Prilazi mu Bojan.)

BOJAN: Čika Trajče, je l' neće mene da operišu?
TRAJČE: Ne začikavaj me, nesrećo jedna, je l' vidiš da čistim. Samo si mi još ti falio. Idi pitaj Agenta, on će te opravi.

(Bojan krene ka Agentu Prokiću)

BOJAN: Agente…

(Prokić zaurla. Bojan se uplaši. Priđe mu Gute.)

GUTE: (Prokiću) Budalo! (Bojanu) Dođi Bojane, dođi.
BOJAN: Ja neću da me operišu.
GUTE: Neće, ne boj se.
BOJAN: Sigurno neće da me operišu?
GUTE: Neće, 'ajde idi da pereš zube.
BOJAN: Čika Gute, koji je ovaj čika (pokazuje na Profesora) je l' on operiše?
GUTE: Ne, idi peri zube.
BOJAN: Strah me je. (Odlazi do svog kreveta, pušta muziku.)
PROFESOR: Strah ga je?  
GUTE: Mali Bojan je bolestan. Bio je agresivan, pa su ga bolničari plašili operacijom. Znam ga još dok je bio dete, stanovao je u mojoj zgradi. Otac mu je strog, dosta pije. Zatekao ga jedanput sa devojkom u stanu i tako ga je pretukao da je završio u bolnici. Od tada ne izlazi iz nje.

(Trajče prilazi Prokićevom krevetu. Prokić seda na pod prekrštenih nogu.)

TRAJČE: Džemso Bondo, 'oćeš da mrdneš malo da počistim?
PROKIĆ: Zezaj se ti, zezaj, samo da mrdnem malim prstom moja služba će te likvidirati.
TRAJČE: More, mrdni ti s' dupe da ja počistim. Nacrt'o si se na taj patos k'o Turčin.
PROKIĆ: To je obavezna vežba joge, održava kondiciju uma. Um je najmoćnije sredstvo tajnih agenata.
TRAJČE: Diž' se bre da ta ne smetem u đubravnik!

(Prokić ustaje i prilazi Profesoru)

PROKIĆ: Novi, imaš cigarete?
PROFESOR: Uzmi.
PROKIĆ: Ja sam Prokić, a ti?
PROFESOR: Pišeš nešto?
PROKIĆ: Izveštaj. To je za moju službu. Vidiš ovaj sat, to je specijalni sat koji otkriva prisluškivače. Imamo mi i druge vrste koji mogu da nas učine nevidljivim, da hodamo kroz zidove. Ja mogu da izađem odavde kad god hoću, ali sam na tajnom zadatku. Samo nikom ni reči. Strogo pov.

(Za vreme dijaloga Prokića i profesora Bojan je uzeo četkicu za zube i pastu i počeo da pere zube u sobi. Odjednom mu pozli, počinje da povraća.)

TRAJČE: Sad li nađe da povraćaš kad je moj red da čistim...
GUTE: Polako Bojane...
PROKIĆ: Da zovem Mašu?
GUTE: Ni slučajno. On će samo da mu da još jednu injekciju. Ionako je dovoljno izdrogiran.
TRAJČE: Bata Gute, podmetni mu barem lavorče.
GUTE: Daj!

(Trajče uzima lavor i daje ga Gutetu, ali Bojan povraća mimo lavora)

TRAJČE: Nišani ga, bre!
GUTE: Polako Bojane, smiri se sad, lezi.

(Trajče uzima lavor)

TRAJČE: Ni kapka u lavorče. Tol'ku rupu ne mož' da potrefite, kako li ćete manju.

(Ulazi Maša)

MAŠA: 'Ajmo na doručak! Prokiću, šta je ovo na podu?
PROKIĆ: Bojan opet povraćao.
MAŠA: Ko čisti danas?
PROKIĆ: Trajče.
TRAJČE: Usta ti se osušila, dabogda.
MAŠA: Trajče, ti počisti, a ostali, ako 'oćete da jedete onda u trpezariju.
TRAJČE: Dok ja ovo počistim vi ćete sve da izedete. More, mi Cigani smo napaćen narod.

(Maša otvara rešetkasta vrata.)

MAŠA: 'Ajde!

(Polaze Bojan i Prokić.)

GUTE: Profesore, niste gladni?
PROFESOR: Ne baš.
GUTE: Ja ne mogu da jedem tako rano. Zato ćemo da popijemo po jednu! Imam sjajnu rakiju.
PROFESOR: Radije pijem konjak, ali prihvatam ponudu.
AVDIKA: (Polazeći prema trpezariji) Agentu! Gde mi je Trajče?
PROKIĆ: Ostala ti ljubav da čisti sobu.
AVDIKA: Zašto Trajče uvek mora da čisti?
PROKIĆ: Zato što je stručan.
AVDIKA: Bolje i to nego da piša u krevet, as mi mindža!
TRAJČE: Avdike, ostavi budalu i dolazi ovamo.
AVDIKA: A be Trajče, pa li metla, kurafte dija.
TRAJČE: ’Ajde, ’ajde, manje pričaj. I si li cigare? (I SI LI- ima li)
AVDIKA: Nane pare.
TRAJČE: Kako nane pare, noćas sam ti dao.
AVDIKA: Ukrali mi.
TRAJČE: Gde ti ukrali?
AVDIKA: Iz odavde. (Pokazuje na grudi.)
TRAJČE: Al' si gi sakrila na sigurno... A i ja, budala, davam pare na žene, 'bem ti žene. Bata Gute, žena da je dobra i Bog bi je imao. I ako te je ostevila ona tvoja rospija, da znaš da ti je uslugu učinila.
AVDIKA: Oćeš da ti pomognem da očistiš?
TRAJČE: Sad će mi pomagaš kad sam završio. Ionako si kilava. ’Ajde da idemo na jedenje.
AVDIKA: Nešto nisam gladna.
TRAJČE: Avdike, mora bre da jedeš, da se opravljaš! Bata Gute, ako da pojedemo i tvoju porciju?
GUTE: Slobodno.
TRAJČE: Fala, Bata Gute. (Avdiki.) Ti bre, bolje red da si fatila nego što ovde fataš zjala.
AVDIKA: Eve idem.

(Avdika i Trajče odlaze.)

PROFESOR: Imali ste pravo, dobra rakija.
GUTE: Trajčetova brlja. Ustvari nije brlja, baba mu je... Nije važno.
PROFESOR: Dosta pijete?
GUTE: Pijem.
PROFESOR: Žena vas je ostavila? Tako barem Trajče...
GUTE: Trajče mnogo priča.
PROFESOR: Ne, zašto. To su stvari od kojih ne treba bežati.
GUTE: Vi to kao psihijatar?
PROFESOR: Ja sam psiholog.
GUTE: Znam da ste psiholog. Čudno je to.
PROFESOR: Šta je čudno?
GUTE: Ne ponašate se kao ostale pridošlice. Ne tražite lekara, telefon, ne treba vam kontakt sa spoljašnjim svetom.
PROFESOR: Moj svet je u meni. Shvatam to kao neminovnost pada.
GUTE: I vas ja neko ostavio?
PROFESOR: Jeste li primetili da razgovaramo pitanjima? Lepo je kad su ljudi zapitani. Onda manje poštuju autoritete.
GUTE: Da, da, zanimljivo...
PROFESOR: Jeste li razmišljali o potpunoj slobodi?
GUTE: Gde to?
PROFESOR: Sve ima svoje lice i naličje. U lice se veruje, u naličju se uživa.
GUTE: Moja žena je bila voljena.
PROFESOR: Imate dece?
GUTE: Sina. Nisam ga video dve godine, otkako sam ovde. Ne smem da ga vidim.
PROFESOR: Zašto?
GUTE: Zato što... Ovo nije njegov otac. Njegov otac je obrijan, veseo, kupuje jelku za Novu godinu, ne pije...
PROFESOR: Možda bi ipak trebalo da ga vidite.
GUTE: Kako?
PROFESOR: Svaki put ima logiku.
GUTE: To ste mi već jedanput rekli. Bojim se da vas ne razumem baš najbolje.
PROFESOR: Izađete odavde, neđete ženu, uzmete joj dete.
GUTE: Zaboravljate neke stvari. Ja se tretiram kao alkoholičar i umobolan!
PROFESOR: Svako stanje ima svoje prednosti.
GUTE: Za ovo ne znam da ih ima.
PROFESOR: Neuračunljivi ljudi ne odgovaraju pred zakonom.
GUTE: Ali odgovaraju pred Bogom.
PROFESOR: Manimo se sitnica.
GUTE: Đavolski je sve to o čemu vi pričate.
PROFESOR: Jeste li pokušali da bežite?
GUTE: Nemam ja gde da bežim.
PROFESOR: Pokušajte, nemate šta da izgubite.

(Čuje se buka. Iz trpezarije trči Bojan. Za njim Maša i Dara.)

BOJAN: Neću da me operišu, neću!

(Bojan utrči u sobu, pravo u naručje Gutetu.)

MAŠA: Ako nećeš da piješ tablete onda ćeš da dobiješ injekciju.
GUTE: Šta je bilo sad?
DARA: Daj ga na krevet.
BOJAN: Neću, neću da me operišu.
GUTE: Mašo, nemoj…
MAŠA: Beži!
GUTE: Nemojte injekcije, vidite da je...
DARA: Ti matori dosta.

(Maša stavlja Bojana na krevet. Drži ga. Dara mu daje injekciju. Bojan se batrga, udari Daru i ispadne joj injekcija.)

DARA: Pizda ti materina!
MAŠA: Daro, je l' te udario jako. (Prilazi joj.)
DARA: Pusti me na miru.

(Dara odgurne Mašu. Izađe. Maša pođe rukom na Bojana, Gute ga uhvati za ruku.)

GUTE: Hej!
MAŠA: Šta je!
GUTE: Pusti ga sad, vidiš da se smirio.
MAŠA: Jebo vas taj što vas napravi takve!

(Maša izlazi. Ulazi Trajče i drži u ruci tablete.)

TRAJČE: Bata Gute, evo ove zelenikakve za tebe, a ove naplavičaste za mene. Duj komata tebi, duj komata meni. A Bojan je dobio svoje, al' u dupe. E, ako li s rakiju da i’ popijem, da dezertiram.
GUTE: Eno ti, uzmi.
PROKIĆ: (Profesoru) Ti nemaš terapiju?
PROFESOR: Ne.
PROKIĆ: Da zapišemo. (Beleži u svesku.)
TRAJČE: Agent, daj jednu cigaru.
PROKIĆ: Šta je bilo, ženska ti otkazala ljubav.
TRAJČE: Ma ukrali joj pare. Metula i’ u sise, a tu je kod žene sigurno, ubilo se.
PROKIĆ: Biće da si postao impotentan.
TRAJČE: Šta sam postao?
PROKIĆ: Impotentan.
TRAJČE: I ja tebi. Daj cigaru.
PROKIĆ: Kalašturo kokošarska.
TRAJČE: Marš, bre!
GUTE: Trajče, idi pokri Bojana.
TRAJČE: Evo, evo... E,  Bojano, Bojano... Ajde da ti bata Trajče metne sluške.

(Trajče stavlja slušalice za vokmen Bojanu.)

GUTE: Trajče, hoćeš li ti da kuvaš kafu jutros, da zagrejemo dušu?
TRAJČE: Hoću, bata Gute, ću kuvam.
PROKIĆ: Šta sam ja rek'o za tu kafu.
TRAJČE: Dobro bre, Agente, dokle ćeš da mi laziš po živci od rano ujutro. Kad skuvam kafu onda piješ, a ovamo samo drobiš.
PROKIĆ: Nema to veze sa mnom. Zabranjeno je paljenje vatre u sobi. Ako izbije požar možemo svi da izgorimo.
TRAJČE: Ne boj' se, neću ja da dam da izgoriš, ću te obrćem ko na ražanj. Bata Gute, kol'ko šolje da stavim?
GUTE: Za tebe, Agenta, mene i profesora. Kakvu kafu pijete, profesore?
PROFESOR: Gorku.
TRAJČE: I ti li. Kako mož' da pijete te abortuše. Život mi gorak, još sa kafu da ga zagorčavam.
GUTE: Stavi ti gorke, a posle sebi dodaj šećer.

(Trajče uzima pribor i kuva kafu na maloj plin boci.)

PROFESOR: Surovo je to što su uradili Bojanu.
GUTE: To je deo svakodnevnice. Baš kao ova kafa.
PROFESOR: Mirite se sa surovošću.
GUTE: Pomalo mi je svejedno, svo to ponižavanje i sva ta glupava vulgarnost, navikneš se, oguglaš.
PROFESOR: Ko tebe po jednom obrazu, ti mu okreni drugi.
GUTE: Ne pominjite Boga ovde, on nama retko zalazi, a i kad zađe naprasno ogluvi.
PROFESOR: Ja zasigurno ne uživam u tome.
PROKIĆ: Pazi na vatru!
TRAJČE: Pusti me, bre, da skuvam kafu na miru, aman! Bata Gute, kako se zvaše onaj Talijan što si mi pričao da je voleo da pali vatru, onaj...
GUTE: Neron.
TRAJČE: E, taj. On da je ovoga baksuza imao nad glavu, nikad ne bi zapalio Trst.
GUTE: Nije Trst nego Rim.
TRAJČE: Taj.

(Ulazi Maša. Nosi polupraznu flašu, odelo i boks Marlbora.)

MAŠA: Opet kafa. Rešili ste da zapalite bolnicu.
PROKIĆ: Ja sam im rek'o...
MAŠA: Slaba ti disciplina Prokiću, slaba.
TRAJČE: Nismo mi te sreće da je zapalimo.
MAŠA: Što, tebi kao ne valja ovde?
TRAJČE: Da nema ženske bilo bi dosadno. Ovako, bogat nam seksualni život, volj' ti da radiš, volj' ti da gledaš.
MAŠA: Gledaj ti u tu kafu, bolje bi ti bilo.
TRAJČE: Gledam, gledam...
GUTE: Hoćeš li i ti kafu?
MAŠA: Pio sam. Evo, brat ti šalje odelo i cigarete. Evo ti i bomba.
GUTE: Kolko sam ti dužan?
MAŠA: Standardna tarifa.
GUTE: (Daje Maši pare.)
MAŠA: Koliko tebi treba da se obučeš?
GUTE: Da popijem kafu, za petnaest minuta.
MAŠA: Idem ja da vidim ko će da te prati, dolazim za 15 minuta.
GUTE: Biću gotov.
MAŠA: Dobro. I pazite na tu kafu, da vam ne presedne!

(Maša izlazi.)

TRAJČE: A b'e, bata Gute, što će ti to odelo, da nećeš da se ženiš ovde?
GUTE: Da se razvodim, Trajče, da se razvodim...
TRAJČE: Ti li se još maješ s' onu tvoju po sudovi?
GUTE: Daj tu kafu, ako je gotova.
TRAJČE: Lele, umal’ da pređe. Eve, bata Gute, vruća i crna, ko za tebe. (Sipa kafu.)
PROFESOR: Vidim, usluge se naplaćuju.
GUTE: Svaki čovek ima svoju cenu.
PROFESOR: A vi?
GUTE: Danas imam ročište na sudu, hoću da izađem kako dolikuje čoveku, u odelu, a ne u ovoj pidžami.
PROFESOR: Videćete i dete na sudu?
GUTE: Nadam se da neću.
TRAJČE: Bata Gute, nemoj opet da ga tupiš. Kuronja je tvoj i tu nema šta da se priča. Ja da imam sina, sa zubi bi kidao za njega.
PROFESOR: Trajče je u pravu.
GUTE: Imate li vi dece?
PROFESOR: Kako se uzme...
GUTE: Imate ili nemate?
PROFESOR: Ja i moja žena smo se uzeli mladi, još na fakultetu. Bila je trudna, tako je ispalo...
TRAJČE: I meni mi tako ispalo, pa me njen tatko uskupio i priter'o s pušku pred popa. 'Ajde što me oženiše, nego da je rodila barem muško pa da mi nije žao. Ono ćerka, tuđa sreća, 'bem ti sreću.
PROFESOR: Posle svadbe se uplašila, nije htela moje dete.
GUTE: Abortirala je?
PROFESOR: Abortirala.
TRAJKČE: Doktore, i ti li će ga tupiš k'o bata Gute kad se načuka. Ja tej kukumavke nemam živci da slušam.
PROFESOR: Ne, ja o tome samo pričam. To me ne pogađa.
GUTE: Kad vas slušam, pomislim da sve to što pričate i nije deo vas. Za vas kao da su sve sudbine deo neke igre.
PROFESOR: Pa sve je to igra. Treba igrati.
PROKIĆ: Ako ste popili kafu dajte šolje da operem, pa da se lepe kesice.
PROFESOR: Kesice?
PROKIĆ: Kesice za lekove. Naša je norma 500 komada na dan. To je deo terapije za ove malo, znaš već.
TRAJČE: More, na ti šolje i ne seri. Lepiš kese ko mašina samo da se uvučeš u dupe doktorima da te puste.
PROKIĆ: Ja to radim zato da se ne bi odvajao od drugih. Kamuflaža, biti neupadljiv, pravilo broj jedan!
TRAJČE: Ajde idi peri i ne seri...

(Prokić uzima šoljice i odlazi da ih opere.)

GUTE: E, pa vreme je da probamo odelo.
TRAJČE: Tako bata Gute, u gospodina da se napraviš, da zavrneš šiju onoj seljančuri.
GUTE: Manje pričaj Trajče, bolje bi ti bilo.
TRAJČE: A bre, opet mi zuji u uši.
PROFESOR: Od čega?
TRAJČE: Kako od čega. Tebi li ne zuji?
PROFESOR: Ne.
TRAJČE: Ti si bre doktore sve nekeko drukši, ko da nisi od nas. Pa na ovu visinu kome ne prosvirav uši taj mora da je već gluv.
PROFESOR: Kakva visina?
GUTE: Nalazimo se na nadmorskoj visini od 800 metara. Popeli su nas ovako visoko valjda zato da budemo bliži nebu.

(Čuje se lom šoljice iz kupatila.)

TRAJČE: Opet iskrši šolju. Ajde što si nevoljan u glavu nego si nevoljan i u ruke.
PROKIĆ: Ispala mi!
TRAJČE: Ispao ti mozak, dabogda.

(Ulazi Prokić i nosi oprane šoljice.)

PROKIĆ: Evo, samo jedna.
TRAJČE: Ostale su nam još tri, a tri je baksuzan broj.
PROKIĆ: 'Ajde mi da lepimo.
TRAJČE: Gute, ti li nećeš da lepiš?
GUTE: Pa šta ti misliš, da se ovako oblačim da bi lepio kesice. Ide Gute malo na čist vazduh. Napoleon napokon beži sa Elbe.
TRAJČE: A koj' će 'mesto Napolona da maže lepak.
PROKIĆ: Bojan će.
TRAJČE: Bojan! On će izede sav lepak.
PROKIĆ:  Neće...
TRAJČE: Kako neće, vidiš da ga lutke fatile. Žvaka svakakva govna pa povraća. Je l' teše da mi izede pastu za zubi sa svem četkicu.
PROKIĆ: Sam si mu to dao, ionako ne pereš zube.
TRAJČE: Dao sam mu da se služi preko nedelju. U nedelju i ja perem zubi. To mi ostalo u naviku kad sam iš'o u crkvu. Morao sam zbog ženinog tatka, miraz i to... Pop nije 'teo da me pusti unutra ako ne operem zubi. Znaš li, bre, zamalo tad da ostavim cigare.
GUTE: Što?
TRAJČE: Ljuta taj pasta za zubi, k'o da staviš kreč u usta. Kod nas u Malu niko ne pere zubi. Što se pre pokvare i ispadnu, pre će da dobiješ zlatan zub od tatka.

(Gute se obukao.)

GUTE: Pa, kako mi stoji?
TRAJČE: Odlično, k'o da si izaš'o iz veš mašinu.
GUTE: Jeste malo izgužvano, ali kad nemam peglu, šta da radim.

(Ulazi Maša.)

MAŠA: Jesi li se spremio, Gute?
GUTE: Jesam.
MAŠA: Vodiće te ovaj Pile, iz prve smene. I pazite, kad završite suđenje, pravo nazad. Nemoj da se zapijete negde. Pile je lak na rakiji. Večeras je načelnik dežuran.
PROKIĆ: Načelnik! Je l' mogu ja...
MAŠA: Ne možeš ti ništa! Sedi tu i danas da se izlepe kesice. 'Ajde Gute.
TRAJČE: E, bata Gute, ako li da uzmem malo od bombu, da zagrejem dušu?
GUTE: Od kad si se ti tako profinio pa pitaš da uzmeš nešto?
TRAJČE: Nemoj tako, uvek pitam. Ako ne pre uzimanje, onda posle.
GUTE: Uzmi, ali pazi da se ne pregreješ.
TRAJČE: Neću, bata Gute, oči mi. Samo malo.
GUTE: Onda, vidimo se.
TRAJČE: Pozdravi mi Niš!
PROKIĆ: Baš će tebi Niš da se obraduje.
TRAJČE: Jok, nego će tebi. (Viče za Gutetom koji je izašao.) Srećno bata Gute i čim vidiš onuj tvoju rospiju na sud, odma'  pesnicu u glavu. Za ženu je batina iz raj izašla.
PROKIĆ: Naš'o se ko će da mu kaže, sila.
TRAJČE: More, žena što mož' da zakuva i zaprži toj ni bog ne mož' da iskusa. Bata Gute je bio gospodin čovek dok se nije spanđao s' nju.
PROKIĆ: Otkud ti znaš kakav je bio?
TRAJČE: Bata Gute mi je bio učitelj šes' godine.
PROKIĆ: Kako šest godina? Učitelj uči četiri godine.
TRAJČE: E mene je učio šes'. I još šes' bi iš'o, samo da me nisu zajebavali po mahalu...
PROKIĆ: Gute je matora pijanica i niko ga ne bi trpeo takvog.
TRAJČE: Bata Gute nije pio dok se nije oženio s' nju. Ona mu je dušu izela, selska ala. Iz selo je doveo, krov nad glavu joj dao, a ona? Ni fala da mu kazala nego odma' rep na krs'. Pa malo što ga ostavila nego sad na sud 'oće dete i stan da mu uzme. Znaš kad bi joj ja dao to. Na svetog nikad.
PROKIĆ: Tebe da sluša i nikad da ne izađe odavde.
TRAJČE: Ja sam moju tepao, al' za leb nije trpela. Kad mi se rodila treća ćerka s plavu kosu, im'o sam pravo odma' da gu udavim. Odjedanut, a ne na parčiki, pa da me prijavi na miliciju.
PROFESOR: I umesto u zatvor, ti u ludnicu.
TRAJČE: U ludnicu, lud joj dan svanuo.
PROFESOR: Šta bi radio kad bi izašao odavde?
TRAJČE: Krvi bi joj se napio. Sve su to poganije, moj doktore, svi. Jedva su dočekali da me muka strefi pa svi da mi okrenu leđa. Sad i’ ona po moju kuću gosti sa raširene noge, tatka su mi u grob oterali, majku osedeli. Ti misliš, doktore, Trajče se zajebava, smeje se, lupa gluposti pa nema muku. Kad izađem, sekira će da radi! Čovek što mož' da te zajebe, toj niko ne može.
PROFESOR: Jesi li pokušao da bežiš?
TRAJČE: Gde da bežim, odma bi me dočekali prvi milicajci.
PROFESOR: To jedno veče da pobegneš, da presudiš.
TRAJČE: Jesam razmišljao, al' nemam s' koga.
PROFESOR: S Agentom, s Gutetom, s Bojanom.
TRAJČE: Što mi odabra vojsku za beganje. CIA, učitelj i ludak. Nemaju oni tu muku.
PROFESOR: Misliš?
TRAJČE: Kakvu muku mož' da ima ova agentska ala. Da l' će ovde Rusi da iskopav podzemni kanal i de instalirav atomsku bombu!
PROKIĆ: Samo ti znaš za muku, majku ti cigansku.
TRAJČE: Nemoj majku da mi psuješ!
PROKIĆ: Baš da ti psujem. Žena ti malo raširila noge i misliš da je to smak sveta.
TRAJČE: Šta ti znaš kad nikad žensko u životu nisi omiris'o.
PROKIĆ: Nisam, nisam stigao do ološa! Pola vilice su mi iz glave izbili, šest rebara, više sam batina u životu pojeo nego li 'leba.
TRAJČE: Iz bes!
PROFESOR: Ko te je prebio?
PROKIĆ: Ko... Doktor za motku, tako je sebe prozvao. Eno ga sad u penziji, igra karte po kafanama, a ja ovde. Da mi je da ga samo na pola sata nađem samog, od muda do grkljana bi ga rasporio.
TRAJČE: Nema kod agenti labavo, odma' u drven kaput turaju.
PROKIĆ: More, marš, barabo jedna!
TRAJČE: 'Ej, nemoj da ti ja...
PROFESOR: Sve nam je na dohvat ruke. Noću su samo Maša i Dara na spratu, a nas je petorica. Uzmemo im ključeve, obučemo bele mantile i eto nas napolju. Jednu noć, taman svako svoj posao da završi.
TRAJČE: Ti to ozbiljno, doktore?
PROFESOR: Tako kako čujete.
TRAJČE: Agente?

(Pauza)

PROKIĆ: Hajde mi da lepimo kesice.
TRAJČE: To je sve što znaš da radiš, da saviješ šiju.
PROKIĆ: Sad samo hoću da lepim kesice!

MRAK

SLIKA ČETVRTA

(Bolnička soba. Prokić, Trajče i Bojan igraju karte.)

TRAJČE: Kol'ko ćete karte?
PROKIĆ: Meni tri.
TRAJČE: Evo. U majku mu... (ispadaju mu karte)
PROKIĆ: Ne mućkaj.
TRAJČE: Ne mućkam nego od ovu 'ladnoću mi se sve prsti ukočili. Karte mi ispadaju. Šta oni misle sa to grejanje. Ja ako sam lud nisam blesav pa da ne osećam 'ladno, žedno, ješno, pišno...
PROKIĆ: Hoćeš li ti da deliš te karte?
TRAJČE: De bre, Agent, šta si stisn'o taj par u ruke, neće ti ga niko ukrade.
PROKIĆ: Daj ti meni moje! (Uzima karte)
TRAJČE: Bojane?

(Bojan daje dve karte)

TRAJČE: Opa, triling. Čedo moje blesavo. Evo tebi, a meni tri pa jednu.
PROKIĆ: Šta je bilo, daske.
TRAJČE: Meni daske u ruke, tebi tvoje ispadaju iz glavu. Pričaj, ti se pitaš?
PROKIĆ: Pet Marlbora.
TRAJČE: Evo pet Ma'lbora i još dva preko.
PROKIĆ: Blefiraš.
TRAJČE: Plati pa će vidiš.

(Bojan ostavlja karte.)

TRAJČE: Vidi malog... Nisi ti ni tako blesav.
PROKIĆ: Plaćeno.
TRAJČE: Pevaj.
PROKIĆ: Ful popova.
TRAJČE: Slab si, čet'ri devetke.
PROKIĆ: Kako, pa uz'o si četiri karte!? Opet varaš.
TRAJČE: Nisam bre, majku da nemam.
PROKIĆ: Molim te, ne kuni se više, sa'rani familiju.
TRAJČE: Ja kad se kunem u tatka onda lažem, a kad se kunem u majku onda, tatka mi, ne lažem.
PROKIĆ: Sreća tvoja što ga nema Gute da ti uzme meru.
TRAJČE: Što jes' jes'. Bata Gute je majstor za poker, skidam kapu.
PROKIĆ: Prokock'o je taj život u kafani.
TRAJČE: Nemoj ti stalno da mi praviš bata Guteta na pijanicu i barabu.
PROKIĆ: Nemam ja šta da ga pravim, on se sam napravio.
TRAJČE: A ti, na šta si se ti napravio.
PROKIĆ: Nisam ja, mene su napravili takvog.
TRAJČE: Pa kad su te oni napravili ti što im se ne brecneš nego ćutiš ovde.
PROKIĆ: Je l' ti to ovaj bubice usadio u glavu? (Pokazuje na profesorov krevet koji je prazan.) Nema ga Profesor, pa sad je bio ovde...
TRAJČE: Otiš'o čovek na pišanje, šta li... Ja da ti kažem pravo za njega, od prve mi se nije dopao. Nekako ima urokljive oči i to, al' je čovek u pravu. Živimo ovde k'o kučiki i trpimo...
PROKIĆ: Svako ima svoj razlog.
TRAJČE: Ja nemam.
PROKIĆ: A Avdika?
TRAJČE: Avdika... Da joj verujem pa opet isto da prođem.
PROKIĆ: Ajde ne seri. Poludeo si od žena.
TRAJČE: Ja sam, može biti,  i poludeo od žene, al' ću se od nji' odbijem, a ti od to pišanje u krevet nećeš nikad.
PROKIĆ: Meni je prehlađena bešika, ne greju.
TRAJČE: Kol'ko ne greju za tebe, tol'ko i za nas.
PROKIĆ: More da ideš ti u pizdu materinu. Neću više da igram karte!
TRAJČE: Pa i nemaš s' čim’. Očerup'o sam te k'o trafiku. Nego, vreme je da se pojede nešto iz sopstveni špaiz. (Trajče polazi ka nahtkasni.)
PROKIĆ: Šta to jedeš?
TRAJČE: Šta te briga.
PROKIĆ: De, de, samo pitam.
TRAJČE: Znam te ja, prvo pitaš, pa se onda grebeš.
PROKIĆ: Cicijo jedna.
TRAJČE: Ja cicija, gde će ti duša, bre, ti jedini imaš katanče na ormarče.
PROKIĆ: Katanac stavljam zbog lopova, ovdašnjih.
TRAJČE: Pre bih crk'o nego što bi brknuo u tvoj ormarče.
BOJAN: Čika Trajče, a kad dođe moja mama onda neće smeti da me operišu?
TRAJČE: Aman šta sam ja Bogu skrivio, nije mi jasno. Od sve ove muke još mi i ti fališ. Jesam ti sluške nabavio? Nabavio. Jesam li te naučio karte da igraš? Naučio sam te. Pa šta me više gušiš s tu operaciju. Ene ti ga Agent, on je šef od sobu, on se razume u medicinu. Guši malo njega.
BOJAN: Prokiću...
PROKIĆ: Marš od mene! Jebo te onaj ko te izmisli.

(Bojan odlazi do svog kreveta.)

TRAJČE: Agent, upali taj televizor da vidimo ima li nešto novo. Nemoj da nam promakne neka revolucija.
PROKIĆ: Ne radi televizor.
TRAJČE: Pa je l' juče radio?
PROKIĆ: Pokvario ga Bojan dok si ti dežurao u trpezariji.
TRAJČE: Kako bre?
PROKIĆ: Video neko cveće na ekranu, pa uzeo da ga zaliva i sad čeka da izraste...
TRAJČE: Nesrećo jedna, gde si ti video saksiju na struju i sa antenu.
PROKIĆ: Trajče, je l' misliš da mi stvarno možemo da pobegnemo?
TRAJČE: Ako smislimo plan, dobar plan, što da ne možemo. Doktor je pametan čovek, učio je škole, a to su ti velike mađije. Kad se udruže on i bata Gute...
PROKIĆ: Gute će nešto da smisli. On nema volju ni da živi, a kamo li da misli.
TRAJČE: Će da 'oće, ja ću ga obradim.
PROKIĆ: Koliko dugo nisam išao ulicom, onako sam.
TRAJČE: Tako ako nastaviš nećeš još dugo da ideš.
PROKIĆ: (poluhisterično) Ima da idem. Ima da idem!
TRAJČE: Da ideš u pizdu materinu.
BOJAN: Čika trajče, a ja kad bih pobegao s vama, onda ne bi mogli da me operišu?
TRAJČE: E sad ću ja da te operišem, dosado božja...

(Trajče ustaje, u ruci mu nožić za otvaranje konzervi. Krene ka Bojanu. Bojan je jako uplašen, beži prema stolu, sklupča se uza zid. Za njim ide Prokić i histerično, skoro u transu, viče.)

PROKIĆ: Ima da idem, videćeš! Ima da idem!!!
BOJAN: Ne, neću da me operišu!
TRAJČE: Lebac mi se od tebe ogadi, bre!

(Trajče stane, vidi da je preterao. Baci nožić i krene ka svom krevetu. Ulazi Maša u sobu.)

MAŠA: Šta radite to.
TRAJČE: Ništa, zezamo se s Bojana.
MAŠA: Gute još nije stig'o?
TRAJČE: Nije.
PROKIĆ: Zapio se s Piletom. Mogu oni jezero rakije da popiju.
MAŠA: Naš'o je kad će da pije, kad je načelnik dežuran.
TRAJČE: On će baš da primeti, pripala mu muka za nas... A i ti, što se sekiraš, tebe ima ko da opravda kod njega, plus što radiš prekovremeno.
MAŠA: Trtljaj, trtljaj, pa posle 'što me biješ, Mašo'!
TRAJČE: Biješ ti i za badava, ovako mi bar lakše na dušu.
MAŠA: Bojane, imaš posetu, došao ti otac.

(Bojan se naglo prene. Uplašen je.)

BOJAN: Tata... Neću...
MAŠA: ’Ajde, ’ ajde... Čeka te u lekarskoj sobi. Idemo.
BOJAN: Neću!
MAŠA: Polazi, bre... Ti Prokiću, sutra na EEG, podseti dežurnog.
PROKIĆ: Hoću, Mašo, 'oće li načelnik da dođe ovde večeras?
MAŠA: Ne znam. Nemoj da zaboraviš ovo, prošli rezultati su ti bili loši.
PROKIĆ: Zapisaću.
MAŠA: Bojane, hajde...
BOJAN: Neću, neću...
MAŠA: Bojane!

(Maša iznosi Bojana iz sobe. Prokić sedne u joga pozu.)

TRAJČE: E što ti je ovaj Maša. Će crkne od ljubomoru.
PROKIĆ: Naš'o se ko će da mu kaže.
TRAJČE: Ja moju barem nisam jurio po pos'o i radio prekovremeno samo da je nadzirem. Smena mu do deset, a on još sedi zbog ženu. A ona ga ne ferma ni dva posto, jebe se sa doktori čim mu promakne, ama za minut.
PROKIĆ: Nemoj da me dekoncentrišeš, moram da vežbam za snimanje sutra.
TRAJČE: Jes' zajebano to snimanje na mozak. Čim mrdneš s' oko, odma se nešto pokvari od rezultati. Samo tebi ne pomaže nikakva vežba. Sav si razrokav.
PROKIĆ: Ko je razrokav?
TRAJČE: Ti! Gledaš Niš, fataš Kragujevac.
PROKIĆ: Kalašturo jedna...

(Ulazi Profesor.)

TRAJČE: Eve, pitaj doktora.
PROFESOR: Šta?
TRAJČE: Je li da je razrokav?
PROFESOR: Pusti to sad. Jeste li vi razmišljali o onom za bežanje?
TRAJČE: Jesmo, doktore i te kako. Samo, da sačekamo prvo bata Guteta da se vrati, pa onda da pričamo.
PROFESOR: Što manje čekamo, to bolje.

(Iza scene se čuje Gute kako peva.)

GUTE: Veruj, veruj ženi, al' je ne oženi
žena ima manu, ne voli kafanu
ima čudnog dara, usta ne zatvara.

TRAJČE: To bata Gute peva.
PROKIĆ: Opet je pijan, ništa novo. (Maša otvara rešetkasta vrata i pomaže Gutetu da uđe.)
MAŠA: Čekaj bre da otključam vrata, nasloni se ovde... 'Ajde sad. Trajče, pomozi mi da ga smestim u krevet.
TRAJČE: Lele, al' se olešio.
GUTE: Trajče, kupio sam ti cigarete ali sam ih popušio usput.
TRAJČE: Pa il' si mi kupio jednu cigaru, il' si mnogo bio usput.
GUTE: Ovo drugo.
MAŠA: Ne baljezgaj, pijanduro. Drugi put te je vodim.
GUTE: I profesoru sam... Gde je profesor?
TRAJČE: Tu je, tu je... 'Ajde legaj.
GUTE: Profesore kupio sam vam konjak, ali o tome ćemo posle, znate kad ovaj ovde...(pokazuje na Mašu) Samo tiho!
MAŠA: Gde ste bili ti i Pile?
GUTE: Svratili smo da popijemo jednu posle ročišta.
MAŠA: Gde?
GUTE: Pa prvo u penzionerskom, pa na ŽTP-u, pa "Kod Pere"... E posle se ne sećam.
MAŠA: Jebo vas otac, čudo niste kod načelnika u stan otišli.
TRAJČE: A b'e Mašo, s' koje bata Gute dođe iz grad ovako pijan?
MAŠA: Gospodin je došao taksijem. Sva sreća da su me zvali sa kapije, pa sam ga dovez'o do ovde u kolicima.
TRAJČE: To, bata Gute, k’o pravi gospodin! Kako se napi' ovol'ko?
GUTE: Na uste Trajče, na usta. I zdravlje i bolest na usta ulaze, al' ovo drugo nikako da izađe.
MAŠA: Dosta! I nemoj da čujem neko dranje večeras, ionako sam nervozan, samo mi još od vas problemi fale.

(Maša izlazi.)

TRAJČE: Maša uvek nervozan kad načelnik dežura...
PROFESOR: Vidim, došli ste.
GUTE: Nisam došao, doneli su me. Trajče, daj čaše, da operem grlo od one tvoje brlje.
TRAJČE: Nemoj da grešiš dušu, bata Gute, ono nije brlja, baba mi...
GUTE: Znam, baba ti je iz gornje mahale, tamo su pravi, beli cigani, a ono dole, to je falš, indijanci, prič'o si mi po sto puta.
TRAJČE: Al' da vidiš, to je istina.
GUTE: Daj čaše ovamo. Večeras pijemo konjak.
TRAJČE: Kol'ko čaše?
GUTE: Tebi, meni, profesoru... Daj i Agentu čašu.
TRAJČE: Agentu!?
PROKIĆ: Ne bi trebalo da pijem zbog večerašnjeg zadatka, ali... samo kap.
TRAJČE: E, za kapku ovde u ćošak! (Ostavlja Agentu čašu na nathasni u ćošku i nosi ostale čaše do stola.)
GUTE: Večeras ima da se pije k'o nikad!
TRAJČE: To li si dobio rospiju na sud?
GUTE: Živeli!
TRAJČE: Kazuj bre, sjeba li je?
GUTE: Pij, Trajče!
TRAJČE: Čekaj bre...
PROFESOR: Izgubili ste parnicu.
GUTE: Sve su to, moj doktore, suvišna pitanja kad je konjak francuski.
TRAJČE: A kuronja?
GUTE: U broju dece, Trajče, ti sada vodiš sa tri nula!
TRAJČE: Na nju kuronja?!
GUTE: I dete, i stan, i kola...
TRAJČE: Dao si na kučku sve?
GUTE: Ništa ja nisam dao. Uzeli su mi.
TRAJČE: S' kak'o pravo ti uzeli? O jebem ti državu, jebem ti zakon...
PROKIĆ Ne deri se, bre, budalo! Čuće te neko...
TRAJČE: Ima da se derem, da urlam, sve po spisku da im naređam...
PROFESOR: Suđenje je završeno?
GUTE: Imam pravo na žalbu u roku od 15 dana.
TRAJČE: I da se žališ, ako ti nećeš ja ću da im napišem.
PROKIĆ: Ti kad im napišeš...
PROFESOR: Žalićete se?
GUTE: Uzaludan posao.
PROFESOR: Pa šta ćete onda?
GUTE: Da pijem.
TRAJČE: Da skrstiš ruke i sve da ode u pizdu materinu. E ne može. Ima da obrnemo drugi list. Ti i doktor plan da napravite, pa svako po svoje.
GUTE: Kakav plan?
TRAJČE: Za beganje.
GUTE: Gde da bežim?
TRAJČE: Svi da begamo, napolje. Svako po svoje, pa u beli svet.
GUTE: Ti to ozbiljno.
TRAJČE: Najozbiljno. Evo, pitaj doktora.
GUTE: Profesore?
PROFESOR: Ja mislim da je većina za. Ostali ste još vi.
PROKIĆ: Što se mene tiče, još nisam dao svoj pristanak.
TRAJČE: Ima da begaš i tačka!
GUTE: Nemam ja zašto da bežim.
TRAJČE: Kako nemaš, a sin?
PROFESOR: To je jedini način da vratite sina.
GUTE: Trajče, puni te čaše i pusti me...
TRAJČE: Nema šta da se pušta. Napolje, pa po dete.
GUTE: I šta da mu kažem, gde da ga vodim? Za ove dve godine on je zaboravio kako ja izgledam. On ne zna da ima oca, a i ako zna, onda zna ono što mu je ona kazala. Pijte taj konjak ako hoćete, ako ne... svejedni mi je više, sve mi je svejedno!

(Pauza)

TRAJČE: Kako, bre, može da ti bude svejedno kad...
GUTE: Trajče.
TRAJČE: Ne dam, bre...
GUTE: Slušaj me malo!
TRAJČE: Ajde da vidim koje ćeš pametno sad da kažeš.
GUTE: Pre nego što su me uneli u sobu bio sam na prijemnom odeljenju.
TRAJČE: I kakve to sad ima veze?
GUTE: Ima! Slušao sam Darin i Mašin razgovor. Pričali su o Avdiki.
TRAJČE: Šta su pričali o Avdiki?
GUTE: Večeras je vode u drugu bolnicu.
TRAJČE: Je l' to zbog lenukemiju?
GUTE: Biće da je zbog toga.
TRAJČE: Mnogo li joj se slošilo?
GUTE: Izgleda.
TRAJČE: Ma to ona legla u krevet pa izvodi...

(Pauza)

TRAJČE: Bata Gute, da idem ja preko prozorče, da vidim... (Polazi ka prozoru iza TV-a) Ako Maša pita za mene kažite da sam u ćenef.
PROKIĆ: Ne može, posle ću ja da odgovaram što sam te pustio.
GUTE: Pusti ga! Prokiću, sipaj sebi piće. Profesore, sipajte.

(Trajče odlazi preko prozora napolje. Gute prilazi prozoru. Protvori ga. Napolju pada jak sneg.)

GUTE:  Šta je to?
PROKIĆ: Neka lomljava, iz kupatila.
GUTE: Gde je Bojan?
PROKIĆ: Ima posetu, otac mu došao.
GUTE: Otac! Zašto ste ga pustili, znate da je...
PROKIĆ: Maša ga je odveo! Ja sam morao da ga pustim!

(Gute krene ka vratima sobe.)

PROKIĆ: Gde ćeš? Gde ćete svi? Doći će Maša! Ja ću to da prijavim! Ja ću sve da prijavim!!!

(Gute izlazi. Prokić izbezumljeno viče. Profesor ispija čašu konjaka naiskap. Napolju veje sneg.)

MRAK


SLIKA PETA

(Bolničko kupatilo, jako ruinirano i prljavo. Desetak stojećih tuševa u njemu. Većina njih neispravna, nemaju tuš mrežice ili su slavine neispravne, cure. Ipak iz svih ide voda u jakom mlazu. Hladna voda. U dnu kupatila Bojan. Potpuno je go, ide od tuša do tuša, pere se. Na podu slomljena flaša u kojoj je bio šampon. Voda ide ka slivniku i penuša se. Gute na vratima kupatila.)

GUTE: Bojane, šta radiš to? Prehladićeš se.

(Gute zatvara tuševe. Bojan je uplašen, čučne u ugao kupatila. Gute zatvara one tuševe pored kojih prolazi da bi došao do Bojana. Kad dođe do njega, klekne.)

GUTE: Bojane, Bojane čuješ li?
BOJAN: Tata je rekao čika Maši da može da me operiše ako neću da se kupam. Ja moram da se kupam.
GUTE: Hajde da se obrišeš, pa da se obučeš. Hladno je.

(Gute pridiže Bojana. Uzima čaršaf sa čiviluka i počinje da briše Bojana.)

BOJAN: Čika Gute, zašto moj tata hoće da me operiše? Ja sam i ovakav dobar, samo mi on ne veruje. Ako mu vi kažete, on će vama da veruje...
GUTE: Reći ću mu. Hajde da se obučeš.

(Gute uzima Bojanovu garderobu sa čiviluka i pomaže mu da se obuče.)

BOJAN: Zašto ja moram da imam oca? Meni on ne treba. Ne treba mi, ne treba...

(Bojan zagrli Guteta. Plače. Gute ga miluje po kosi.)

MRAK


SLIKA ŠESTA

(Dara sedi za stolom. Piše. U pozadini Avdika, u krevetu. Ulazi Trajče.)

DARA: Šta ćeš ti ovde?
TRAJČE: Da mi kažeš istinu.
DARA: Kakvu istinu?
TRAJČE: O Avdiki.
DARA: Šta o Avdiki?
TRAJČE: Bata Gute mi reče da će je vodite u drugu bolnicu. Istina li je to?
DARA: Gute mnogo priča.
TRAJČE: Pitam te istina li je?
DARA: Ko si ti, bre, da mene ispituješ?
TRAJČE: Prošli put kad sam te pitao rekla si da je dobro. Šta je ovo sad?
DARA: Kazala sam da je dobro, ali sad nije dobro...
TRAJČE: Kol'ko nije dobro?
DARA: Nisam ja lekar.
TRAJČE: Al' se razumeš u doktori!
DARA: Nemoj sad da zovem Mašu.
TRAJČE: Zovni ga, baš ga zovni. Imam mnogo toga da mu kažem.
DARA: Šta bi mu rekao? Šta bi ti mog'o da mu kažeš, vaško jedna ciganska. Da ti se diže dok me gledaš kako se jebem, je l' to imaš da mu kažeš? Ti misliš da ja ne znam da noću buljiš kroz prozor načelnikove kancelarije. Jezik ti do simsa, a muda do kolena. Kalašturo smrdljiva.

(Dara izađe. Trajče prilazi Avdiki, sedne pored njenog kreveta.)

AVDIKA: Trajče, tu li nan? (tu li nan - da li si to ti, p.a.)
TRAJČE: Jok, moj deda Mamut se povampirio pa doš'o. Šta je Trajčetovo, šta legaš u taj krevet. Noć je za leganje, a dan za rabotu.
AVDIKA: Nije mi dobro, doktor mi reknuo da moram da legam.
TRAJČE: E, doktori koje sve ne pričaju. Ja da sam i’ sve slušao do sad bi po mene žito jeli.
AVDIKA: Rekoše da će me vodiv, u drugu bolnicu.
TRAJČE: Pa će te vodiv, dabome će te vodiv kad mnogo pričaš. Tam će te valjda izlečiv od toj tvoje pričanje.
AVDIKA: Nikad ja neću da ozdravim.
TRAJČE: Dosta bre, ti ako misliš tol'ko da drobiš neću te vodim dom.
AVDIKA: Čula sam kad je Dara reknula na Mašu da me vodiv zato što nećev da umiram ovde, da im ne poganim bolnicu.
TRAJČE: Ma, mnogo si ti čula sa te tvoje klempave uši. Će ideš tamo, će piješ lekovi i će ti bude dobro. Tam' u druge bolnice grejev. Bata Gute kaže da ima i dobro jedenje, pa kad projedeš će se vratiš u snagu.
AVDIKA: A stvarno li bi me vodio dom?
TRAJČE: Pa vodio bi te, što da te ne vodim.
AVDIKA: A tvoja Remzija?
TRAJČE: Ona će da leti naglavačke. A i ti ćeš ako budeš k'o ona.
AVDIKA: Trajče, volela bi da ti rodim jednog sina.
TRAJČE: Ima da ga rodiš. Ima da ga rodiš pa taman se dva'es put' porađala.
AVDIKA: Lepa li sam ja tebi?
TRAJČE: Lepa si mi.
AVDIKA: Znaš, to što sam 'tela da se utepam, to je bilo pre...
TRAJČE: 'Ajde, 'ajde, tranj. (tranj - ćuti, p.a.)
AVDIKA: Muž me tepao, dete mi umrelo, još kad sam čula za ovu moju bolest...
TRAJČE: Tranj, bre.
AVDIKA: Sad kad si ti tu, sad mi žao što ću mrem.
TRAJČE: Tranj, bre više Avdike, tranj!

(Pauza)

AVDIKA: A pravio li bi svadbu?
TRAJČE: Pravio bi', što da ne pravim.
AVDIKA: S muziku?
TRAJČE: Sve si pošuntavela od to leganje, crna Avdike. Pa kude si videla u Cigani svadbu bez muziku.
AVDIKA: Belu 'aljinu da obučem, da očešljam kosu... A majka? 'Oće li tvoja majka red da izvede za drugu snajku k'o za prvu?
TRAJČE: Će mora.
AVDIKA: Pogaču od belo brašno da omesi, da mi stavi na glavu da nosim u kuću kad ulazim. Na čelo dukati da mi turi, ko prs' debeli. Jabuke da obere i sve u reku da baci. I kolo da povede, ona kroz malu, a ti i ja po nju... Trajče, voliš li me?
TRAJČE: Ti, bre, nisi saglama žena. Koje me to pitaš?
AVDIKA: Kaži mi Trajče.
TRAJČE: Ćuti. Će izedeš tepanje.
AVDIKA: Nikad mi nisi rek'o.
TRAJČE: I neću ti kažem. Te se stvari ne govore. Zna se, sin se čuva, tatko se poštuje, a žena se ženi i tol'ko. Od mnogo pričanje nema vajda.
AVDIKA: Šapni mi.
TRAJČE: Pričam li ja, il' kučka laje?

(Čuje se sirena hitne pomoći i bat koraka)

AVDIKA: Dolaze, Trajče. Bolje beži da te ne vide da si ovde.
TRAJČE: Avdike, ja... Ja ću da idem. Moram.
AVDIKA: Otvori moj ormarče i uzmi iz njega flašu rakiju. Nisam mogala da nabavim cigare, al' će menjaš s' bata Guteta, on će ti da cigare, pa će imaš. Uzmi, nemoj Maša da je popije. Kaži na bata Guteta da je babina, nemoj da kažeš da sam ti ja dala. On zna da ti baba iz gornju malu. Od beli, lepi Cigani... U fioku imaš one pare, uzmi, meni mi neće da trebaju više. I ne se sekiraj, neću tamo s' đivele da se muvam, da mi koske ne polomiš.

(Čuje se sirena sve jače)

AVDIKA: Uzmi to, Trajče, i beži, da te ne vide ovde.
TRAJČE: Avdike...
AVDIKA: Naš, Trajče, naš bre...(naš - beži, p.a.)      

MRAK

SLIKA SEDMA

(Bolnička soba. U njoj profesor, Gute, Prokić i Bojan. Ulazi Maša, pripit je.)

MAŠA: Spavate, je li, ne naspavali se dabogda.
GUTE: Odmaramo, Mašo, teška nam bila večera, za varenje.
MAŠA: Gde je Trajče, što nije bio na večeri?
GUTE: U WC-u.
MAŠA: U WC-u tri sata, davi se u govnima, a? Prokiću, gde je Trajče?
PROKIĆ: Nemoj da me biješ, kod Avdike je.
MAŠA: Kako kod Avdike? Znaš li kad su nju odvezli. Govori gde je!
PROKIĆ: Ne znam, majke mi...
MAŠA: Šta ne znaš, jebem ti... (Pođe da ga udari)
PROKIĆ: Nemoj, ne znam gde je sad, otišao je kod nje preko prozora, pitaj njih!
MAŠA: Koga njih! Načelnik dežuran, a vi pravite pizdarije. Koske ću, bre, da vam polomim, stoko jedna nezahvalna.
GUTE: Ti čim malo popiješ odmah bi nekome da lomiš kosti.
MAŠA: Da znaš da bih! Jednu po jednu, da se nikad ne pomerite. Malo li vas pusti čovek odma' pobesnite. Od večeras ćemo mi da okrenemo drugi list. Ima da se zna ko je ovde gazda!
GUTE: Budi ti najpre gazda u svojoj kući.

(Maša krene ka Gutetu ali mu se ispreči Bojan)

BOJAN: Čika Mašo, kad će moj tata opet da dođe, ja...
MAŠA: (Odguruje ga) Marš!
GUTE: E sad si preterao...
MAŠA: More, sa'ću sa zemljom da te sastavim, govno matoro...

(Kroz prozor iza TV-a ulazi Trajče. Nosi polupraznu flašu rakije. Ulazeći slomi prozor.)

TRAJČE: Mašo, da si ostavio bata Guteta i Bojana na miru!
MAŠA: A ti si 'tico, setio si se da dođeš. Taman na vreme, da ne trošim snagu na ove mekane. Gde si bio do sad?
TRAJČE: Šta te boli dupe!
MAŠA: Ločeš i kršiš. Daj ovamo tu rakiju.
TRAJČE: Marš, bre!
MAŠA: Daj ovamo tu cigansku kurvinsku brlju i skupljaj zubima to staklo da ne bi bubrege skupljao...
TRAJČE: Moja Avdika jes' ciganka, al' kurva k'o tvoja Dara, nije!
MAŠA: Ko je bre kurva!?
TRAJČE: Tvoja žena! Svi su je doktori isprobali. Cela bolnica priča kako mnogo vrišti dok se jebe!
MAŠA: Ubiću Boga u tebi...

(Maša udara Trajčeta. Trajčetu ispada flaša iz ruke)

TRAJČE: So ćere od mene bre... begaj!
MAŠA: Kopile kurvino!
TRAJČE: Bata Gute, flašu!

(Maša odgurne Guteta jako, on padne.)

MAŠA: Svi ste vi pičkopatnici! Obični pičkopatnici...

(Profesor uzima flašu koja je Trajčetu ispala iz ruke. Prilazi Maši s' leđa. Prokić pokuša da ga zaustavi.)

PROKIĆ: Gde ćeš s' tom flašom!

(Profesor izuzetno jako laktom udari Prokića i oslobodi ga se. Zatim doda Trajčetu flašu. Trajče udari Mašu flašom u glavu. Maša pada.)

GUTE: Trajče, ne...
PROKIĆ: Šta napravi to, nesrećo jedna!
TRAJČE: Ono što treba!
PROKIĆ: Ubi čoveka!
TRAJČE: Jeb'o te čovek, teše 'me ubije. Ništa mu nije, gle' kol'ka mu glava. Profesore, hvala vam.
PROKIĆ: Šta ćemo sad?
PROFESOR: Da bežimo, šta bi drugo. Ovo je prilika. Trajče, vezuj Mašu za krevet, da ne može da mrdne.
PROKIĆ: Stani Trajče...
TRAJČE: Šta da stanem, gde! Da čekam ovde dok me ne ubiju! Vuci ga do radijatora.
GUTE: Čemu ovo, profesore?
PROFESOR: Odavde mora da se beži!
PROKIĆ: Težak ovaj Maša.
TRAJČE: Za noge, lakše je.
BOJAN: Čika doktore, je l' čika Maša mrtav?
PROFESOR: Nije Bojane. Uzmi, spremaj svoje stvari.
BOJAN: Gde idemo?
PROFESOR: Ideš kući.
PROFESOR: Spremaj se.Gute, spremajte se!
TRAJČE: (Pretura Maši po džepovima) Profesore našo sam ključeve od zadnje kapije, tamo nema stražara.
PROFESOR: Odlično. Vezuj ga!
TRAJČE: Ima da ga vežem na mrtav čvor, pet dana da ga odvezuju.

(Čuje se bat koraka)

PROFESOR: Tišina!
DARA: (Viče dolazeći) Mašo, kakva je to galama dole?
TRAJČE: Dara!
PROKIĆ: Otkriće nas!
TRAJČE: Neće. Sad ću da joj napravim doček. 'Ajde sa mnom.
GUTE: Šta ćete to sad?
TRAJČE: Bata Gute, tako ti Boga, spremaj se i ne pitaj me ništa. Agente, dolazi ovamo!
PROKIĆ: Šta ću ti ja?
TRAJČE: Da je držiš dok se koprca!

(Prilaze bočnom ulazu. Ulazi Dara. Hvataju je s' leđa.)

DARA: Šta je ovo! Pustite me! Mašo! Šta ste to uradili?
TRAJČE: Razbili smo flašu rakije. Drž' je! Za noge!
DARA: Upomoć! Vi ste ludi, Upomoć... Mašo!
TRAJČE: Zapuši joj usta!

(Profesor daje Prokiću maramicu. Prokić zapuši usta Dari. Profesor ide ka svom krevetu, uzima bokal vode i poliva Mašu. Maša se rasvesti. Profesor se zatim povuče, priđe svakom krevetu ponaosob i uzima: Gutetu knjigu pesama, Bojanu vokmen, Trajčetu flašu rakije, Prokiću beležnik.)

MAŠA: Glava...
TRAJČE: Zvoni, a? Pa mora kad je šuplja.
MAŠA: Šta ste to uradili? Daro! Ostavite mi ženu. Prokiću!
TRAJČE: Agent dao otkaz na šefovsko mesto.
MAŠA: Dirnete li mi ženu prebiću vas!
TRAJČE: Malopre si 'teo da me biješ bez razloga! E sad će’ da ga imaš!
PROKIĆ: I meni si ostao dužan za one batine u WC-u. Dužan i predužan!
MAŠA: Gute, ti si bar razuman čovek, odvezuj me!
TRAJČE: Sad je razuman, a pre minut je bio ludi pičkopatnik. E sad će pičkopatnici da ti jebu ženu!
MAŠA: Odvezuj me...

(Maša puzi gurajući se nogama, prema njima. Prokić i Trajče cepaju odeću Dari. Ona se batrga.)

TRAJČE: Gledaj ovo, agente! Sad joj ne vidiš... (Iscepa joj odeću iznad pasa, vide joj se grudi.) a sad joj vidiš!
MAŠA: Pustite je, molim vas, pustite je...
TRAJČE: Koga moliš, ludake?
PROKIĆ: Skidaj!
TRAJČE: Grebe, kurva!
PROKIĆ: Udari je u glavu! U glavu!

(Udaraju Daru. Prilazi Maša, udaraju i njega. Profesor gora Bojana ka Dari.)

TRAJČE: Šta je mali, i ti bi da omastiš brk, a?
BOJAN: Mama...
TRAJČE: Dođi ovamo, dođi...
PROKIĆ: Vidi, sisa!
BOJAN: Ne, ne, neću...
TRAJČE: 'Ajde bre, da skineš mrak!
BOJAN: Pustite me, pustite me... Hoću moj vokmen!

(Promena svetla. Sve se umiri. Pozornica otvorena do najveće dubine. Profesor u dnu, u ruci drži vokmen, svesku, knjigu i flašu. Pokazuje im da pođu, zatim nestaje.)

TRAJČE: Doktore!
PROKIĆ: Otvorio je vrata!
BOJAN: Moj vokmen.
TRAJČE: Gde ga ti vidiš? Doktore, čekaj, 'de si?
PROKIĆ: Doktore!
TRAJČE: Bežanje!

(Bojan, Prokić i Trajče pođu. Trajče zastane.)

TRAJČE: Bata Gute, 'ajde, požuri!
GUTE: Ne znam gde mi je knjiga.
TRAJČE: Kod doktora je. Požuri bre!

(Trajče izađe. Uz jak udar vetra kroz slomljeni prozor u sobu uđe sneg. Pahuljice se rasprše po sobi. U suprotnoj strani Profesor, sam.)

GUTE: (Gleda u prozor) Setio si se da dođeš. Misliš da si ti jedini nepogrešiv... A šta smo mi nego tvoje greške.

(Profesor počinje da se smeje. Smeh ide sve jače, kroz off.)

KRAJ