Željko Hubač

BIZARNO
Tri scene besmisla, za pet glumaca i petnaest lica


LICA:
•    MARTIN (38 godina) / MILAN (32 godine) / BIKSA (25 godina)
•    ĐIĐA (38 godina) / SAŠA (32 godine) / GAGA (25 godina)
•    MINA (38 godina) / MAJDA (32 godine) / SVETLANA (25 godina)
•    KATARINA (38 godina) / KSENIJA (32 godine) / IVA (25 godina)
•    VOJA (38 godina) / RIČI (32 godine) / DEJAN (25 godina)


PRVA SCENA

(Rana jesen. Kasno poslepodne. Ravan krov na jednom od mnogobrojih novobeogradskih solitera. Koaksijalni kablovi svuda unaokolo, na dimnjacima načičkane stare logaritamske TV antene. Muzika «Šarlo akrobata», tzv. novi talas. Na ivici ravnog krova, obnažen, stoji Điđa, bivši mladić, star 38 godina. Tip koji je do skora vodio računa o svom izgledu, ali je, s obzirom na okolnosti i spremnost da izvrši samoubistvo, da se tako izrazimo – taze zapušten. Kroz «šumu» TV antena i kablova probija se Martin. Za njega se ne bi moglo reći da je ikada bio mlad, iako ima tek 38 godina. Zapušten, urbanizovani narkoman. Martin gleda u gomilu kablova i ne primećuje Điđu. Điđa njega primeti.)

ĐIĐA: Ne prilazi, skočiću!

(Martin, šokiran činjenicom da nekoga ima na tom krovu, iznenađen povikom, a bogami i prizorom, poskoči i, s obzirom na brojne kablove, saplete se, padne na leđa i sa sobom povuče antene koje popadaju po njemu.)

MARTIN: Čoveče, kakvo sranje.
ĐIĐA: Ne prilazi mi, skočiću!
MARTIN: Kakav car...
ĐIĐA: Čuješ li, skoćiću! Ne zajebavam se!
MARTIN: Čuka će da mi izleti na usta. Usr'o sam se. Usr'o!
ĐIĐA: Ozbiljan sam. Ko god da te je poslao...

(Martin pokušava da se otpetlja od kablova, TV antena i da ustane.)

MARTIN: Što ti je naš svet... Kablovsku već godinama gledaju, ali antene ne skidaju. ĐIĐA: To foliranje kod mene ne pali, znaš...
MARTIN: 'Ej, 'ajde, iskuliraj.
ĐIĐA: Neću da iskuliram...
MARTIN: Onda nemoj!
ĐIĐA: Ne prilazi mi.
MARTIN: Kako da ti priđem, idiote, kad ne mogu ni da ustanem... Natak'o si me na ovaj buljuk žica...
ĐIĐA: Ja te natak'o!?
MARTIN: Jok, ja sam se sâm natak'o od svakodnevnog prizora, tebe gologuzana na simsu. Aman, priđi, raspetljaj me...

(Pauza, Gledaju se. Điđa se sagne, iz džepa pantalona, koje su mu položene blizu nogu, izvadi nož na rasklapanje. Prilazi Martinu sa nožem u ruci.)

MARTIN: Šta će ti taj nož. Daj, jesi li ti ubica ili samoubica. Ej...!

(Điđa nožem preseče nekoliko koaksijalnih kablova i «rasplete» Martina, zatim se okrene i pođe nazad ka simsu. Martin bi da mu se zahvali.)

MARTIN: Čuješ...

(Điđa se naglo okrene. Nož mu je u ruci, uperen ka Martinu.)

MARTIN: Hteo sam samo da ti se zahvalim...

(Điđa odmahne rukom i vrati se na sims.)

ĐIĐA: Znaš, koliko si se ti usr'o, toliko sam se i ja...
MARTIN: Ti si nad rupom od šesnaest spratova, meni je (pogleda u natpis antene koja mu je ispod tura) TV UHF-VHF Loga 2 u bulji... Nije to zajebancija...

(Martin je hteo da bude duhovit. Očekuje Điđinu reakciju, koje, naravno, nema. Pauza.)

MARTIN: I šta ćeš sad, keve ti... Da skočiš?
ĐIĐA: To nije tvoja briga.
MARTIN: Pa, nije, ali...
ĐIĐA: Idi svojim poslom...
MARTIN: Ja sam došao svojim poslom.
ĐIĐA: Baš ovde.
MARTIN: Baš tu.
ĐIĐA: Katarina te je poslala.
MARTIN: Mina me je poslala.
ĐIĐA: Koja Mina?
MARTIN: Koja Katarina?

(Sad su obojica malo zbunjeni. Martinu zvoni mobilni. Martin se javi.)

MARTIN: Halo. Da, na krovu sam... Nisam ga još uzeo... Bolje da ti ne objašnjavam... Nisam se ni ja uradio... E, zato... Ma, ne skidam se, ne seri... Šta radim, pitaš, šta radim! Vadim iz bulje logaritamske antene, koaksijalne kablove i ćaskam sa skroz naskroz gologuzim samoubicom... Gologuzim, draga moja, gologuzim, koji je upravo na našem simsu... Da, baš tu... Skroz je go. Skroz na skroz! Misliš da te zajebavam? Ma dođi, pa vidi sama... Kako? Popni se, gospođice. Kako sam ja mogao da se pentram, tako ćeš i ti!
ĐIĐA: Nemoj nikoga da mi dovlačiš ovde... I ti treba da se gubiš...
MARTIN: Evo, Mina mi ne veruje da sam ovde s tobom, kaži joj, keve ti...
ĐIĐA: Rekao sam ti da mi ne prilaziš...
MARTIN: Nemam živce za nju, razvaliću je preko mobilnog... Drži!
ĐIĐA: Skloni se, skočiću, keve mi!
MARTIN: A ti joj objasni situaciju tokom slobodnog pada, da joj ja ne bih...

(Martin utrapi mobilni telefon Điđi u ruku. Điđa gleda telefon, ne zna, na trenutak, šta bi. Onda, skoro po inerciji, prinosi telefon uhu. Sluša. Očigledno je da čuje gomilu psovki i pogrda.)

ĐIĐA: Ovo ti je riba?
MARTIN: To, prijatelju...
ĐIĐA: Ćuti li, barem, kad spava?
MARTIN: Ćuti samo kad se dobro uradi. Inače, sere i dok spava. Hrče.
ĐIĐA: Riba, pa hrče! Ma daj...
MARTIN: Hrče ko da ima tuberkulozu! Tridesetosam godina je to, brajko. Baba devojka...

(Điđa pruža telefon Martinu.)

MARTIN: Ništa joj nisi rekao.
ĐIĐA: Šta da joj kažem...
MARTIN: (Uzima telefon od Điđe.) Misliš, kad da joj kažeš... (Mini, u telefon.) Uzmi vazduh, kozo! Pa popni se, popni najzad... Da ne bi, možda, da te nosim... Ma daj, teraj se! (Prekine vezu.) Čoveče, tako mi digne adrenalin, želudac, pritisak...

(Još jedna, nešto kraća pauza.)

ĐIĐA: Mislim da bi bilo najbolje da najzad odeš odavde.
MARTIN: Ne mogu.
ĐIĐA: Kako to misliš?
MARTIN: Tako. Ne mogu dok... Dok...
ĐIĐA: Dok šta!
MARTIN: Kako si od ovoliko solitera izabrao baš ovaj. Ama, ne samo što si naboô soliter, nego i to parče simsa...
ĐIĐA: Ne razumem, šta tebe boli gde sam ja rešio da... Ma, daj, ovo nema smisla. Ova priča ne vodi nikuda. Molim te, idi. Idi!
MARTIN: Martine...
ĐIĐA: Nisam ja nikakav Martin.
MARTIN: Znam da nisi. Ja sam.
ĐIĐA: Šta si ti?
MARTIN: Kaže se "idi Martine". Ja sam Martin.
ĐIĐA: Ti bi sad da se upoznaješ, a?
MARTIN: Ne. Samo zahtevam da mi se obraćaju po imenu, kad me teraju od sebe.
ĐIĐA: E, samo mi je još čas psihoanalize nedostajao.
MARTIN: (Vidno uznemirenj plane.) Ne volim da me teraju oni koji mi ni ime ne znaju. ĐIĐA: Dobro, dobro, bre... Gubi se Martine!
MARTIN: Ti moje ime znaš. Ja tvoje ne!
ĐIĐA: Zar je to sada važno...
MARTIN: Meni jeste!

(Pauza.)

ĐIĐA: Ja sam Điđa.
MARTIN: Nisi iz kraja? Naravno da nisi. Takvih budala, fala Bogu, još nismo zapatili. Ja ovde živim.
ĐIĐA: Na krovu...
MARTIN: Ne na krovu...
ĐIĐA: Šta si se onda zalepio za ovo parče simsa, ko da ti je dedovina. Šta tu imaš tako bitno...
MARTIN: Isti si murkan. Samo nešto zapitkuješ. I da znaš da mi uopšte ne ličiš na samoubicu.
ĐIĐA: Pa da... Tebe je, ipak, poslala Katarina. Ti si taj njen novi... Ako se ne pomakneš dok izbrojim do deset, skočiću, tako mi svega.
MARTIN: Rekao sam ti već da ne znam nikakvu Katarinu. S obzirom da si pomodreo od hladnoće, biće da je dugo čekaš.
ĐIĐA: Reci mi šta treba da uradim da bi otišao!
MARTIN: Martine!
ĐIĐA: Martine! Šta treba da uradim, Martine!?
MARTIN: Da se makneš za trenutak da uzmem nešto.
ĐIĐA: Odakle?
MARTIN: Tebi je, ipak, neko u familiji bio murkan...

(Điđa se sagne i počne da pretura po delu simsa na kome stoji.)

MARTIN: 'Ej, šta radiš to?!

(Martin bi da priđe, ali Điđa uperi nož u njega. Martin stane. Điđa napipa ispod cigle koja drži ivicu simsa jednu kesu u kojoj je heroin.)

ĐIĐA: Vidi, vidi...
MARTIN: Pazi s tim. To je...
ĐIĐA: Vidim šta je. Heroin.
MARTIN: I to dobar. Molim te, pažljivo.
ĐIĐA: Čoveče, kakvi ste sjebani. Svi ste sjebani...
MARTIN: Ko je sjeban?
ĐIĐA: Vi koji ste ostali ovde.
MARTIN: Šta buncaš, bre, koji to mi...
ĐIĐA: Seronje bez muda.
MARTIN: Bitno je da ti imaš muda.
ĐIĐA: Imam.
MARTIN: Vidim...
ĐIĐA: Hoćeš li da vidiš, hoćeš li da vidiš?!
MARTIN: Nemoj da skačeš s tim heroinom, jesi li normalan!

(Điđa se savije u jakom grču. Zaplakao bi, ali nema suza. Nož mu je uperen ka Martinu.)

MARTIN: Hej, matori, o'ladi.
ĐIĐA: Pusti me.
MARTIN: Daj mi to pa ću da odem. Otići ću, keve mi.
ĐIĐA: Zbog takvih kao ti moj Steva je mrtav.
MARTIN: Koji sad pa Steva... Molim te, daj mi taj heroin, pa da se lepo k'o ljudi raziđemo.
ĐIĐA: Sve vas treba pobiti.
MARTIN: Zašto bre, zašto?
ĐIĐA: Stevu su ubili takvi kao ti.
MARTIN: Nikoga ja nisam ubio...
ĐIĐA: Dileri!
MARTIN: E, ja se radim, ja ne uvaljujem.
ĐIĐA: Kunem ti se da će ovo (Pokazuje na kesicu sa heroinom.) da leti sa mnom...
MARTIN: Nisam diler, keve mi...
ĐIĐA: Ovde ima heroina za puk vojske...
MARTIN: Kakav puk vojske, nema za tri puta da se uradimo...
ĐIĐA: Rekao sam da mi ne prilaziš.
MARTIN: Daj mi to!
ĐIĐA: Upozoravam te!

(Martin priđe, Điđa se pridigne, zamahne nožem i poseče po prstu Martina.)

MARTIN: Čoveče, čoveče!!! Koje sranje! Ti si lud, bre!

(Još jedna pauza. Điđa je zapanjen. Martin vadi iz džepa papirne maramice i previja prst. Obojica su vidno uplašeni.)

MARTIN: Je l' ti čist taj nož...? Ko zna koga si sve preklao njime. Sine, dvadeset godina se čuvam i da zaglavim SIDU na nožu... Ti nisi samoubica, ti si ubica!

(Điđa čučne. Adrenalin je odradio svoje. Martin se ipak smirio, to je ogrebotina, a ne rana.)

MARTIN: To sam ti već rekao, a? Ponavljam se. Pa, jebi ga, u šoku sam...
ĐIĐA: Steva je bio moj mlađi brat. Obojica smo jurili vizu. Ja sam je dobio, a njega su izradili. Ja sam otišao u Češku, a on u Bosnu. Keva mi je javila da je došao s ratišta skroz naskroz sjeban. Našli su ga na istoj ovakvoj usranoj terasi urađenog i skamenjenog.
MARTIN: Molim te, daj mi da vidim taj nož kakav je...
ĐIĐA: Da je sreće da nas nikada nisu pustili da se vratimo.
MARTIN: Je l' ima ostataka tuđe krvi na njemu? Kako si ga održavao? Daj mi.
ĐIĐA: Čoveče, ne prisiljavaj me da dižem nož na tebe!
MARTIN: A šta da radim! Šta!? Điđo, ja nisam diler, kunem ti se. Fiksam se i gledam svoja posla. Boli me i za ratove, i za politiku, i za sve me boli...
ĐIĐA: Osim za heoin.
MARTIN: Normalno. Ja sam narkoman! I kriziram! Zbog tebe kriziram!

(Mala pauza.)

MARTIN: I usr'o sam se od tog noža...
ĐIĐA: Ubijaš se, čoveče.
MARTIN: Ti ćeš da mi kažeš...

(Obojica se, nakon kratkog pogleda, nasmeše. Kiselo, ali ipak dovoljno da se za trenutak promeni atmosfera.)

MARTIN: Što si, uopšte, išao preko, kad si se na kraju vratio. Ovde samo budale kupuju povratnu kartu.
ĐIĐA: Nemaš ti pojima kako je tamo...
MARTIN: Ti nemaš pojima.
ĐIĐA: Bez obzira na sve, ja ti, ustvari, zavidim što si uspeo da opstaneš ovde.
MARTIN: «Svako zamišlja svoj raj tamo gde je drugom pakao».        
ĐIĐA: Čitao si Moraviju?
MARTIN: U moje vreme se čitalo.
ĐIĐA: Šta si završio?
MARTIN: Jugoslovensku književnost.
ĐIĐA: Koje godine?
MARTIN: Opet me ispituješ? Diplomirao sam '91.
ĐIĐA: Ti si '67 godište?
MARTIN: Otkud znaš?
ĐIĐA: Diplomirao sam iste godine kad i ti. Studirao sam Fiziku.
MARTIN: Štreber, a?
ĐIĐA: Nije valjda da su i ovde počeli da puštaju narkomane u škole, da predaju deci?
MARTIN: Psihopatama daju katedru, narkomanima jok.
ĐIĐA: A kako si onda, sve ove godine, nalazio pare za dobar heroin.
MARTIN: Izdajem gajbu od pokojnih matoraca i... Snalazim se. Jebo te, što se ne ogrneš, vidiš da si pomodreo...
ĐIĐA: Smeta ti što sam go?
MARTIN: Baš i ne uživam u prizoru, ako me to pitaš.
ĐIĐA: Ovo sam pravi ja! Razgolitili su me do kraja. Skinuli su sa mene sve, isisali mi dušu. Ako sam ovde bio prdež, tamo sam postao govno!
MARTIN: I pošto ti nije prijalo vraćanje u prethodno agregatno stanje, rešio si da ispariš. I to sa mojim heroinom. Daj mi, bre, da se uradim samo jednom.
ĐIĐA: Barem će tebi moj skok nešto da znači.
MARTIN: Jebi se, narcisu...
ĐIĐA: Značiće ti, zar ne?
MARTIN: Rekao sam ti da prestaneš s tim pitanjima...
ĐIĐA: Već nekoliko puta. Šta je, imaš fobiju od njih?
MARTIN: I ti bi je imao da su te murkani lisicama vezivali za procureli radijator i celu noć ti postavljali imbecilna pitanja.
ĐIĐA: Otkako sam se vratio slušam samo žalopojke... Kako vam, bre, ne dosadi...
MARTIN: Dvaput su mi odvalili bubrege, jednom slomili četiri rebra, tri puta po dva zuba, šest komada mi fali u vilici, brajko moj. Rade veštaci ko kastanjete
ĐIĐA: Šta si ti bio, nekakav disident.
MARTIN: Eto ga sad i ti. Murkanska logiko... Narkoman, ja sam narkoman! To mu dođe kao vanstranačka ličnost.
ĐIĐA: Nezavisni intelektualac...
MARTIN: More, kad me pokupe u raciji, nezavisno od razloga biju, brajko, kao da sam iz Otpora, daleko bilo.
ĐIĐA: Ti misliš da česki murkani ne tabaju?
MARTIN: Mislim!
ĐIĐA: Gledao sam pre nekoliko godina u Pragu jednu fantasičnu predstavu, neki Mađari su gostovali.
MARTIN: Zabole me, daj mi...
ĐIĐA: Slušaj! Zbog te predstave sam prelomio i odlučio da se vratim. Pazi, u prvoj slici riba izađe na proscenijum i počne sa neverovatnom strašću da puši klarinet. Dudlala ga je pet minuta kao Monika Luinski, a onda je krenula da svira «Odu radosti».
MARTIN: A kad se završila predstava, pokupila je svoj bedni honorar od 500 evra i nastavila turneju. Verbalna onanija...
ĐIĐA: To je bila metafora...
MARTIN: Gledao sam i ja to sranje..
ĐIĐA: Gde si ti to mogao da gledaš...?
MARTIN: Na Bitefu.
ĐIĐA: I tebi je to sranje. Veze ti nemaš...
MARTIN: Veze ti nemaš!

(Čuje se bat koraka, kašalj i lupanje ulaznih vrata od terase.)

ĐIĐA: To je...
MARTIN: Mina! Prepoznajem joj kašalj na kilometar. E, sad smo ga nadrljali...
MINA: Martine, mrtav si čovek.

(Na scenu ulazi Mina. Još uvek je pomalo crvena u licu od penjanja stepeništem. Osoba koja nije u stanju da s lakoćom pređe ni tri stepenika morala je da se penje 16 spratova. Mina je, inače, prestarela tridesetosmogodišnja devojka, izrazito suvonjava. Narkoman. Kad je ugledala prizor na terasi, za trenutak je ostala zapanjena i bez teksta. Ali, samo za trenutak.)

MINA: Jebo te, a ja mislila da foliraš...
MARTIN: Jesam li ti rekao...
MINA: Ne mogu da verujem...
MARTIN: Ni ja nisam mogao da verujem...
MINA: To je taj... Čekaj, je l' to on drži u ruci naš...?
MARTIN: Aha.
MINA: Pa, odakle mu...?
MARTIN: Napipao ga je.
MINA: Ti si mu provalio sklonište, garantovano. Kretenčino.
MARTIN: To sad nije bitno...
MINA: Majstor si da zezneš stvar, seronjo mlohavi...
MARTIN: Smanji doživljaj, čuješ...
MINA: Ja da smanjim doživljaj. Što njemu nisi kazao da smanji doživljaj? Njemu si se garantovano uvlačio u bulju...
MARTIN: A šta je trebalo, da se svađam, dok on drži naš heroin u ruci.
MINA: I šta će s njim? Da skoči?
MARTIN: Rešio frajer da nas baca u apstinenciju, da nas leči, da ne završimo k'o njegov Steva.
MINA: Kakav Steva, šta bulazniš...
MARTIN: Duga priča...
MINA: Sa mojim heroinom si rešio da se ubijaš, kretenu! Dabogda se natakao na banderu, pederčino!
MARTIN: 'Alo, bre, o'ladi malo, situacija je prilično nepovoljna po nas.
MINA: Ti si, Martine, rođeni baksuz. Ovo samo tebi može da se desi, luzeru! (Zakašlje se, jako i prilično nezdravo.) Duša mi je u nosu od pentranja... Lepo sam ti rekla da krijemo heroin u nekom soliteru koji ima ispravan lift...
MARTIN: Otkud sam ja znao da će i drugi da rikne...
MINA: (Điđi.) Od toliko betonjerki u Beogradu, našao si baš sa ove da skačeš, skočio dabogda u septičku jamu!
ĐIĐA: Čekajte, oba lifta ne rade?
MINA: Rade, nego ja ovako spečena volim da džogiram do telesne težine koja onemogućava zagrevanje toplokrvnih životinja... Bolidu!
ĐIĐA: Pa kako, parni je radio jutros.
MARTIN: Stani malo! Što tebe interesuje to da li liftovi rade?
MINA: Boji se da iz prve neće da mu uspe da se razbije, pa da se ne penje, baja, pešaka za reprizu...
MARTIN: Ma svrbi njega nešto drugo...
ĐIĐA: Ne seri...
MARTIN: Ti si, Điđo, ustvari, folirant.
MINA: Folirant! Da on to nije...
MARTIN: Jeste, jeste... Javio je ribi odakle će da se ubije, pa sad čeka da ona dođe, da ga, kao, odgovara...
ĐIĐA: Rekao sam ti da ne sereš!
MINA: Sram te bilo, u tim godinama na samoubistvo bariš ribe, pubertetlijo olinjali...
MARTIN: A ja se još navuk'o na priču...
ĐIĐA: Ne prilazite mi!
MINA: Takvom kakav si, ne bih ti ni na sto metara prišla, da ne moram, čudovište umobolno, bubuljičavo... Buljodlakavo!
MARTIN: Ej...
MINA: Psihopato! Degeneriku! Imbecilu!!!
MARTIN: Alo, bre...
MINA: E, sa' ću da mu zavrnem ona mlitava jaja, u mašnu ću da ih vežem.

(Martin i Mina pođu ka Điđi. Ovaj kad shvati da je «provaljen» zapreti bacanjem  heroina, jedinim argumentom koji mu je ostao.)

ĐIĐA: Ovo može da leti i bez mene. Učinite li samo još jedan korak, baciću ga! Mrtav sam ozbiljan!
MINA: Mrtav si ti, svakako.
ĐIĐA: Martine, reci onoj jektavičavoj alapači da se ne zajebavam...
MINA: Ko je bre alapača!
MARTIN: Mina, stani!
MINA: Neću da stanem!
MARTIN: Baciće ga, a onda sve ode....
MINA: Samo neka se usudi. Ima da leti odma' za njim.
MARTIN: Ima i nož. Pogledaj, posekao me je.
MINA: Posekao! Gde? Da vidim. Pa on je... (Điđi.) Ti si, morončino, ubica, a ne samoubica.
ĐIĐA: E, dosadni ste s tim...
MARTIN: Ja sam mu to već dva puta rekao...
MINA: Koliko ti je duboka rana? Jesi li video nož, da li je čist. Ko zna koga je sve njime preklao...
ĐIĐA: Uporno se ponavljate...
MARTIN: Stvarno se ponavljamo... Mina, sve je O.K.
MINA: Šta je, bre, O.K. Šta je O.K! Martine, ja moram da se uradim, inače sam gotova.
MARTIN: I ja sam gotov... (Điđi.) Čuješ li! Oboje smo odlepili. Daj da se uradimo!
ĐIĐA: Može, al' pod jednim uslovom.
MARTIN: Kojim?
ĐIĐA: Da je pozovete i da joj kažete...
MARTIN: Koga?! Katarinu?
MINA: Koju Katarinu, ko ti je ta, šta to krijete od mene, otkud je ti znaš...
MARTIN: Nemoj da mi postavljaš toliko pitanja odjednom, znaš da me nervira...
MINA: Ukrutile su mi se noge, otkida me vilica, hoću da eksplodiram jer se nisam koknula od jutros i zabole me za tvoje fobije! Zovi koga god hoće samo da se uradim...
MARTIN: Nemam kredita. Daj mi tvoj.
MINA: Moj kredit si ti isisao opisujući mi ovdašnji prizor. Da si bio malo eksplicitniji možda bi mi i ostao koji dinar.
MARTIN: Juče sam ti kupio dopunu od 200 dinara. Ti se stvarno ne skidaš sa telefona... E, ima sada da otrčiš dole do trafike...
MINA: Ja da se ponovo spuštam i pentram 16 spratova da bih gologuzanu kupila dopunu, nema sile... Nemam, bre, snagu ni na veštičijoj metli da siđem dole, a kamo li...
MARTIN: Nemam ni ja!
MINA: Bože, šta sam ti skrivila da me ovako mučiš...
MARTIN: (Điđi.) Nemoguće da ti nemaš mobilni.
ĐIĐA: Imam.             
MARTIN: Pa što nas onda zezaš. Zovi je sam...
ĐIĐA: Kad vidi da je ja zovem ne javlja se.
MINA: Kakva ti je to riba?
ĐIĐA: Žena, to mi je žena...
MINA: Daj ljudi, smislite nešto, ja moram da se uradim. Moram! Ne mogu više da izdržim ni minut.
MARTIN: Điđo, dolazim po taj heroin...
ĐIĐA: Nećeš ga dobiti dok mi ne doneseš mobilni!
MARTIN: Kolji me, skači, radi šta ti je volja, ali ja moram...
ĐIĐA: Baciću ga, beži. Ne prisiljavaj me da te...
MARTIN: Ti radi šta ti moraš, a ja ću da radim ono što ja moram...
MINA: Martine, pazi se, Martine.
ĐIĐA: Ne prilazi mi!
MINA: Martine!!!

(Điđa zamahne nožem. Martin izbegne oštricu, ali padne. Mina skoči na Điđu, on pokušava da je strgne sa sebe. Ispadne mu nož. Martin se pridiže, uzima nož. Điđa poslednjim atomom snage baci heroin preko simsa.)

MARTIN: Bacio ga je! Ne mogu da verujem...
ĐIĐA: Skini mi je sa vrata!
MINA: Krvi ću ti se napiti!
MARTIN: Mina, bacio je heroin!
MINA: Nabodi ga tim nožem!
ĐIĐA: Martine, urazumi je!
MINA: Daj meni nož, ako ti nemaš petlju, ja ću ga zaklati!
MARTIN: Mina, prestani!!!
MINA: Nabodi govnara!!!
MARTIN: Prestani, prestani, prestani!!!

(Martin baci nož. Mina je izgubila snagu. Điđa je na zemlji.)

ĐIĐA: Zašto me nisi naboô. Zašto, zašto...?
MARTIN: Teraj se, bre...
MINA: Moramo dole. Naćićemo ga.
MARTIN: Ne seri i ti više! Vetar ga je...
MINA: Moramo barem da pokušamo!
MARTIN: Šta da pokušamo. Šta više da pokušamo...
MINA: Pomozi mi da ustanem. Moramo dole...
ĐIĐA: Ljudi, ja nisam hteo...
MARTIN: Da znaš da si ispao neviđena pizda.
ĐIĐA: Stvarno izvinite...

(Mina priđe Điđi i snažno ga uhvati za mošnice.)

ĐIĐA: Nemoj!
MINA: Sad bi ti ih prevezala u mrtvi čvor!
MARTIN: Daj, Mina, ostavi ga...

(Mina pusti Điđu.)

MINA: U životu nisam manja muda stisla!

(Martin i Mina lagano kreću ka izlazu sa terase. Mina posustaje, ali je Martin uspravlja. Izašli su. Điđa još uvek ima bolnu grimasu na licu. Pridiže se, uzima mobilni, zove. Niko se ne javlja. Sa druge strane terase ulazi Katarina. Điđa je ne vidi.)

KATARINA: Isključila sam mobilni, uzalud zoveš.
ĐIĐA: Katarina! Ipak si došla... A on?
KATARIINA: On ne zna da sam ovde.
ĐIĐA: Morao si da ga baciš.
ĐIĐA: Šta sam morao da bacim?
KATARINA: Heroin. Stvarno si neviđeno sebičan...
ĐIĐA: Ja sebičan! Nisam pošteno ni puk'o, a već si uzjahala drugog! Čekaj, kako ti znaš za heroin...
KATARINA: Stojim ovde već dva sata i gledam te kako se foliraš.
ĐIĐA: Ti si bila tu dok su oni... Pa zašto nisi...
KATARINA: Dok sam te gledala kako stojiš, ponadala sam se da ćeš da skočiš.
ĐIĐA: Kaća, ja...
KATARINA: (Pokaže na Điđino međunožje.) Boli, a?
ĐIĐA: Razvalila me je...
KATARINA: Bila je isuviše nežna. Nisi smeo da nas vraćaš ovde.
ĐIĐA: Možemo ponovo da odemo...
KATARINA: Gde da odemo, čime da odemo. Nemam ja više 25 godina. Trideset osam mi je i ne mogu po stoti put da počinjem život iznova. I ja sam ovde odrasla, budalo patetična. Jebo te Beograd, jebala te nostalgija... Eto ti ga sada, nagledaj ga se, odavde baš puca pogled!
ĐIĐA: Pozajmiću za karte, za prvi mesec. Ići ću ponovo na gradilište. Ti i Milica ćete...
KATARINA: Milica nije kofer.
ĐIĐA: Mislio sam da joj je mesto ovde.
KATARINA: Ako joj je mesto ovde, zašto pominješ ponovo Prag. Najzad se navikla na školu, babu, dedu...
ĐIĐA: A na novog ćaleta! Da li se je navikla na novog ćaleta?
KATARINA: Navići će se i na njega! Sa njim barem ima budućnost, kakvu takvu!
ĐIĐA: Reci mi šta da radim!
KATARINA: Da se ubiješ, pičko. Trinaest godina neviđenog rmbanja, trinaest najboljih godina svoga života uništila sam za šankom, u konobarisanju, skidala se gola pred pijanim knedličkama, punili su mi gaće usranim krunama i drkali na mene! I, šta mi je od toga ostalo?
ĐIĐA: Rekli su da je to sigurna investicija.
KATARINA: Nisi smeo da se igraš s našom lovom meni iza leđa.
ĐIĐA: Niko nije mogao da pretpostavi da je tako nešto moguće.
KATARINA: U ovoj zemlji je sve moguće. Našao si kada ćeš da glumiš brokera. Sjeb'o si nam budućnost, Điđo, i Milici i meni. To je bila naša lova!
ĐIĐA: Ubiću se, ubiću se keve mi.
KATARINA: Radi šta hoćeš, ja odoh kući. Nije trebalo ni da dolazim.

(Katarina krene ka izlaznim vratima sa terase. Điđa bi da je zagrli, da je poljubi.)

ĐIĐA: Volim te.
KATARINA: Pusti me! Čuješ li, pusti me!

(Điđa grli Katarinu, ona se opire. Điđa bi da je poljubi. Padnu. Điđa je ljubi, ona se brani, ali posustaje, nema više volje. Istovremeno, iz pravca izlaza sa terase čuje se Vojin glas. Voja je 38-godišnji debeli novobeograđanin, zapušten, podnapit.)

ĐIĐA: Volim te!
VOJA: (off) Jebem li vam sortu narkomansku, u sred prenosa ste mi makli antenu, pa bežite. Mislite Voju da zajebete.
KATARINA: Pusti me, bre! Ide neko!
MARTIN: (off) Čoveče, nisam namerno...

(Voja ulazi na terasu, vuče sa sobom Martina koga je uhvatio za kosu, Martin ga drži obema rukama za ruku. Voji je pod drugom miškom poluonesvešćena Mina. Martinu je krvav nos.)

VOJA: Na mojoj zgradi ste našli da se drogirate i ti i ova onesvešćena. Igro sam iz keca u dvojku, ako je Čelzi zabio gol, a ja ga nisam video, gotovi ste.
MARTIN: Koji ti je, bre, što ne uvedeš kablovsku.

(Voja odgurne Martina jako i ovaj udari glavom o zid.)

VOJA: Ja ću da gledam TV kako ja hoću, govno narkomansko.

(Voja vidi Katarinu i Điđu.)

VOJA: Šta je, bre, ovo, jedni se fiksaju, drugi karaju, majku li vam vašu ološku!

(Điđa se prene, ustane, Katarina je uplašena.)

VOJA: (Điđi.) Je li, frajeru, radiš, a ne zoveš, a? Vidi kako su mu otekla jaja...
MARTIN: Čoveče, svu si mi kosu počupao.

(Voja ne odgovori, već udari Martina u pleksus i ovaj ostane bez vazduha.)

VOJA: Izvini. Hoću da mi antenu vratiš u prvobitno stanje, inače ću mleveno meso od tebe da napravim. Je l' jasno.
MARTIN: (Boreći se za vazduh.) Jasno!
VOJA: Kad središ to, ovu tvoju spečenu možeš da vodiš gde hoćeš. (Pokazuje na Katarinu.) Ovo je riba!
KATARINA: Beži od mene, seljačino.

(Voja priđe Katarini i izvrne joj ruku.)

VOJA: Pazi, fukso, šta pričaš. Ti se šibaš na javnim površinama, a ne ja. Ko je onda seljak, a? (Điđi.) Koliko naplaćuje, je li gologuzi?
ĐIĐA: Ostavi je, to mi je žena, idiote.
MARTIN: A, to je Katarina...
VOJA: Ti narkose, ne seri nego sređuj tu antenu da te ne bih sa terase bacio.
ĐIĐA: Ostavi je!

(Điđa bi da odbrani Katarinu, Voja ga jako udari i on padne blizu noža.)

KATARINA: Pusti me, kretenu.
VOJA: Voliš na otvorenom, a? Akcija, egzibicija, je li? Vidiš, ja otkidam na ludače...

(Katarina je videla da je Điđa uzeo nož. Voja to ne vidi jer je leđima okrenut Điđi.)

KATARINA: Čekaj, ne budi grub. Ne volim grubijane.
VOJA: E, pa sestro, takav mi je karakter...
KATARINA: Možeš da me imaš tako da to pamtiš do kraja života, samo ako budeš nežan.
VOJA: (Okrene se ka Điđi.) Frajeru, ova tvoja baš zajebana.

(Điđa brzo skloni nož iza leđa. Voja nije video nož.)

VOJA: Šta je ona, neka ninfomanka. Nije tebi lako, moj brajko, kad te rođena žena tera iz kreveta na zajedničke terase. Bože, koliko su ti jaja otekla...
KATARINA: Gledaj u mene. Pusti njega.
VOJA: Šta si mu radila, kad su mu ovakva, k'o baloni... Da ga ja ipak ošinem u glavu, da ga malo onesvestim, nije red da te opalim pred rođenim mužem.
KATARINA: On voli da gleda.
VOJA: Vi ste oboje opičeni, bre. Ma šta me briga, ako je vama tako lepo, meni je još lepše.
KATARINA: Ovo je tvoj srećan dan.
VOJA: Bogme, i tvoj.

(Katarina počne da izvodi striptiz. Iskusna je u tome. Voja ne skida pogled sa nje. Điđa mu je iza leđa. Martin blene.)

VOJA: Ti narkoman, da gledaš u tu antenu, da ti ja vrat ne bih ispravljao.
MARTIN: U redu, u redu...
VOJA: Kakva si, fukso, profi! Čekaj, stani!
KATARINA: Šta je bilo ćelavi, uplašio si se...
VOJA: Jok ja, nema šanse. Ali striptiz ne ide na suvo. (Uzima mobilni telefon i zove.) Alo, Marija, izbaci one zvučnike na prozor i pusti trubače... Našao sam gde je kvar, ali ne mogu da opravljam na suvo... More, izbacuj to da ti ne bi' silazio dole, majku li ti seljačku! (Prekida vezu. Voja se zatim obraća Katarini. ) Stiže nam i muzika...
KATARINA: Ako mogu da biram...
VOJA: Ne možeš! Nastavi gde si stala.

(Odjednom, prolomi se muzika trubača. Nesnosno jako.)

VOJA: To!

(Katarina nastavlja sa striptizom. Voja ne skida pogled sa nje. Điđa ustaje, nož mu je u ruci, koleba se. Voja prilazi Katarini, dodiruje je. Điđa je i dalje neodlučan. Nikada nije ubio. Voja povali Katarinu. Điđa i dalje ne zna šta će. Voja je već u Katarini. Điđa se najzad odlučio. Ubada Voju više puta nožem u vrat, u leđa. Martin otrči brzo ka Mini, koja je poluonesvešćena. Uzima je u ruke, nosi je ka izlazu sa terase. Katarina sklanja krvavog Voju sa sebe. Uzima odeću i beži sa terase. Điđa ostaje sam. Baca nož. Ide ka simsu. Popne se i skoči niz soliter.)

(Mrak. Muzika trubača još jača.)

PROJEKCIJA NA VIDEO BIMU:
Sinopsis: Mina, Katarina, Martin, Điđa i Voja kao tinejdžeri. Nasmejani su. Prepoznatljive osamdesete. Mnoštvo lepih kadrova sa mora, faksa, planine, sve je veselo, bezbrižno. Iz nekog drugog života. Samo je muzika iz ovog. Trešte trubači!

KRAJ PRVE SCENE


DRUGA SCENA

(Kasno poslepodne. Rana jesen. Stan u novobeogradskom soliteru. Prostrana soba, jednostavan, diskretan nameštaj. Dve fotelje, trosed, mali sto, veliko ogledalo. Pored prozora je mini bar. Iz kupatila se čuje kako se neko tušira. Milan, lepuškast tridesetdvogodišnjak, u vrlo skupocenom donjem vešu, dvoumi se koje od tri odela, koja su ispred njega, na trosedu, da obuče.)

MILAN: Je l' gotova ta košulja, Majda!?
MAJDA: (Iz sobe.) Stiže.
MILAN: Dok sam imao jedno odelo, i svadbeno i ukopno, uvek sam znao šta ću da obučem. Od kada ih imam dvadeset, dođe mi da izađem u gaćama. More, uniforma je zakon...

(U sobu ulazi Majda, lepa tridesetdvogodišnjakinja. U ruci joj je opeglana košulja.)

MAJDA: Zamolila sam te da se ne presvlačiš ovde, videće te Saša.
MILAN: Video je on mene bez gaća pre tebe.
MAJDA: Stvarno preteruješ...
MILAN: Tušira se čovek. Šta misliš, da je pustio vodu i da nas uhodi iz hodnika?
MAJDA: (Daje Milanu košulju.) Evo ti i požuri sa oblačenjem!

(Majda ode do malog stola pored prozora, na kojem je piće, i sipa sebi viski.)

MILAN: Postala si paranoična. Ja ću da poludim ovako. Dva dana je već ovde, ti ćutiš, nalivaš se tim viskijem, a meni ne dozvoljavaš da mu kažem. Shvataš li da on pravi budale od nas?
MAJDA: On od nas?
MILAN: Majda, ja sam ubeđen da Saša sve već zna i da, prosto, uživa gledajući  kako se...
MAJDA: Molim te obuci se.

(Pauza. Majda i Milan se dugo gledaju. Pogledi su im hladni. Milan uzima u ruke nekoliko odela.)

MILAN: Koje da obučem?
MAJDA: Ma, bilo koje, samo ga obuci.
MILAN: Ne ide se pred štrajkače u bilo čemu.

(Kroz otvoren prozor odjednom "zagrmi" glasna muzika - trubači. Milan prilazi prozoru.)

MILAN: (Viče kroz prozor) Tiše, malo! (Zatvara prozor.) Nikako ne mogu da shvatim kako su uspeli da me nagovore da uzmem stan na Novom Beogradu.
MAJDA: Hoćeš li već jednom da se obučeš, moronu!
MILAN: Mogao sam još malo da pričekam, sigurno bih dobio neku gajbu u centru.
MAJDA: Ali ja nisam mogla da čekam, to hoćeš da kažeš. Oblači se!
MILAN: (Uzima jedno odelo i prilazi Majdi, ciničan je.) Mislim da je ovo crno najbolje. U skladu sa situacijom...
MAJDA: E, stvarno si kreten...
MILAN: Evo, oblačim se...
MAJDA: Jesi li dobro pogledao da u mojoj sobi nije ostalo još nešto od tvojih stvari?
MILAN: Šta, na primer?
MAJDA: Pa, na primer, kurtoni. Ne znam gde ih kriješ.
MILAN: Ja pred tobom nemam tajni.

(Majda se ironično nasmeši i ispije viski. Milan najzad počinje da se oblači. Majda ode da sipa sebi još jednu čašu viskija.)

MILAN: Majda, znam da te to što se Saša vratio čini pomalo nervoznom, ali da ipak ne preteruješ?
MAJDA: Čini pomalo nervoznom!? Jebote, kakav eufemizam... Kakav eufemizam!
MILAN: Na kraju ćemo ipak morati da mu kažemo.
MAJDA: Možda i nećemo morati.
MILAN: Šta to treba da znači?
MAJDA: To što si čuo, da možda nećemo morati da mu kažemo, da možda neću više da živim u tvom stanu, da neću da radim posao koji si mi ti pronašao, da neću više da se tucam s' tobom...
MILAN: Stani. Šta ti je odjednom?
MAJDA: Nije odjednom. Kad mi je Saša pre nedelju dana javio da se vraća, mislila sam da imam dovoljno vremena da razmislim o svemu i ...
MILAN: I?
MAJDA: Izgeda da nije bilo dovoljno vremena.
MILAN: Majda, pričali smo o tome.
MAJDA: Znam Milane, znam da smo pričali.
MILAN: Ja još uvek mislim da bi trebalo da mu kažeš što pre.
MAJDA: Jesi li ga video u kakvom je stanju.
MILAN: Ili to, ili da ga lažemo.
MAJDA: Lagali smo ga i do sada.
MILAN: A ti si sigurna da on baš ništa ne kapira? I gde mi je kravata?

(Majda ljutito pogleda u Milana i pođe ka sobi.)

MAJDA: Sedam godina smo Saša i ja bili zajedno.
MILAN: A ti to računaš i ove poslednje dve...
MAJDA: (Iz sobe, dovikuje.) Računam.
MILAN: Daj mi onu svetlo plavu, ta mi dobro stoji na crno odelo...

(Milanu zazvoni mobilni telefon. On pogleda u telefon i počne razgovor tiho, da ga ne čuje Majda.)

MILAN: Riči, pa gde si do sada... Čoveče, tražio sam ti da nađeš kurvu, a ne doktora nuklearne fizike... Je l' dobra riba?... Stvarno?... Ona tvoja. Znam, prva liga je. Kad stižete. Neću biti tu, moram u Ministarstvo. Ma vanredna frka, oni taksisti, što nisu dobili dozvole za rad, ponovo štrajkuju, jebo im ja mater... Šta te briga šta ćemo da im radimo, usresredi se na ovo... Neću da odlažemo. Vratiću se čim završim sa tim sranjem, samo ti nju dovedi... Snađi se, improvizuj nešto...

(Ulazi Majda, nosi kravatu. Kad je video Majdu, Milan počne da razgovara normalnim glasom.)

MILAN: Ma nema frke. Biće Majda tu da vas sačeka... Da, i Saša će biti tu da vas sačeka. 'Ajde, vidimo se. Zna Majda, zna... 'Ajde, žurim.

(Majda ljutito baci Milanu kravatu na trosed.)

MAJDA: Šta to Majda zna?
MILAN: Znaš da dolazi Riči, sa ribom. Spavaće tu večeras...
MAJDA: Ponovo nam stiže Andolče, a za promenu je sa ribom. Baš je izabrao trenutak...
MILAN: Andolče? To mu je novi nadimak, predpostavljam?
MAJDA: On je mene prozvao "Biberče"!
MILAN: Biberče! (Smeh.) A što je Riči "Andolče"?
MAJDA: Zato što ga svaki vikend, silom prilika, konzumiram i pre i posle doručka,   ručka i večere... Prešao je u fazu udarne doze.
MILAN: Ti kao da si studirala medicinu, a ne muzičku akademiju.
MAJDA: Je l' on živi u Zaječaru ili u Beogradu? Što ga lepo ne pozoveš da se preseli kod nas, pa da znam na čemu sam.
MILAN: I njega. Nije loša ideja, taman Saši da pravi društvo.
MAJDA: Ne seri...
MILAN: A šta hoćeš, da pored mene živog spava u hotelu kad dođe poslom u Beograd. Što je tebi stalno Riči za nešto kriv?

(Pauza.)

MILAN: (Pokazuje Majdi kravatu koju je vezao.) Ova mi baš dobro čuči, a?...
MAJDA: Prava murkanska.
MILAN: Jebi ga, ja sam pajkan, a ne maneken.
MAJDA: Ti bi mu stvarno rekao?
MILAN: Saša je bio moj prijatelj.
MAJDA: Kad je bio što nije i ostao?
MILAN: Jer smo to i ti i ja hteli, sećaš se? Mogao sam da mu napišem u pismu...
MAJDA: Pa da ga nosimo ceo život na duši. Bio je u epicentru sranja...
MILAN: Ja za to nisam odgovoran! I koji moj je išao u Irak? Imao je ovde ratova na pretek... Crk'o je da se dokopa Amerike i kad je najzad uspeo, gospodin rešio da ide u marince! Jebo te, on je za Ginisovu knjigu idiota!
MAJDA: Otišao je u Irak da bi meni mogao da sredi zeleni karton!
MILAN: I, je l' ti ga sredio!? Sredio je sebe u mozak, a i mene će uskoro.
MAJDA: To je stvar odgovornosti. Ti to ne shvataš...
MILAN: Ja ne shvatam šta je odgovornost. Ja! Pa dobro gde smo mi sada? U Čikagu ili na Novom Beogradu, a!? Kod čika Milana smo, draga moja, svi smo kod čika Milana na gajbi od 120 kvadrata. I Saša je tu, a ne bi trebalo da je tu!

(Majda sedne na trosed.)

MAJDA: Boli me glava. Sipaj mi piće.
MILAN: Napićeš se.
MAJDA: Pa?

(Milan uzme flašu viskija i sedne pored Majde. Sipa joj piće, odloži flašu i počne da joj masira slepoočnice.)

MILAN: Napeta si, opusti se.
MAJDA: Ne mogu da se opustim.
MILAN: I prve večeri si bila pijana. Sećaš se.
MAJDA: Svega se sećam...

(Milan nežno zagrli Majdu. Čini se da joj to prija. Zvuk vode iz tuša u kupatilu je prestao. Majda naglo odgurne Milana.)

MAJDA: Prekini, prestao je da se tušira, izaći će, videće nas.
MILAN: E, u pičku materinu...

(Milan ustane, sipa sebi viski, te ga, vidno iznerviran, popije naiskap. Zazvoni mu mobilni telefon i on se javi.)

MILAN: (U telefon.) Evo me, silazim. (Majdi.) Stigao mi je šofer. Moram da pođem. Riči će da stigne vrlo brzo. Ja stižem što pre mogu. (Krene, pa za trenutak, kod izlaza, zastane.) Ako se i večeras napiješ, molim te, za promenu se ispovraćaj na Sašin, a ne na moj krevet. Da ne posumnja čovek da brkaš krevete...
MAJDA: Govno cinično...

(Milan brzo izađe iz stana. Majda ga gađa čašom, no on je već izašao. Čaša se razbije. Majda ustane, priđe prozoru, sipa sebi u novu čašu viski, ispije gutljaj i zagleda se kroz prozor. Više se ne čuje zvuk mlaza vode iz tuša u kupatilu. U sobu ulazi Saša, u bade mantilu je. Majda ga primeti.)

MAJDA: Već si gotov. Je li bilo dovoljno tople vode u bojleru?
SAŠA: Bilo je.
MAJDA: Kratak ti je taj Milanov bade mantil. Kupiću ti drugi.

(Neprijatna tišina. Saša peškirom posušuje kosu.)

MAJDA: Večeras Riči dolazi. Spavaće kod nas.
SAŠA: Riči. Njega, srećom, dugo nisam video.
MAJDA: Ne moraš ni sada, ako nećeš.
SAŠA: A domaćin?
MAJDA: Zvali su ga hitno zbog štrajka taksista.
SAŠA: Gospodina zamenika ministra.
MAJDA: A da nas dvoje negde da izađemo?
SAŠA: Neka, hvala, nije mi do izlazaka. (Ode do police sa pićem i sipa sebi jedan viski.)
MAJDA: Saša, ne smeš da piješ, zbog lekova.

(Saša ispije piće, sipa sebi još jedno i sedne na trosed. Majda ustane, priđe Saši. Dodiruje mu kosu.)

MAJDA: Još uvek ti je mokra kosa. Hoćeš fen?
SAŠA: Ne treba.

(Saša izvadi iz džepa bade mantila lek i hteo bi da ga popije sa pićem.)

MAJDA: Stvarno ne smeš da mešaš viski s tim lekovima! Evo i ja neću da pijem...

(Majda pokuša da Pavlu uzme čašu, ali bez uspeha. Majda ode do police sa pićem i ostavi svoju čašu.)

MAJDA: Siguran si da ne želiš da izađemo
SAŠA: Siguran sam.
MAJDA: Idem u sobu. Hoćeš sa mnom?

(Majda gleda u Sašu. Saša joj odmahuje rukom da pođe bez njega. Majda ode u svoju sobu. Saša s viskijem popije lekove, zatim ode do prozora, sipa sebi još jedno piće, otvori prozor, gleda kroz njega. Čuju se trubači. Ulazi Riči, sa njim je Ksenija.)

RIČI: Opa, opa, veselo. (Ugleda staklo od polomljene čaše na podu) I srča pod nogama. Neko je ovde lumpovao uz trubače, je li Sale. (Kseniji.) Pazi dušo, da se ne osakatiš. Obiđi, obiđi... Tako, pametnice moja... Jebo te, Saša, pa ti si stvarno živ. Čoveče... Nisu ti Arapi skinuli skalp. Neće oni nas nesvrstane, nisu Indijanci... Dođi da te zagrlim.

(Riči napadno grli Sašu. Ovaj je nezainteresovan.)

RIČI: Šta si se stis'o, bre, nismo se videli dve godine. (Pogleda u svoje cipele.) Vidi, sjebo sam kožni đon. Odakle ona srča, da nije bilo nekog tabanja, a? Il' te uhvatila svadbarska nostalgija... More, vreme ti je da se ženiš. Tri'es' dve godine, taman za produžetak vrste... Piješ, a ne nudiš, je li frajeru. U, što sam ožedneo. (Sipa sebi piće. Obrati se Kseniji.) Ksenija dušo, ti viski ne odbijaš kol'ko se ja u tebe razumem. Evo nosi čika Riči. Makni se, bre od te srče, šta si se zalepila za vrata. Što su ti ova deca danas neodgovorna prema kožnoj obući... (Da Kseniji čašu, pa hoće da nazdravi, ali mu niko ne otpozdravlja.) E, pa živeli, ljudi...
SAŠA: Ti ovde ne zvoniš?
RIČI: Ovde da zvonim... Imam i ključ. 'Oćeš da ti narežem duplikat.

(Saša odmahuje rukom. Riči popije viski.)

RIČI: Dobra vatrena vodica, dobra. Tera na meze. Ima li šta za klopu?                
SAŠA: Ne znam, pogledaj u kuhinji. Pretpostavljam da znaš gde je.
RIČI: Jok, ti znaš... E, super ti je ova muzika, al' da malo smanjimo doživljaj. Mislim, da možeš da čuješ zvono...

(Riči zatvori prozor pa ode do kuhinje. Ksenija ostavlja mali kofer pored fotelje, priđe Saši, hoće da mu nazdravi, ali je u tome prekine Riči koji proviri na vrata iz kuhinje.)

RIČI: U bre, umalo da zaboravim. Ovo je Ksenija, ovo Saša, upoznajte se, izljubite se i tako to... Saša, mogu li da uzmem onu šunku iz frižidera?
SAŠA: Samo izvoli, Milanov frižider je i tvoj frižider.

(Riči izađe, ali samo na kratko. Taman da Ksenija zausti nešto, Riči je ponovo prekine. Ksenija najzad ispije viski.)

RIČI: Nego, ljudi, da niste možda i vi gladni, da vam napravim po sendvič? E, znaš kakva je šunkica. Roknem malo majoneza, kečap, kačkavalj, pa kad ga ubuckam, a?
KSENIJA: Ne, hvala.
RIČI: Pobogu Ksenija, sedi, nemoj da stojiš. Nema srče u fotelji. Ovde su pravila igre jasna. Gađaš u glavu, a ne u debelo meso... Saša, sipaj ribi piće, budi džentlmen. Stvarno nećete sendvič. Dobro, ne insistiram.

(Riči izađe, najzad. Ksenija i dalje stoji. Saša je pogleda i pokaže joj rukom da sedne u fotelju nasuprot one pored koje je ostavila kofer. Uzme od Ksenije praznu čašu, zatim pođe do police sa pićem.)

SAŠA: Viski?
KSENIJA: Svejedno.

(Ksenija sedne ne trosed.)

SAŠA: Svejedno s ledom ili bez?
KSENIJA: Svejedno.

(Saša sipa viski Kseniji i sebi. Priđe trosedu, da Kseniji čašu i sedne na fotelju.)

SAŠA: Izvoli.

(Iz kuhinje se čuje buka od posuđa i slomljenih tanjira.)

RIČI: (Iz kuhinje.) 'De ćeš, bre! Ko je ređao ove tanjire? Sranje...

(Lomljava traje. U sobu ulazi Majda, prilazi polici za piće, uzme flašu viskija, vidi da je poluprazna, pogleda u flašu, a okom "odmeri" Sašu i Kseniju, pa sipa sebi viski.)

MAJDA: Riči, čula sam te još s'vrata, kretenu! Prestani da jedeš nogama...

(Majda prilazi fotelji. Primeti Ksenijin kofer. Odgurne ga nogom i sedne u fotelju nasuprot Ksenije. Iz kuhinje se ponovo čuje lomljava.

MAJDA: Strah me je da posle njega uđem u kuhinju. (Saši.) Zapali mi jednu cigaretu, molim te.

(Saša pali cigaretu i daje je Majdi. Majda bi da se zahvali, ali ulazi Riči. Nosi veliki sendvič na tanjiru.)

RIČI: Biberče, ti si tu. Jebi ga, kad ređaš tanjire ko mozaik, šta da radim...
MAJDA: Odnesi suđe u veš mašinu pa uključi na centrifugu, manje će da se čuje. I prestani da me zoveš Biberče.
RIČI: Pa kad si ljut igrač. Hoćeš tebi da ubuckam jedan sendvič? Šunkica, kačkavaljić, kečapčić... Moraš da jedeš, vidi kako si smršala. Top forma, kreativni preduslov broj jedan.
MAJDA: Za šta, za džinglove i čučanje u montaži? Nadasve kreativno...
RIČI: Ali donosi dobru lovu. (Unese se u Majdi u lice.) Budućnost je u marketingu! Kakav je to bahat odnos prema osmesima? Da vidimo zubiće! (Prinosi joj sendvič.) Gledaj ga kako doziva, poručkaj me, poručkaj...
MAJDA: Ti baš hoćeš da te zalijem ovim viskijem.
RIČI: A, ne. Municiju čuvaj za Milana. (Shvati da je pogrešio, pogleda u Sašu.) Mislim, za Sašu... To tabanje iz strasti. Mislim ljubavne strasti... (Sad je već i sam zbunjen.) Mislim, dakle postojim...
KSENIJA: Riči, ja bih da mi pokažeš sobu, umorna sam.
RIČI: S vrata pa u dremež. E, noge, noge, što ste moje... Lepo sam ti rekao da ne piješ toliko usput. Ljudi, od Zaječara do Beograda ljuštila je alkohol bez ikakvog kriterijuma. A i vas dvoje ste mu ga, vidim, dali po skiviju. U ovoj kući se vazda dobro lokalo. Ima se, može se... 'Ajmo, Ksenija, 'ajmo u krevet... Čekaj, Majda, da li te je Saša upoznao sa Ksenijom?
MAJDA: Imala sam tu čast samo sa njenim koferom.
RIČI: Jebo te, ovde samo ja imam lepe manire. Bečka škola, istureno odelenje Zaječar. Vidiš Ksenijice, srce, da te stalno ignorišu. To ti je zbog preterane upotrebe alkohola. Pa, da proširimo vidike. Majda, ovo je Ksenija, Ksenija ovo je Majda, upoznajte se, izljubite se i tako to... Ksenija i ja ćemo, kao što znate, prespavati ovde. Nadam se da nemate ništa protiv.
SAŠA: A šta i da imamo, stan je ionako Milanov.
MAJDA: Saša!
RIČI: (Saši, iz štosa.) I ja mrzim stanodavce. (Smeh.)
MAJDA: (Ričiju.) Devojka čeka da joj pokažeš sobu!
RIČI: (Kseniji.) A, da, umorne nogice... Idemo. A koferče! Kako ćemo bez koferčeta. Silna lova je tu spucana. Da ti ja, časkom, pokažem sobicu, pa da se najzad bacim na prehranu. Creva mi se slepila za kičmu.

(Ksenija uzme svoj kofer i sa Ričijem ode u gostinjsku sobu.)

MAJDA: Stvarno si ponekad odvratan sa tim prebacivanjima da je gajba Milanova. Čovek nas je primio besplatno...
SAŠA: Tebe je primio.
MAJDA: Koliko puta treba da ti ponovim? Ostala sam sama! Otišao si, Saša! Ne umem da živim sama!

(Pauza.)

MAJDA: Milan je bio tvoj prijatelj.

(Pauza.)

MAJDA: Hajdemo iz ovih stopa u hotel. Evo, sutra ću početi da tražim gajbu... Hajdemo odavde...

(Saša je pogleda, pa ispije piće.)

MAJDA: Ti si me navik'o, Saša. Navik'o si me da zavisim od drugih...

(Ulazi Riči u prolasku ka kuhinji.)

RIČI: Majda, Biberče moje, zašto se i ti ne vratiš na zaslužen popodnevni odmor? Znaš da u onim tvojim poučnim ženskim časopisima pišu da je san neobično važan za savremenu poslovnu ženu...

(Majda skida papuču sa noge i gađa Ričija. Ovaj beži u kuhinju.)

MAJDA: Rekla sam ti da me ne zoveš tako! Sereš beskonačno, čudovište logoreično!

(Majda ustane i pođe po papuču, uzme je sa poda, okrene se ka Saši i ode u svoju sobu. U sobu uđe Riči, nosi čašu mleka.)

RIČI: Čoveče, za dlaku me je omašila. Nišanske sprave su joj sve bolje. Puna je energije! Ova moja nova je ko mrtvo puvalo. Koristi svaku priliku za dremež. A i ne spavala od tolikog alkohola. Ta ti pije sve redom. K'o kamila. Sećaš se one male iz Pete beogradske. Ona, bre, što se otrovala od alkohola na maturskoj žurci. Ta da je imala Ksenijin želudac, fakat bi preživela. Mene je mleko izvuklo. Kad god se olešim, ja presečem šoljom mleka... Hoćeš i ti? A, da, ti ne piješ mleko ni u kafi... Jebo te, baš sam umoran, jedva pričam. A ne mogu gladan da legnem, pa to ti je. I ti ne možeš da spavaš, a? Jebe te adaptacija i to... Treba da nađeš neki posao, da se organizuješ, da zaboraviš na gluposti... Reče mi Milan da si dve noći prečučao na fotelji. Znaš, to za šljakanje, to stvarno nije loše fora, onako u terapijske svrhe. Pitaj Milana, on može da ti nađe posao za sekund. Eto, ti imaš iskustva sa oružjem. Ne moraš da radiš u muriji, traži mu nešto drugo. Sekjuriti, pratnja kinte i te fore... Ako si baš gadljiv na oružije, nek' te gurne kod sebe u ministarstvo unutrašnjih poslova, da budeš neki ćata. Vidiš kako je Majdu udomio, Televizija, marketing, dobra plata, provizija, gala tezge. Odma' si drugi čovek... E, da ipak probaš sendvič?

(Saša i dalje ćuti. Riči sedne na trosed. Počne da jede.)

RIČI: Ko neće, njemu manje u guzicu, kako bi se poetski izrazila moja keva... Je li, ti se nisi javio tvojima da si stig'o? Nisi? Bre, k'o da je Dušanovac na kraj sveta. Ja ću da te odvezem. Ljudi mora da su već poludeli od brige. Garant svake noći bulje u CNN na kablovskoj.

(Još jedna duga pauza.)

RIČI: Šta si ti sad, kao, nešto nadrkan na mene? Prozbozbori koju reč, neće ti usta otpasti. Ja mislim ovde na tebe, ribu ti dovodim na gajbu, a ti tako. Ako, ako... Samo da znaš, Ksenija je ekstra riba. Dojke, nogice, guza sve je to pod konstantnom kontrolom kvaliteta, roba za izvoz, bre...

(Saša ustane, ode do police sa pićem, sipa sebi viski, vrati se do stola i sedne u fotelju naspram Ričita.)

SAŠA: Pa, to je tvoja riba.
RIČI: E, moja... Naša je. Kad je Riči bio egoista.
SAŠA: A Majda?
RIČI: Majda. Majda će da spava... Sa očima izvan svakog zla...
SAŠA: Hvala, pesniče, ne bih da ti amortizujem robu. Pošteno si ti to platio.
RIČI: Bogme i preplatio.
SAŠA: Nemam ja kintu za takvu ribu.
RIČI: Ih, ti nemaš kintu. Neće biti...
SAŠA: 'Oće biti.
RIČI: E, jebo te, ove čamuge KFOR-ske i UNPROFOR-ske, što letuju po Bosni i Kosovu, svi su puni k'o brod, a ti, što su te ganjali beduini po pustinji da te obrežu, ti si mi švorc. Pa, nije Riči budala. Ne tražim ti na zajam, koji ti je. Imam ja...
SAŠA: Vidim da imaš.
RIČI: Što, da ti nije krivo?

(Pauza.)

RIČI: Ne mogu da verujem da si ti ostao švorc. Reče mi Milan. Koji si im moj tamo radio da te tako ispreskaču... Ameri se s vojskom ne zajebavaju, to znam sto posto. More, srbovo si ti neki klinac, ne zvao se ja Riči. Metanis'o i trtio se bez pokrića. Da te nauči nešto tvoj stari drug, za drugi put ako se nakaniš da mrdneš preko grane. Gde god da si, ne priznaj ni pod najstrašnijim mukama da si iz Srbije. Viči da si Hrvatske, iz Bosne, ili još bolje iz Crne Gore, to sad posebno pali. Montenegrini... Ja kad odem napolje posebno volim da glumim Makedonca, ne znam što mi toa bidne nekako ubavo za rabotu. Ne berem si gajle...
SAŠA: I, kako posao u Makedoniji?
RIČI: Ne radim ja s Makedoncima. S Bugarima radim. Zato i čučim u onom jebenom Zaječaru... Bugari su ti sada Zapad, mada su na Istoku, mislim... Istočni Zapad.
SAŠA: Pa kako prolaziš kao Makedonac u Bugarskoj?
RIČI: Sjajno. Oni tvrde da Makedonci ne postoje, a ja se slažem. Kad im kažem da je Samuilo Bugarin, oni svršavaju od sreće, a mene baš zabole i za Samuila i za Acka Makedonskog na gomili... Po pitanju istorije sam tolerantan.
SAŠA: Eto, u svakom pogledu si evoluirao.
RIČI: Mnogo mi se ti nešto raspituješ za posao. Da ne bi ponovo da se tališ, možda, a? Odma' da ti kažem, ja nemam ništa protiv. Samo, ne znam kako bi Milan na to odreagovao. Prošli put si ga zajeb'o u pola posla i zapalio u Ameriku. Dok si ti glumio čistunca mi smo umalo najebali.
SAŠA: To su bili živi ljudi.
RIČI: To su bile ribe, kretenu. Kurve, roba kao i svaka druga. Trebalo je samo da ih odvezeš do Mitrovice, ne bi ti kruna s glave pala.
SAŠA: Našao se šofer i za tu robu.
RIČI: Našao se, našao...

(Pauza.)

RIČI: Da me ubiješ ako kapiram Milana što te drži na gajbi. Bolje da je bombu stavio pod krevet. Nego, ko zna, možda vas dvojica ponovo nađete zajednički jezik. Možda vam Majda pomogne da povratite poljuljano poverenje.
SAŠA: A ti misliš da bi Majda to učinila za nas?
RIČI: Svašta bi Majda učinila za vas dvojicu.

(Saša priđe Ričitu. Unese mu se u lice. Namerno mu prevrne tanjir i Ričijev sendvič padne na pod.)

SAŠA: Ups!
RIČI: Jebi se, pederčino... Stvarno si preterao. Mrtav sam gladan, bre, seronjo... (Skuplja ostatke sendviča sa poda.) Ja ne znam šta ti hoćeš od mene? Da me zajebavaš ko... Vidi šta si uradio. Nisi se promenio ni za dlaku. Slušaj ti. Celog života si me zajebavao, a pogledaj se sada. Ja sam uspeo da napravim nešto od sebe, ti nisi. Da si slušao Milana ne bi ti se ovo sranje dogodilo.
SAŠA: Ne znam na koje od sranja misliš.
RIČI: Znaš ti, znaš! Nisi ti blesav. Samo se praviš blesav.

(U sobu ulazi Majda. Obučena je u izazovnu crnu haljinu. Prilazi ogledalu, teatralno namešta kosu.)

RIČI: Opa, ribo. Ja mislio ti spavaš, a ona se skockala... Za gde si se tako picnula, crvenkapice.
MAJDA: S obzirom da su vuci davno emigrirali iz ove gajbe, idem napolje sama.
RIČI: Sama ćeš u mračnu šumicu?

(Majda priđe Ričiju. Osloni se rukama na fotelju i unese mu se u lice.)

MAJDA: Hoćeš li ti sa mnom, strašni lovče.

(Riči je zbunjen. Ne skida oči sa Majdinog dekoltea koji mu je tik ispred očiju.)

MAJDA: Naprasno smo zaćutali...
RIČI: Ako Sale nema ništa protiv...
MAJDA: Nema.
RIČI: Misliš da...
MAJDA: Šta?
SAŠA: Pita te za Milana.
RIČI: Ti znaš šta ja nju pitam. Jebo te, ti si u tom Iraku fasovao parapsihološke sposobnosti. Čovek čita misli. Koliko sereš, dobro te Majda i trpi. (Majdi.) Ja ti skidam kapu, keve mi.
SAŠA: Vodite i Kseniju?
RIČI: Jes, pa da je pijanu nosim nazad.
SAŠA: Nju pod jednu, a Majdu pod drugu mišku.
MAJDA: (Okrene se ka Saši.) Fuck you! (Ričiju.) Idemo.

(Majda izlazi. Riči ide za njom. Dok izlaze, on i dalje laprda. Čuje se i kad izađu.)

RIČI: Čekaj, bre, da obučem sako. Jebo te, al' si ti navalentna riba. Pazi na tu srču, da se ne obogaljiš k'o fakirova gejša. Lepo bogami, svi te o'ladili pa ti je onda i Riči super. Kad ja nisam karakter. E, kaži mi, keve ti, jesi to stavila vonder bra pa ti se sisići tako usprčili. Baš ti je dekolte do jaja. Mislim, nisu ti dojke spale do jaja, naprotiv... Serem, a?

(Najzad, tišina. Saša je nervozan. Ode do WC-a. Iz sobe izađe Ksenija. Osmotri sobu, vidi da je prazna. Krene ka mini baru. Obučena je u dugačku  majicu ispod koje ima samo bele čipkaste gaćice. Sipa sebi viski i naiskap popije. Sipa još jednu čašu. Čuje se voda iz vodokotlića u WC-u. Ksenija krene ka sobi. Pre nego što je uspela da izađe, u sobu uđe Sale. Zakopčava šlic. Vidi Kseniju. Neprijatno mu je. I njoj je neprijatno.)

SAŠA: Izvini što ja...
KSENIJA: Izvini ti što sam ja ovako obučena.
SAŠA: U redu je.
KSENIJA: Znaš, tamo nema pića.
SAŠA: Ovde ga ima. Živeli.

(Ksenija mu nazdravi. Oboje popiju naiskap.)

KSENIJA: Da ti sipam?
SAŠA: Ja ću. Sedi.

(Ksenija sedne u fotelju. Saša prinese flašu viskija i sedne na trosed. Iako mu je zapaljena cigareta u piksli, on pali još jednu.)

KSENIJA: Nervozan si?
SAŠA: Ne, zašto?
KSENIJA: Cigareta ti još uvek gori.

(Saša ugasi nedogorelu cigaretu.)

KSENIJA: Riči kaže da si bio u ratu.
SAŠA: Bio sam.
KSENIJA: Na Kosovu?
SAŠA: Ne.
KSENIJA: U Bosni?
SAŠA: Ne.
KSENIJA: U Hrvatskoj?
SAŠA: Ne.
KSENIJA: Ja ne znam da je još neki rat bio...
SAŠA: U Iraku.
KSENIJA: U Iraku. Kako?
SAŠA: Pre dve godine sam na lutriji dobio Zeleni karton. Kad sam otišao tamo, ispostavilo se da Majdu ne mogu da dovučem tako lako. Onda mi je jedan advokat u Čikagu dao spasonosnu ideju. Marincima daju razne beneficije. Na prvi pogled bilo je jednostavno. Preko TV-a je taj rat izgledao kao čista zajebancija u odnosu na ona sranja koja su se ovde nama događala.
KSENIJA: A na drugi pogled?
SAŠA: Nije za priču.
KSENIJA: Da li si ubio?
SAŠA: Uvek si tako direktna.
KSENIJA: Ne. Ali ti...
SAŠA: Šta ja?
KSENIJA: Nekako me opuštaš.
SAŠA: Čudno.
KSENIJA: Šta to?
SAŠA: I ja sam imao sličan utisak o tebi, kad sam te večeras video.
KSENIJA: Je li. Obično su ljudi napeti zbog mene.
SAŠA: I zato piješ...
KSENIJA: A ti?
SAŠA: Da ostavimo, na trenutak, mene po strani, za promenu. Da pričamo malo o tebi.
KSENIJA: Važi, ako mi daš cigaretu.

(Saša zapali cigaretu Kseniji.)

KSENIJA: Izvoli, pucaj. Da uperim lampu u lice?
SAŠA: Može i ovako.
KSENIJA: Prvo pitanje.
SAŠA: Što se ti kurvaš?
KSENIJA: (Zakašlje se, od dima cigarete.) Moram da priznam da je ovo bilo baš direktno.
SAŠA: Mogu i da ublažim formulaciju.
KSENIJA: Nema potrebe. Zbog love.
SAŠA: Neka tužna priča?
KSENIJA: Ne baš. Jednostavno sam dekintirana.
SAŠA: A tvoji.
KSENIJA: Jebi ga, ostali su bez posla.
SAŠA: Zaječar je mala varoš?
KSENIJA: Kad sam tamo, onda odmaram. Tamo mi je Riči zvanično momak.
SAŠA: A u Beogradu svodnik.
KSENIJA: Pre bi se reklo poslovni saradnik. Služim za ubeđivanje.
SAŠA: U šta treba mene da ubediš?
KSENIJA: Zar to nije očigedno?
SAŠA: Jeste.
KSENIJA: Rekla sam mu da je providno, ali on nikoga ne čuje od buke koju proizvodi.

(Pauza. Ksenija priđe Saši, uzme flašu, sipa sebi viski. Saša joj pokaže da sedne pored njega.)

SAŠA: Koliko dobijaš ako me odvedeš u krevet?
KSENIJA: Za moje pojmove, dovoljno.
SAŠA: Koliko ja znam Ričija, on i nije baš široke ruke.
KSENIJA: Ali zato Milan jeste.
SAŠA: Ne razumem, zašto mi sve to govoriš?
KSENIJA: Ne razumem ni ja. Valjda mi je sve dopizdilo.
SAŠA: A ja pomislio da ti se sviđam.
KSENIJA: Čudno. To je već druga stvar koju smo večeras zajedno pomislili.
SAŠA: Kako želiš da provedemo vreme dok oni ne dođu?
KSENIJA: Ne znam, dvoumim se.
SAŠA: Pozovi ih. Daj im nekakav znak, kako ste se već dogovorili.

(Ksenija uzme telefon.)

KSENIJA: Stvarno želiš da pozovem?
SAŠA: Samo napred.

(Ksenija pozove i prekine vezu.)

SAŠA: To je bilo sve?
KSENIJA: Da.
SAŠA: Pa, nisi mi odgovorila na pitanje.
KSENIJA: Kako želim da provedem vreme...

(Ksenija gleda u Sašu. Poljube se. Strasno i iskreno.)

SAŠA: Dugo nisam osetio ovako nešto.
KSENIJA: Šta?
SAŠA: Život.
KSENIJA: Zajebavaš me?
SAŠA: Izgledaš mladoliko.
KSENIJA: Sa toliko ulaganja i ti bi tako izgledao. Trideset dve godine mi je.
SAŠA: Svaka je na svom mestu.
KSENIJA: To je trebalo da zvuči kao kompliment?
SAŠA: Iz vizure bivšeg marinca, to je prilično romantično.

(Još jedan strasan poljubac. Traje.)

KSENIJA: Smešno ti stoji taj mali bade mantil.
SAŠA: Skini ga.

(Ksenija lagano skida Saši bade mantil. On ostaje go. I dalje se ljube. Saša naglo prekine. Ustane.)

KSENIJA: Šta je bilo? Nekakva ratna frustracija.
SAŠA: Tako nešto.
KSENIJA: Nisam baš navikla da pričam sa golim muškarcima.
SAŠA: Želiš da se obučem?
KSENIJA: Želim da mi kažeš šta je.
SAŠA: Pucao sam na nekog klinca u Bagdadu, na ulazu u zelenu zonu. Ličio mi je na bombaša samoubicu, ustvari bio je samo debeli klinac koji je trčao za psom koji mu se otrgao. Naglo se približio... Ispostavilo se da je mali sin nekakvog lokalnog političara do koga je Amerima jako stalo. Iako sam postupao po pravilima službe, trebalo me je skloniti. A bio sam zgodan materijal za uklanjanje. Nisu mi isplatili kintu, uzeli su mi Zeleni karton, jedva sam izbegao zatvor.
KSENIJA: Priznaćeš, priča ti je prilično patetična.
SAŠA: Tebi ne smeta što sam ubio dete?
KSENIJA: Nakon dva abortusa, nemam odnos prema tome.
SAŠA: Misliš?

(Saša priđe prozoru. Otvori ga.)

SAŠA: I nisi mi rekla koju to kintu dobijaš da me zauvek izbaciš iz Majdinog života?
KSENIJA: Pet soma evra.
SAŠA: Nije neka lova.
KSENIJA: Slažem se.
SAŠA: Ali, valja je potrošiti.

(Saša se iznenada popne na prozor i skoči.)

KSENIJA: Jebo te! Kretenu!

(Ksenija je potpuno zatečena. Ustane, priđe prozoru. Gleda kroz njega, a zatim ga zatvori. Priđe trosedu, ruke joj se tresu. Uzme piće i naglo ga popije. Zatim sedne na trosed, sklupča se u sedećem položaju i prebaci majcu preko nogu.)



PROJEKCIJA NA VIDEO BIMU:
Sinopsis: Milan, Saša, Riči, Ksenija i Majda kao tinejdžeri. Nasmejani su. Prepoznatljive osamdesete. Kupaju se na bazenu na Banjici. Dobar ritam. "Šarlo akrobata".

KRAJ DRUGE SCENE

TREĆA SCENA

(Klasičan novobeogradski kafić u prizemlju solitera. Nema gostiju. Za šankom Iva, lepa dvadesetpetogodišnjakinja. Obučena je u skladu sa tinejdžerskim trendovima, izgleda mlađe. Čuje se muzika «Šarlo akrobata», novi talas. Ulazi Biksa, dvadesetpetogodišnji telohranitelj, obučen kao da je upravo izašao iz škole FBI-a. Iva ne reaguje na Biksin ulazak. Biksa "njuška" unaokolo, nešto proverava. Prilazi muzičkoj liniji i gasi muziku.)

BIKSA: Kakvo ti ovo sranje od muzike? Gasi to.
IVA: Kakvo ti je... Je, seljačino leskovačka, pomoćni glagol. Sam, si, je, smo, ste, su...
BIKSA: Dobro. Kakvo ti je ovo sranje od muzike. Je l' sad' dobro?
IVA: Ako zanemarimo da si mi ugasio muziku koju sam slušala...
BIKSA: Lele, što si naporna...
IVA: Lele...

(Iva ponovo pusti muziku, Biksa nastavlja da «njuška» po kafiću.)

BIKSA: Daj ga, bar, utišaj malo, srce mi preskače od te bas gitare.
IVA: Molim?
BIKSA: Utišaj ga!

(Iva nastavlja da sređuje šank, ne obazirući se na Biksinu molbu. Biksa je sada već malo iznerviran. Priđe i hteo bi da ugasi muziku, ali ga Iva značajno pogleda.)

BIKSA: Da ga utišam, bre!

(Iva odmahne rukom, Biksa utiša muziku.)

BIKSA: Otkad' ti slušaš ovo, majke ti?
IVA: Nemam predstavu ko je to. Taj CD mi je dala sestra, kaže da je sada ponovo kul.
BIKSA: Ponovo!? Ovo šištanje i lupanje po bas gitari bio hit!?
IVA: Osamdesete.
BIKSA: To je epoha pre rođenja majstor Bikse.
IVA: Zamisli prizor, keva te stavi na sisu i otkida na ovo. Mora da je to bilo baš kul.
BIKSA: A šta fali Ceci za podoj?
IVA: Jebi ga, njoj ništa...

(Iva je vidno iznervirana. Malo joj nedostaje da zaplače.)

BIKSA: Eto ti ga sad... Ko o čemu baba o uštipcima. Kako ti se sestra porodi', samo o deci pričaš... A  ništa ne radiš tim povodom. Nije Dejan jedino muško...
IVA: Ne seri.
BIKSA: Ja serem. Otkad' te je ostavio...
IVA: Rekla sam ti da ne sereš!
BIKSA: Kupio ti čovek kafić, obezbedio te, ne daješ mu ni reket...
IVA: Ma, daj...
BIKSA: Ja znam, ja ga skupljam. Ti ne daješ! A, vala ako je ko unovčio onu stvar to si ti.
IVA: Umukni, kretenu!
BIKSA: Ni cvećka ne rađa bez pčele, a kamo li žensko.
IVA: Daj, reci mi, molim te, ko sme i da pomisli, a kamo li pipne bivšu Dejanovu ribu.
BIKSA: Preteruješ, Deki bi se obradovao da nađeš muža...
IVA: Koji će mi, da me bije i povaljuje za badava.
BIKSA: Ne radiš ti ništa za badava...
IVA: Detetu je majka neophodna, a vi muškarci ste tu čist višak.
BIKSA: Ala smo se emancipovali...
IVA: Pogledaj, keve ti, moju Kaću. Godinama se vucarala po Pragu, skidala se pred kurtom i murtom, i umesto da se skući tamo, ona se vrati ovde zbog onog svog bizgova, koji joj je, čim su došli u Beograd, svu kintu skrkao na neke propale akcije. Dovela je dete, koje je moglo tamo da dobije češko državljanstvo. 'Ej bre, češko!
BIKSA: Stvarno je guska...
IVA: Ona i njen mužić, pužić... E, sad je dobila – kurčić!
BIKSA: Što si prosta. Ne stoji ti...
IVA: Neodgovorni skot!
BIKSA: Je l' ga ostavila?
IVA: Jeste valjda, otkud znam.
BIKSA: Čekaj, je l' jeste, il' nije?
IVA: Šta to tebe boli...
BIKSA: More, dobro ti parče seja, gled'o sam joj nastup. Razvaljuje...
IVA: Može keva da ti bude.
BIKSA: Kakva majka, šta sereš. Moja matora ima brkove, bre, i sise do poda...
IVA: Kaća ima 38, a ti si moje godište, imaš 25.
BIKSA: I?
IVA: I?!
BIKSA: Pa nije mogla da me rodi u trinaestoj...
IVA: Kretenu.

(Spolja se čuje zvuk motora džipa koji se parkira. Kada se ugasi motor, čuje se karakterističan pisak. Biksa se trgne i krene ubrzano da proverava po kafiću.)

BIKSA: Evo ga Dejan.
IVA: Bogami, njegova svirka. Čudo da je izvez'o Čirokija iz garaže.
BIKSA: On mu je jedini blindiran.
IVA: Blindiran!?
BIKSA: Samo što nije ušao, a ja nisam završio proveru objekta.
IVA: Šta glumite, koji moj, tu. Blindiran džip, provera objekta!
BIKSA: Nemaš predstavu kolicke bombe danas prave, ama manje od brbonjka.
IVA: Od čega?
BIKSA: Od kozjeg govneta...
IVA: A, to krajolik iz tebe progovara...

(Biksa je navalio da rastura stolice.)

IVA: Polako bre, razbucaćeš mi sav inventar. Baš će neko da se znoji Dejanu bombu da podmeće.
BIKSA: Molim! Gde ti živiš? Koknuli su sinoć ćelavog...
IVA: Mačora?
BIKSA: Mačora, Mačora!
IVA: Ne pričaj... Kako?
BIKSA: Stavili mu bombu pod kola, ispred restorana. Kad je upalio mašinu, ne da je roknulo, nego se treslo pola Bežanijske kose. Metlicom ga žena celu noć skupljala.
IVA: Imbecilu morbidni.
BIKSA: Postali smo gadljivi... Evo ga ide. Ako te pita, ti mu kaži da sam sve prevrnuo...
IVA: Ja s njim ne pričam.
BIKSA: Daj ne trtljaj više, da te ne razvali k'o prošli put.

(Iva gleda ka ulaznim vratima.)

IVA: Ko je onaj skot sa njim?
BIKSA: To mu je neka rođaka...
IVA: Drži je za bulju, kretenu!
BIKSA: Dalja rođaka... To je kod nas na jugu sasvim normalna pojava...
IVA: Mišomor ću u viski da mu sipam!
BIKSA: Ti nisi normalna, rek'o mi je da od danas probam piće pre njega!
IVA: Roknuću vas ja, kad tad!
BIKSA: Ludačo.
IVA: Majmunčino!
BIKSA: Da skratiš malo ti taj jezik, znaš!
IVA: Fuck you!

(Dok se Iva i Biksa svađaju, u kafić utrčava, kikoćući se, Svetlana, lepa davdesetpetogodišnjakinja obučena po principu «da se sve vidi», prejako našminkana, a odmah za njom Dejan, dvedesetpetogodišnji debeljuškati mafijozo, sa nezaobilaznom zlatnom kajlom oko vrata. Oboje su malo popili, ali nisu pijani, samo veseli.)

SVETLANA: Nemoj, Dejane! Pa nemoj!
DEJAN: (Ivi i Biksi.) Šta je bilo, opet se glođete.
BIKSA: Malo, šefe, da nam prođe vreme.
DEJAN: (Ka Ivi, imitirajući zmijino siktanje.) Sikćemo, sikćemo...
IVA: Ma teraj se i ti...

(Dejan naglo promeni raspoloženje. Priđe Ivi i uhvati je za kosu.)

IVA: Jao, nemoj Deki, bre...
DEJAN: Izvini Dejane, kaže se izvini Dejane!
IVA: Pusti me.
DEJAN: Ne čujem te dobro. (Još jače zavrće Ivi kosu.)
IVA: Izvini.
DEJAN: Izvini... Ko? (Još jače zavrće Ivi kosu.)
IVA: Izvini Dejane!
DEJAN: Tako te volim. (Pusti Ivu.)
IVA: Pederči...

(Iva ne stigne da završi reč, Dejan ponovo krene ka njoj, ona se odmakne.)

IVA: Izvini Dejane! Stvarno izvini!

(Dejan gleda u Ivu. Iva spušta pogled. Napetu pauzu prekida Biksa.)

BIKSA: Šefe, sve sam pregledao.
DEJAN: (Promrmlja, gledajući u Ivu.) Majku li ti tvoju...
BIKSA: Sto posto je čisto.
DEJAN: (Gledajući i dalje u Ivu.) Je l' stvarno pogledao?
BIKSA: Ma sve sam prevrnuo...
DEJAN: (Pokazuje na Ivu.) Nju pitam!
IVA: Gledao je Biksa, a i ja sam gledala jutros.
DEJAN: Samo se vi zajebavajte. I Mačor se tako zajebavao, pa su ga rastavili da ne može ni rođena majka da ga sastavi... Koknu li me, pocrkaćete gladni, bre! (Svetlani, pokušava da bude duhovito ciničan.) Je l' tako daleka rođako?
SVETLANA: Molim?
DEJAN: (Biksi.) Zakuni se u kevu da Svetlanu nisi tako predstavio Ivi, kad' te je pitala.
IVA: Znaš koliko me zabole kakve skotove šetaš...
DEJAN: Zakuni se!
BIKSA: (Neprijatno mu je.) A da idem ja da stražarim ispred...
DEJAN: Ti bi da izvučeš dupe sad kad je najuzbudljivije...
IVA: Ala ste duhoviti...
DEJAN: (Svetlani.) Idi, predstavi se...
SVETLANA: Je l' moram, maco?
DEJAN: (Cinično.) Moraš, kuco.

(Svetlana prilazi Ivi. Pruža ruku da se upoznaju.)

SVETLANA: Drago mi je, ja sam Svetlana.

(Svetlanina ruka «visi» u vazduhu. Iva podigne pogled i prostreli je očima.)

IVA: Samo da znaš da je analni tip. Pocepaće ti to usko dupence.
DEJAN: E, Iva, stvarno si carica, jebo te. Carica! (Biksi.) 'Ajde, reci da nije...
BIKSA: Da ja ipak izađem ispred, samo da odem do WC-a...
DEJAN: U formi nam je Iva, u formi...

(Biksa se smeje.)

SVETLANA: (Dejanu.) Pošto smo se upoznali, hoćemo li da sednemo pa i da popijemo nešto? Služi li neko u ovoj kafani?
DEJAN: (Biksi) Bogami, ni mala nije za bacanje.
BIKSA: Prvi sto vam je najbezbedniji.
DEJAN: Biće ovo interesantno veče...

(Dejan i Svetlana sednu. Biksa stoji pored stola.)

BIKSA: Šta ćete?
SVETLANA: Je l' on konobar ili bodigard?
DEJAN: (Biksi.) Šta glumiš, bre, tu...
BIKSA: Reko' da vas uslužim, kad već stojim...
DEJAN: More, vuci se napolje.
BIKSA: A da probam piće pre...
DEJAN: Ovde da ga probaš!? O, kretena... Marš napolje! U džip da gledaš, da ne trepneš, je l' jasno?
BIKSA: Jasno! A, gde je parkiran?
DEJAN: Na ulici, malo niže.
BIKSA: Da rasčistim ispred kafića, pa da ga preparkiram.
DEJAN: E, za Čirokija ćeš da se ubrišeš. Njega ne pipa niko osim mene.
BIKSA: Ma ja to zbog bezbednosti...
DEJAN: Nije na kraj sveta nego deset metara niže. Izmakni se na trotoar pa gledaj.
BIKSA: A je l' mogu prvo do WC-a da odem? Nužda mi je...
DEJAN: Seronjo... I nemoj nikoga da puštaš u kafić.
BIKSA: Neću.

(Biksa ode ka izlazu, gde je inače i WC. Iva prilazi stolu gde sede Svetlana i Dejan.)

SVETLANA: Ja ću jedan viski i Koka kolu.
IVA: Koji viski?
SVETLANA: Jack Daniels.
IVA: To je burbon.
SVETLANA: Deki, je l' ona to mene zajebava?
DEJAN: Aha.
IVA: (Dejanu.) Uživaš?
DEJAN: Pa ne mogu da lažem...
IVA: Ti ne možeš da lažeš!
SVETLANA: Crkoh žedna...
DEJAN: (Ivi.) Dobila si ti i više nego što zaslužuješ...
IVA: On zna šta ja zaslužujem...
DEJAN: Nemoj ponovo da ti ustajem...
SVETLANA: Ako već ustaješ, donesi mi piće, presušiću...

(Dejan iznenada opali šamar Svetlani. Svetlana se uplaši, ustane, Dejan je vrati naglo u sedeći položaj.)

DEJAN: (Ivi.) I meni donesi isto što i njoj!

(Iva krene ka šanku. Čuje se voda iz vodokotlića u WC-u.)

DEJAN: E, seronja je najzad završio. Sad smo bezbedni... Dobro sam ja i doživeo dvadesetpetu pored vas idiota. (Svetlani.) Kol'ko ti, ono beše, imaš godina, kuco-maco...
SVETLANA: (Uplašena i zbunjena.) I ja imam ko ti, dvadesetpet.
DEJAN: I ti! U koju školu si išla?
SVETLANA: U «Tozu Markovića».
DEJAN: Ne pitam te za osnovnu, u koju su srednju išla?

(Svetlana ćuti.)

DEJAN: Šta je bre, šta si se uplašila, nisam ti glavu otkinuo...
SVETLANA: Ja sam rano počela da izlazim u grad.
IVA: Bingo, majstore!
DEJAN: (Ivi.) Ne seri ti, obrazovana. I pusti neku muziku, nije ni čudo što ti kafić slabo radi kad je atmosfera kao u manastiru. (Svetlani.) Bre, Svetlana, baš si ćurkica. Lepa ćurkica...

(Dejan pomiluje Svetlanu po licu i počne da je ljubi. Svetlana prihvata. Iva pusti muziku jako. «Šarlo akrobata», tzv. novi talas. Dejan se iznervira, ustane i krene ka šanku.)

DEJAN: E, sad si ga najebala.
IVA: Promeniću, nemoj...

(Dejan uzme muzički stub, otkine ga od žica i baci na pod. Iva se popela na šank, gleda u stub, zatim u Dejana.)

IVA: Nemoj da me biješ...
DEJAN: Ma, ubiću Boga u tebi...

(U kafić ulazi Biksa. Uzbuđen je.)

BIKSA: Lele, šefe...!
DEJAN: Šta je, šta lelečeš?
BIKSA: Odneli Čirokija!
DEJAN: Šta pričaš, bre, ko ga je odneo?
BIKSA: Pauk.
DEJAN: Mog Čirokija odneo pauk!? Jesi li ti pijan, drogiran...?
BIKSA: Nisam šefe, crko ako jesam. Ja izaš'o napolje, on ga nema. Pogledam niz ulicu, oni Čirokija nakačili na pauka i odoše niz Jurija Gagarina.
DEJAN: Ma ne mogu da verujem. Ne mogu da verujem!!!
BIKSA: Da palim Audija, da ih stignem?
DEJAN: Ne, Bogami, ne... Neće to tako lako da prođe. Ima da ga vrate sami, ne zvao se ja Dejan. Na isto mesto ima da ga vrate... (Uzima mobilni i poziva.) E, da mi je ovo neko pričao, ne bi' mu verovao.

(Biksa vidi polomljeni muzički stub na podu. Pogleda upitno u Ivu. Ona mu odmahne rukom. Biksa joj pokaže rukom da nije normalna. Iva mu pokaže srednji prst. Biksa se prekrsti. Dok traje ta nemušta komunikacija između Ive i Bikse, Dejan razgovara telefonom.)

DEJAN: 'Alo, Milane ti si?... Dejan, Dejan... Ma baš sam dobro, aha... Samo su mi malo digli auto, inače je sve u najboljem redu... Nisam ciničan, besan sam!... Kako ko?... Pa ovi tvoji moroni. Čirokija mi popeli na pauka... Nemoj da mi veruješ, samo ti nemoj da mi veruješ, a evo Biksa će da ti potvrdi.

(Dejan daje Biksi telefon. Biksa uzima telefon i razgovara postavljajući telo u servilnu poziciju, kao da priča sa nadređenim.)

BIKSA: Gos'n načelniče, stvarno pokupili Čirokija na pauka... Ne znam koji su, majke mi... Nisam video koji je od naših asistirao parking servisu... Ja gde sam bio... Ja sam bio po potrebi... Pa velikoj... Kad ste zapeli...

(Vidi se da sa druge strane veze «grmi» od vike.)

DEJAN: Daj mi ga nazad, ovamo.

(Biksa daje Dejanu telefon.)

DEJAN: Ne deri se, bre... Kakav je, takav je, Biksu si mi ti dao... Ma zajebi da svaljuješ krivicu na njega, nego zovi tamo, vidi ko je na terenu, odma' da ga vraćaju... Ma zabole me za štrajk taksista, kroz gužvu su ga odneli, kroz gužvu neka ga vrate... U Gandijevoj smo, u kafiću kod Ive... Da im javiš da ga vrate na isto mesto, i da kažu tom idiotu od pozornika da dođe ovde i da mi se izvini... Ne, ne preterujem... Ako me ne zna, eto mu prilika da me upozna... Bolje ovako, nego na drugi način... 'Ajde, zdravo... O.K. Neću da pravim sranja, obećavam...  Imaš reč, ajde... Zdravo!

(Dejan prekine vezu.)

DEJAN: Samo ću malo dupe da mu pomerim. (Biksi.) A ti, seronjo...
BIKSA: Šefe, oni su ga već digli na pauka dok sam ja bio u klozetu...
DEJAN: Ako mu se nešto desi, najeb'o si! Sećaš se kako sam ovu ovde (Pokazuje na Ivu.) odvalio od batina kad ga je ogrebala!
BIKSA: Ne sećam se...
IVA: Ja se sećam!
DEJAN: Ne umeš, bre, ni džip da mi sačuvaš, a kamo li mene, idiote!
BIKSA: Ko je mogao da pretpostavi da će neko da se usudi da tvog Čirokija penje na pauka...
DEJAN: Nisi ti plaćen da pretpostavljaš, nego da otvoriš četvore oči. Kad neko uperi pištolj u mene ti treba da se poturiš, a ne u klonju da bežiš...
BIKSA: Nisam bežao, tako mi svega...
DEJAN: Vuci se napolje da te na pola ne prelomim!

(Biksa pobegne napolje. Svetlana je ustala, prišla je šanku.)

SVETLANA: Deki, mogu nešto važno da te pitam, al' da mi ne razvališ šljagu.
DEJAN: Pitaj!
SVETLANA: Da uzmem barem Koka kolu, žedna sam...

(Iva se nasmeje, Dejan opali šamar Svetlani koja od siline udarca padne na pod. Iva sa pladnjem u ruci na kome je piće, priđe iznad Svetlane.)

SVETLANA: Pa obećao si da nećeš...
DEJAN: Nisam!

(Iva uzme piće sa pladnja i rasipa ga po Svetlani.)

IVA: Jedan burbon...
SVETLANA: Ti nisi normalna!
IVA: I Koka kola!

(Svetlana je sva mokra, nekako se pridiže.)

IVA: (Dejanu, pokazujući na burbon i Koka kolu koji su bili u porudžbini za njega.) Da li da joj dupliram porudžbinu?

(Dejan uzme burbon, popije ga na iskap i krene ka stolu na kome je sedeo.)

DEJAN: (Ivi.) Donesi još jednu turu. (Pokazuje na Svetlanu.) Daj i njoj...
SVETLANA: Neka, ja sam se predomislila u vezi sa pićem...
DEJAN: Ne seri! Vidiš da sam nervozan.
SVETLANA: (Odjednom, potpuno histerično, na ivici plača.) Ti si nervozan? Ti si nervozan?! Pogledaj na šta ja ličim!
DEJAN: Idi tamo u kupatilo, kod ulaznih vrata je, sredi se, pa dođi da popijemo!
SVETLANA: Vilicu si mi razglavio! (Pokušava da izvadi iz usta veštačku zubnu navlaku.)
DEJAN: Pa ko ti kriv kad u tvojim godinama kačiš veštake...
SVETLANA: Ti si mi rekao da menjam zube...
DEJAN: Al' nisam mislio sve da ih promeniš! Tri hiljade evra u zubima imaš, seljančuro...

(Svetlana je izvadila zubnu navlaku, ispod koje su ostaci njenih prirodnih zuba, naoštreni kao bazis za navlaku.)

SVETLANA: (Držeći u rukama zubnu navlaku.) Izleda da je pukla. Pa, pogledaj!
DEJAN: Vuci se bre u klonju, vidi na šta ličiš, bez zuba, ko iz veš mašine da si ispala. Da se uplaši čovek... Lepi se, vadi fleke, suši se, peglaj, radi šta znaš samo mi se skloni s očiju takva!

(Svetlana sva uplakana ode put WC-a. Pauza. Iva i Dejan su najzad sami.)

IVA: S ovom si prevazišao samog sebe...
DEJAN: Tebi je malo batina?
IVA: Nisam ja došla s frajerom kod tebe da se foliram, nego ti kod mene.
DEJAN: Kod sebe sam ja došao, a ne kod tebe.

(Iva iznosi piće iz šanka. Stavlja ga pred Dejana.)

IVA: Ko je koknuo Mačora?
DEJAN: Nemam predstavu... Murkani nisu, zvezdarci se kunu da nemaju veze s tim.
IVA: Veruješ im?
DEJAN: Ovoga puta im verujem. Nema logike da su oni.
IVA: Možda je neko od novih?
DEJAN: Možda. Što, sekiraš se?
IVA: Šta misliš?

(Pauza.)

DEJAN: Svetlanu ću ja da napravim u avion ribu.
IVA: Pederčino!
DEJAN: Od blata ćeš da me praviš!
IVA: Rekla sam ti, posle bolnice, ako me još jednom udariš, možeš samo na silu da me imaš.
DEJAN: Ko si, bre, ti da mene ucenjuješ...
IVA: Znam ko nisam.

(Dejan iznerviran ustane, uhvati ponovo Ivu za kosu.)

DEJAN: Ja sam tebe ostavio, a ne ti mene, znaš!
IVA: Znam!

(Dejan pusti Ivu. Sedne za sto i sruči u sebe burbon naiskap.)

DEJAN: Mnogo tražiš od mene.

(Iva ode iza šanka da pripremi još jedno piće. U kafić ulazi Biksa, sa njim je dvadesetpetogodišnji policajac, pozornik Gaga. Čuje se motorola.)

BIKSA: Evo ga, Dejane, ovaj ti je dig'o auto.
DEJAN: Jesi li mu rekao da isključi motorolu. Nervira me.
BIKSA: (Gagi.) Gasi to!
DEJAN: Polako, Bikso, polako...
GAGA: Ja...
BIKSA: Gasi ga kad ti kažem!
GAGA: Ne bi smeo da bude ugašen dok sam na dužnosti.
DEJAN: Šta bi smelo, a šta ne smelo to ću ja da ti kažem! Gasi da ti ga ne bih u bulju nabio!

(Gaga nevoljno ugasi motorolu.)

DEJAN: (Ustane, gleda u Gagu, pa se obrati Biksi.) Je l' vratio Čirokija na mesto?
BIKSA: Spuštaju ga.
DEJAN: Kad ga spuste i njih dovedi ovamo.
GAGA: Oni ništa nisu krivi, ja sam im rekao da podignu auto.
DEJAN: I misliš da ih zbog toga što si ti izgovorio, pustim tek tako.
GAGA: Nema razloga da...
DEJAN: Ima razloga. Ima!
GAGA: To su stariji ljudi...
DEJAN: I to me zabole.
GAGA: Već su se dovoljno uplašili.
DEJAN: A ti?
GAGA: Šta ja?
DEJAN: Ti se nisi uplašio?
BIKSA: Pazi šta odgovaraš!
DEJAN: Nemoj da mu sufliraš, Bikso. Nek' se sam izrazi. (Gagi.) 'Ajde, ako mi onako iskreno kažeš da l' si se usro u gaće, možda ih i pustim da prođu sa po dva šamara. Biksa nema jaku ruku.
GAGA: Jesam.
DEJAN: Šta jesi?
GAGA: Usr'o sam se.
DEJAN: To majstore! To... Kako se zoveš?
GAGA: Dragan.
DEJAN: Usr'o nam se Gaga.
BIKSA: Da idem ja sad da im izlupam zauške?
DEJAN: Samo po dva šamara. Gaga se (Pokazuje na Gagu.) podmetnuo, treba to ispoštovati. I proveri da li su džip vratili na isto mesto gde je bio. Nemoj ni za milimetar da su omanuli.
BIKSA: A ako ga ogrebu?
DEJAN: Ako ga ogrebu, zna se... Ti njima polomiš ruke, ja tebi i ruke i noge!
GAGA: Dajte, ljudi.

(Dejan uhvati Gagu za lice.)

DEJAN: Nisi dobio reč!

(Dejan pokazuje Biksi da izađe napolje. Biksa ode.)

DEJAN: (Ivi.) Daj čoveku nešto da popije. Vidiš da mu se suši grlo.
IVA: (Gagi.) Hoćeš i ti Jack Daniels?
GAGA: Ne pijem na dužnosti.
DEJAN: Ti si neki zajebant, a?
GAGA: Stvarno ne pijem...
DEJAN: Daj mu dupli!

(Iva sipa burbon i daje ga Gagi. Gaga gleda u piće.)

DEJAN: 'Ajde, sruči to ko muško, naiskap, pa da popričamo ozbiljno.

(Gaga popije burbon. Vidi se da mu nije prijao. Ulazi Biksa.)

BIKSA: Šefe, omašili su.
DEJAN: Koliko?
BIKSA: Za deset santimetara.
DEJAN: I kakve su sankcije?
BIKSA: Ovaj brkati se već onesvestio. A samo sam mu jedan šamar lupio...
GAGA: Rekao sam vam, to su stariji ljudi. Jedan je pred penzijom.
DEJAN: Pa šta će na terenu kad je pred penzijom. Nek' sedi u kancelariji. (Biksi.) Reci im, dok ga ne ubodu u milimetar ima da ga nameštaju. 'Ajde!

(Biksa izađe.)

DEJAN: Dakle, ti si Gaga. Mene znaš...
GAGA: Sad smo se upoznali.
DEJAN: E, ne padam ja na ta sranja... Nego, da ti meni propevaš ko ti je rekao da mi podigneš Čirokija?
GAGA: Niko, zaista. Tek kada mi se načelnik javio, shvatio sam o čemu se radi...
DEJAN: Nemoj da sereš! Taj ko ti je rekao da ga digneš, taj je koknuo i Mačora. Šta ste mislili, na istu provalu i mene da izradite, a?
GAGA: Kakav Mačor, ne znam o čemu govoriš!

(Dejan je iznerviran, uhvati Gagu za revere. Gaga je uplašen.)

DEJAN: Mene si našao da zajebavaš, mene!

(Iva priđe Dejanu.)

GAGA: Ali, stvarno ne znam...
IVA: Dejane, nemoj, napravićeš sranje...
DEJAN: On mene zajebava!
IVA: Stani, stani, bre!

(Dejan pusti Gagu.)

IVA: Popij piće. Smiri se.
DEJAN: Šta da se smirim, koju pizdu materinu. Pravi se naivan... More, samo da mu skinem uniformu...
GAGA: Kunem se da ništa nisam znao!
DEJAN: Odakle si ti?
GAGA: Živim u Bloku 62.
DEJAN: Iz kraja si, a ne znaš za Dekija. Keve ti...
GAGA: Nisam dugo bio u Beogradu.
DEJAN: Pa, gde si bio?
GAGA: U Nemačkoj.
DEJAN: U Nemačkoj!? Jebo te, luđi si nego što izgledaš? Za koga radiš ti?
GAGA: Ni za koga. Bio sam tamo, rešio da se vratim...
DEJAN: Kol'ko si bio tamo?
GAGA: Sedam godina.
DEJAN: Sedam godina si bio u Nemačkoj i ne samo što si se vratio, nego si rešio da uskočiš u pajkane. S tobom frajeru nešto nije u redu... Tu priču ne bi progutala ni Svetlana.
IVA: Misliš?

(Ponovo ulazi Biksa.)

BIKSA: Šefe, ovi su baš kilavi. Drugi se onesvestio, a da ga nisam pošteno ni šutnuo. I sad Čiroki visi u vazduhu, na sajlama.
DEJAN: Moronu, osvešćuj ih, neka ga spuste.
BIKSA: Ma, ja ću da ga spustim...
DEJAN: Dirneš li i jednu komandu na pauku, to će ti biti poslednje.
BIKSA: Pa kako da ga spustim?
DEJAN: Rekao sam ti, osvesti ih!
BIKSA: Onesvesti ih, osvesti ih, odluči se već jednom. Nisam ja doktor nego bodigard!
DEJAN: Bikso!
BIKSA: Dobro, dobro...

(Biksa izlazi.)

DEJAN: (Gagi.) S kakvim kretenima radim, vidiš li? I, gde smo stali? A da, ti mene ubeđuješ da si gastarbajter, a ja ti, kao, verujem.
GAGA: U osamnaestoj sam pobegao. Ćale mi je bio u policiji, riknula mu čuka pre mesec dana. Keva je ostala sama...
DEJAN: A ti se vratio zbog mamice. Baš potresno...
GAGA: Tek sam drugi dan na poslu, stvarno nisam znao za tebe...
DEJAN: Tamo si sastavio sedam godina, ovde ni dva dana, a već si se zajebao za ceo život.
GAGA: Ne razumem?
DEJAN: Da ti objasnim. Ne mogu da te bijem dok si aktivan. Ali dok mi ovde ćaskamo, tebi se, kretenu, već kuca otkaz. E, kad ti ga uruče, videćeš koliko si se zajebao.
GAGA: Daj, čoveče, javili su dispečeri da je zakrčena ulica, šta sam mogao da uradim. To je samo džip, bre!
DEJAN: Nije samo džip u pitanju. Princip je u pitanju! Selo je ovo, a ne grad. Čuje li se da mi je gušter popeo Čirokija na pauka, a da je prošao neoštećen, nema klinca koji neće pokušati da me kokne...
GAGA: Kako to misliš neoštećen?
DEJAN: Nisam ti bre nijedan prst polomio, svi su ti zubi u glavi, mrdaš rukama i nogama. Ej, bre...
GAGA: Ti me zajebavaš...
DEJAN: Aha... (Ivi.) Kaži mu, srce.
IVA: Mrtav je ozbiljan. U najboljem slučaju, proći ćeš sa tri meseca na ortopediji...
DEJAN: To si ti, ljubavi, prošla tako jevtino, jer su u pitanju bile nekakve emocije...
IVA: Je li? Šta mi napriča...

(Odjednom, čuje se čudan zvuk, nešto poput kratkotrajnog krika, a zatim strahovit udarac, karakterističan zvuk koji proizvodi Dejanov džip, kakav smo čuli u prvom delu scene, kada je Dejan parkirao Čirokija, a zatim i auto alarm. )

DEJAN: Ovaj ga je ipak sam spuštao. (Ivi.) Idi vidi šta je, ja ne smem da gledam. Riknuće mi čuka, ubiću ga.

(Iva potrči napolje. Izađe)

DEJAN: Ako je ono što mislim da jeste, duplu smenu ću da radim večeras. Ne zna se ko će gore od vas dvojice da prođe...

(Ulazi Biksa. Bled je.)

BIKSA: Šefe!
DEJAN: Šta si uradio, kretenu?
BIKSA: Pao na Čirokija?
DEJAN: Molim? Kako pao...?
BIKSA: Pao na krov. Ja sam rekao da ga blindiramo i odozgo, zbog napada iz vazduha.
DEJAN: Ko je, bre, pao na krov, odakle?
BIKSA: Sa zgrade, nekakav nudista.
DEJAN: Kakav nudista, šta pričaš gluposti?
BIKSA: Go, golcat! Zgužvao je Čirokija načisto.

(Ulazi Iva.)

DEJAN: Iva, šta mi je sa džipom...
IVA: Ubio se Điđa!
BIKSA: Je l' to onaj Kaćin?
IVA: Jebo te, ubio se, bolid!
DEJAN: Ljudi, govorite šta se desilo, pričate sve same gluposti...
BIKSA: Kaćin muž, a? Je l' on?
IVA: Beži, bre, kretenu!
DEJAN: (Krene ka izlazu.) Vi ste svi ludi. Idem da vidim...

(Gaga shvati da je ovo pravi trenutak da pobegne. Potrči ka izlazu.)

DEJAN: Bikso, drž' ga!

(Biksa se prene, uspe da uhvati Gagu, obori ga na pod. Rvu se.)

DEJAN: Tabaj ga na drugom mestu, ne mogu da izađem od vas dvojice. Hoću da crknem da vidim šta je bilo sa Čirokijem...

(Odjednom prigušen pucanj. Gaga je upucao Biksu, Biksino telo je prigušilo zvuk. Gaga ustane. Uperi pištolj u Dejana.)

DEJAN: Ti stvarno nisi normalan.
GAGA: Da se nisi pomerio!
DEJAN: (Kao da nije ozbiljno shvatio upozorenje.) Ma nema te rupe u koju ćeš da se sakriješ...
IVA: Dejane!

(Dejan krene ka Gagi. Gaga opali i Dejan padne. Gaga je uplašen. Nišani ka Ivi, koja je već prišla Dejanu koji je u samrtnom ropcu. Gaga je za trenutak kao ukočen, a zatim pobegne napolje.)

DEJAN: Tako mi i treba, kad me čuvaju kreteni. (Vadi iz džepa ključeve i daje ih Ivi.) Molim te isključi alarm, otići će mi akumulator... Baš na Čirokija da padne, majku li mu...
IVA: Trudna sam, Dejane...
DEJAN: Je li, s kim?

(Nakon što je izgovorio poslednje pitanje, Dejan je izdahnuo. Iva se zgrči od bola.)

IVA: Kretenu!

(Iva kao da je zasuzila. Ustane, protrlja oči i isključi alarm. U kafić ulazi Svetlana. Hoda lagano i žmuri.)

SVETLANA: Deki, ljubavi, kakva je to pucnjava, ponovo. Obećao si mi da nećeš više da pucaš kad izađemo u grad. E, ajde da mi izvadiš ova sočiva u boji, nešto sam se zajebala dok sam ih vraćala, ništa ne vidim. Sreća moja da sam ponela rezervne krpice... Ovo mi super stoji, a...

(Svetlana se saplete preko Biksinog leša i padne. Od pada joj ispedne sočivo.)

SVETLANA: E, sad mi je ispalo sočivo... Znaš kad ću da ga nađem. A zeleno je baš kul...

(Svetlana otvori oči i kad vidi prizor mrtvog Dejana, počne histerično da vrišti. Gleda u Dejana, u Ivu, i Biksu i vrišti neverovatno jako. Iva joj opali jak šamar i ona zaćuti. Iva ustane, ode do šanka.)

IVA: Hoćeš piće?

(Svetlana klima glavom. Iva sipa piće Svetlani i sebi. Svetlana ustaje, tresu joj se ruke, uzima piće.)

IVA: 'Ajde, živela ti meni.

(Kucaju se.)

IVA: Jebi ga, nema muzike...

(Mrak. Čuje kako još jedan samoubica pada na automobil. Jak tresak. Auto alarm zavija. Zatim još jedan udarac i još jedan alarm, pa još jedan... Sablasna kakofonija kiše samoubica nad Beogradom.)


PROJEKCIJA NA VIDEO BIMU:
Sinopsis: Iva, Svetlana, Dejan, Gaga i Biksa voze se Čirokijem kroz nepregledno prostranstvo Deliblatske peščare. Prizor nalik na onom u spotu «Kardigansa». Sjajan osećaj slobode. Svi su nasmejani, veseli, bezbrižni. Kao iz nekog drugog života. Auto alarmi i dalje zavijaju.



KRAJ