Željko Hubač

RATKO I JULIJANA
srpska (pozorišna) iluzija

LICA:

Ratko Mrkić (20) glumac, sin sreskog načelnika sreza Mrkića, pripreman da nasledi oca u politici i, s tim u vezi, završio Trgovačku školu u Karlovcima. Čitajući knjige na nemačkom, zavoleo pozorište!
Julijana Krkić (16) lepa k'o glumica, ćerka sreskog načelnika sreza Krkića, pripremana za udaju za nekog uticajnog političara i s tim u vezi završila krojačko-šnajdersku školu. Mnogo voli da čita i sanja.
Evrem Čehajić (55) glumac, Cincarin, vlasnik putujućeg pozorišta "Evrem i Evdokija". Jako duševan k'o persona i smrtno zaljubljen u svoju ženu.
Evdokija Čehajić (50) glumica, žena Evremova, nekada najlepša žena u Smederevu, kojoj su se udvarali i mladi beogradski studenti Branislav Nušić i Evrem Čehajić, a ona je od dva Cincara izabrala većeg i lepšeg.
Lavrentije (50) glumac, raspop, nekada službenik u jednoj maloj varoši eparhije šumadijske. Vladika šumadijski ga je lično raspopio zato što je Lavrentije hteo da pravi pozorište u crkvi
Avram, zvani Otelo (30) glumac, Ciganin, nekada čistač cipela na jugu Srbije. Tek je u pozorištu shvatio da to što je Ciganin i nije neka velika tragedija.
Baltazar (45) glumac, nadničio u jednom selu u Istočnoj Srbiji. Ogroman, tupav i nezgrapan. Veran kao pas.
Jerotije Krkić (55) načelnik sreza odma' do Mrkićevog, veran dinastiji.
G.Krkić (50) žena Jerotijeva, verna njemu i dinastiji.
Pantelija Mrkić (55) načelnik sreza koji je odma' do Krkićevog, veran dinastiji.
G.Mrkić (50) žena Pantelijina, verna njemu i dinastiji.
Pera Vujić (40) izaslanik ministra saobraćaja, gospodina Popovića.
Pecko (40) zvani Pariz, voli Ajfelov toranj i iznad svega svoju praktikansku službu
Dojana (20) čedno čeljade, sluškinja kod Krkića, nesrećno zaljubljena

Dešava se negde u Srbiji, daleko od Beograda, maja 1903. godine  

NAPOMENA: U tekstu korišćeni stihovi iz drame "Romeo i Julija", Vilijema Šekspira, u prevodu Dr Laze Kostića


PRVI ČIN  
U potrazi za Julijom.

(Trg u srezu Krkića, negde u Srbiji, početak XX veka. Na trgu spomenik Aleksandru Obrenoviću, njegova glava isklesana u kamenu, klupa i oglasni stub. Ulaze, upregnuti u kola kao konji, Avram i Baltazar. Na kolima piše: Putujuće pozorište Evrem i Evdokija. Na kolima Lavrentije, sedi i čita.)
LAVRENTIJE: Ovde!
(Baltazar  i Avram se prepadnu i naglo ispuste vučni deo koji Avramu pada preko noge.)
AVRAM: Ma, ti nisi normalan, baksuze...
LAVRENTIJE: Ovde ćemo hram boginji Taliji dići!
AVRAM: More, ja ću tebe da dignem u vazduh. (Skida cipelu.) Sve mi prste pretuca, (Baltazaru) vidi.
(Baltazar zapuši nos i okrene glavu.)
AVRAM: Ima da poplave...
LAVRENTIJE: Umetnost žrtve traži.
AVRAM: Bože za Cigani, ako te ima, pomagaj srce da mu izvadim, ja žrtvu da ti dam. Secam ova kola, duša mi u nosu, a on vabi po knjigama i sandiše k'o da će konja da izbistri u toj mutljavini.
LAVRENTIJE: Knjiga je najveće ljudsko blago.
AVRAM: Za mene je sad naveće blago jedan konj, da me odmeni.
LAVRENTIJE: Uz pomoć ove knjige ćemo i konja da povratimo, novo pozorište da napravimo...
BALTAZAR: Je l' na ovo poljanče?
LAVRENTIJE: Baš tu.
AVRAM: A što baš tu?
LAVRENTIJE: Zato što ja kazujem tako!
AVRAM: Gos'n Evreme, oj gos'n Evreme!
EVREM: (Čuje se iz kola.) Šta je, šta me budiš...
AVRAM: Gos'n Evreme, Lavrentije opet izigrava gazdu.
EVREM: O, nanu li vam vašu vašljivu... Lavrentije.
LAVRENTIJE: Izvol'te, gos'n upravniče.
EVREM: Ne laprdaj.
AVRAM: Mac!
LAVRENTIJE: Gos'n upravniče, ovako više ne ide, ja te uvrede ne mogu više da trpim. Dajem otkaz, odmah!    "Al' osim ovog grada nije svet,
već muka živa, pak'o, đav'li!
Iz sveta prognan, prognan odavde,
kad svet i život ujedno je tu!
Oh ti, nezahvalni, surov grešniče!"
BALTAZAR: Koji mu je opet?
AVRAM: Ovo mu je treći otkaz od kad smo pošli, udarilo mu u glavu. Da 'oće stvarno da ode, da mi lakne...
(Iz kola izlazi Evrem.)
EVREM: E, ne možete da se smirite dok me ne probudite. (Lavrentiju) 'De ćeš ti, opet?
LAVRENTIJE: Odlazim, uvrede zbog.
EVREM: Sedi, sutra će plata.
LAVRENTIJE: Samo zato što je jutro pametnije od noći, ja još uvek neću poći.
BALTAZAR: Je l' da mećem kolce za scenu?
EVREM: Gde smo?
LAVRENTIJE: Na trgu.
EVREM: Vidim da smo na trgu, nisam ćorav. U čijem smo srezu?
LAVRENTIJE: Krkićevom.
EVREM: Već. Ni manjeg sreza, ni veće vukojebine...
AVRAM: (Ironično.) Za promenu.
EVREM: Biće povuci potegni, da nas ne izbaci k'o onaj Mrkić.
LAVRENTIJE: Ne bi taj nas izbacio da mu sina nismo zaludeli.
EVREM: Nismo mi nikoga zaludeli. Ratko nam je priš'o svojom voljom.
LAVRENTIJE: Bitno, mi ništa ne zaradismo.
AVRAM: Ne bi zaradili i da smo ostali. Čim sam vid'o da je u varoš uš'o cirkus, odma' mi se pred očima smrklo.
EVREM: Vidi, der, Baltazare, da nema i ovde neki oglas za cirkus, na tom stubu.
BALTAZAR: Nema, gos'n upravniče, samo smrtovnice.
EVREM: Onda meći potpirače, da okušamo sreću. Vi ostali, daske u ruke.
AVRAM: Ala nas je ostalo... (Lavrentiju.) 'Ajde raspope, mrdni malo i ti dupetom.
LAVRENTIJE: Slušaj, ciganska alo, nisam ja raspop.
AVRAM: Jok, ja sam. Ako nisi, što ne ideš u crkvu da držiš službu, nego se ovde, u toj mantiji, akaš s' nama?
LAVRENTIJE: Mene niko nije raspopio. Ja sam otiš'o iz parohije svojom voljom i to zbog duhovnog neslaganja.
AVRAM: More, počistio te Vladika šumadijski metlom kad si 'teo u crkvi pozorište da mu napraviš. E, ne zvao se ja Avram Otelo, ako od tog čuda ne bi svi sveci sa zidova pobegli. (Krsti se levom rukom.)
LAVRENTIJE: Desnom se krsti, barabo. Pozorište je u crkvi i vaskrslo. 'Ajde što to vladika ne zna, on je svešteno lice, al' ti, ti si bajagi glumac... Ciganski šmirant.
AVRAM: Šta! Gos'n upravniče, ovaj je počeo da me vređa umetnički, a ja to ne dam. Da mu kažete da trgne reč inače ću ja onda da dam otkaz, pa kad Ratko prevede onog "Otela" s nemački, ima da mažete Baltazara u crn katran, da vam igra glavnu ulogu.
LAVRENTIJE: E, sad si me uplašio...
EVREM: U stanju ste, bre, nedeljama samo da laprdate i ništa da ne radite. Daske u ruke, da mi se ne smrkne!
BALTAZAR: I ja mislim...
LAVRENTIJE: 'Ajde! To je već novi kvalitet u našem pozorištu.
BALTAZAR: Nije to...
EVREM: (Lavrentiju.) Umukni. Šta misliš, Baltazare?
BALTAZAR: Kako kolce u kaldrmu da pobadam?
AVRAM: Probaj budakom. Manje boli nego glavom.
BALTAZAR: Manje, manje...
EVREM: Nemoj Baltazara da mi zajebavate, ima da vas nema oboje.
BALTAZAR: Mene moj gazda voli.
AVRAME: I mi te volimo, Baltazare, al' ti glupa pitanja. Izvadi kamenje pa kopaj.
EVREM: I stavi ga negde u kraj, da znamo gde je. Možda su i ovde sreski moljci baksuzi pa naplaćuju kaznu za oštećen trg. Ti, Avrame, da mu pomogneš.
AVRAM: A što stalno samo nas dvojica kopamo?
EVREM: Pomoćiće vam i Ratko kad dođe.
AVRAM: On dok doće mi će' bunar da iskopamo.
LAVRENTIJE: Stvarno, gde su on i Evdokija do sada.
EVREM: Zastali su u selu da pazare hranu, možda se cenjkaju.
AVRAM: More, to dete nema dušu. Kol'ko puta sam ja rek'o meni da date da vučem kujinu.
EVREM: Pa da sve pojedeš usput i kad dođemo u grad, kupuj Evreme ponovo i to na gradskoj pijaci, sve dvaput skuplje.
AVRAM: 'De bi ja to. I da 'oću ne bi mi dala upravnica.
EVREM: Evdokija mi je baš jaka siguracija. Njoj kad daš nešto da čita, možeš lepo sa kujinskih kola na panj da je premestiš, a da ne oseti.
BALTAZAR: Panj!?
EVREM: Premeštaj Baltazare, premeštaj!
(Upregnut u mala kola-kuhinju, ulazi Ratko. Na kolima sedi Evdokija, čita knjigu i plače.)
EVDOKIJA: Jao meni, kuku...
RATKO: Nemojte, gospođo, nije to...
EVDOKIJA: Šta nije, jao...
EVREM: Evdokijice, srce Evremovo, šta je bilo?
EVDOKIJA: Jao, jadna deca...
EVREM: Kakva deca, srculence moje... Nemoj da plačeš, 'ajde, uf... Kaži svom Evremčetu, ko te je nasekirao?
AVRAM: E, sve mi pođe kiselo kad ovako počnu da se srcakaju...
EVDOKIJA: Evremče, ja ne znam ko ti je pisao ovog "Romea i Juliju"...
RATKO: Šekspir, gospođo, najveći dramski pisac sveta!
EVDOKJA: More, ti malI da ćutiš, ti si sve ovo i zakuv'o. I nemoj da me prekidaš dok pričam s mužem!
EVREM: Molim te, Ratko. (Evdokiji.) Kaži, šta je zakuvano?
EVDOKIJA: Taj vaš Šekspir je najveća čedomorska ala sveta. Taj u mom pozorištu neće da se igra dok sam ja živa, a posle kad umrem, vi pravite od pozorišta šta god 'oćete. Volj' vam kupleraj, volj' vam cirkus...
EVREM: Evdokijice...
EVDOKIJA: Da se ja potresam ovde, ovol'ke suze, bre, i zbog koga? Zbog bezbožnika, Lucifera!
EVREM: Aman!
EVDOKIJA: Ubico, isti si k'o on! Decu goluždravu da pobijete, a one matore izelice da ostavite žive, one što su najviše krivi. Prdnulo im na pamet da se posvađaju pa sad deca da trunu pod zemljom, a njih baš briga. E, to ne može.
EVREM: Je l' ti to za Juliju i Romea, na tu decu misliš?
EVDOKIJA: Na njih, neću valjda na Avrama i Lavrentija.
EVREM: Evdokijice, srce moje, pa i sama znaš da to ništa nije izistinski...
EVDOKIJA: Nemoj ti meni k'o da sam, Bože me prosti, manita. Nisam juče u pozorište ušla pa da mi objašnjavaš stvari k'o Blatazaru. Drugo ja pričam.
EVREM: Koje?
EVDOKIJA: Sećaš li se kad ono igrasmo "Izbiračicu" u Banji?
EVREM: Sećam se, pa?
EVDOKIJA: Kako, pa? Još daske nismo otkovali sa kolčeva, a po sokacima su svirali tuce svadbi. Vijale su, tih dana, udavače sve što je i malo mirisalo na muško. Momci nisu smeli na kapiju da izađu.
RATKO: Kakve to ima veze sa Šekspirom?
EVDOKIJA: Ima, itekako ima. Naš ti je narod, što kaže Avram, željan karakondžula da se kerebeče pred njim. 'Oće, bre, da se smeje. Od smrti voli jedino mrtvog Turčina na sceni. Pobijemo li mi tu decu, ne ginu nam batine.
RATKO: Što, pobogu?
EVDOKIJA: Zato što se u nas žene vazda udaju kako stari zapovedaju. A ovo, ovo je revolucija...
EVREM: Ćuti, crna Evdokija...
EVDOKIJA: Šta ćemo ako deca počnu da se ubijaju zbog nesrećne ljubavi?
RATKO: A šta ako familije počnu da se mire zbog detinje ljubavi?
LAVRENTIJE: (Avramu.)     "Brat Montekiću! Amo ruku daj!
Nek' mojoj kćeri to bar bude na dar.
Jer iskat' više ne možeš."
AVRAM: More, ti si povilenj'o. Ja se s raspopima ne rukujem.
EVDOKIJA: Je l' vidiš? Takvi smo mi, pogani, ima sve na glavu da izvrnemo.
RATKO: Ja vidim da sve vi sve na glavu izvrnuli, svako slovo. Je l' taj isti komad i u Novome Sadu i u Beogradu udešavan za scenu. Gledalo ga je sveta i sveta, ama ja još ne čuh da se iko ubio zbog njega.
EVDOKIJA: Ti Srbi preko Save, to su drugi ljudi. Njima od mađarskih forinti sve u glavu udarilo pa su i na Boga zaboravili. Za ove iz Beograda ne vredi ni da trošim usta. Red im se, bre, ne zna, kad ležu, a kad ustaju, kamo li šta drugo. Svojim sam očima videla kako noćom igraju predstave. Sve je to otkad ovakve đavolje knjige udešavaju. Šta nama fali sa ovim što smo do sad' igrali?
EVREM: Dokle više Kostu Trifkovića i Steriju.
EVDOKIJA: A Nušić?
EVREM: E, on ne može!
EVDOKIJA: Ne može, vala, ni Šekspir!
EVREM: Mi moramo da se razvijamo, da napredujemo, da izmenjamo svetske komade inače će cirkusi totalno da nas unište, i to sad, samo što smo ušli u novi vek.
EVDOKIJA: E, ako u taj vek ulazimo sa ovakvim komadima gde je krvi do kolena, onda nam se ne piše dobro. Ne dam i tačka.
EVREM: Ti zaboravljaš ko je ovde gazda.
BALTAZAR: Gazda Evrem.
AVRAM: Bravo Baltazare...
EVDOKIJA: A ja, šta sam? Kuvarica. More, lepo je meni moja majka pričala. Ćero, ne uzimaj ovu sirovinu, udaj se za Nušića, on će da te čuva, poštuje... Ako ništa drugo, gledaj ga kolicki je, ima da se plaši od tebe. E, da sam je slušala, gde bi meni sada bio kraj...
EVREM: Sa onim kržljavim Cincarinom!
EVDOKIJA: I ti si Cincarin.
EVREM: Al' sam višlji i lepši.
AVRAM: Kakav li je tek taj Nušić...
LAVRENTIJE: Gospođo upravnice, ja kao umetnik i svešteno lice moram da vam skrenem pažnju da niste u pravu. U tom komadu protiv Boga ni retka ne piše i ja držim stranu gos'n upravniku i Ratku.
BALTAZAR: I ja sam za gazdu.
(Pauza. Svi pogledaju u Avrama.)
AVRAM: Šta je, šta me gledate? Kud svi tu i ja.
EVDOKIJA: Znam ja šta je. Ti si, raspope, svešteno lice kol'ko je i Bog žensko, Bože oprosti. Rođenu majku bi prod'o i veru promenio za dobru ulogu. Ovaj crni đavo (pokazuje na Avrama.) se odmetnuo od mog kazana od kad ste mu obećali da igra nekog crnca i davi žene po pozornici. A kol'ko stražara ima u tim komadima, Baltazar ima da se naglumi što za tri života ne bi. Slepi ste do očiju pa ne vidite da za tog antihrista ni pakla nema. Žene davi, decu ubija, iz svake reči mu po kap krvi iskapa, a da pred Bogom ni okom ne trepne.
LAVRENTIJA: Takva mu je vera, kod njih svi idu u raj. Neko odma', a neko posle.
EVDOKIJA: E, ta je vera za vas. Samo bi vas ona Svetog Aranđela spas'la. Ovo možete da igrate samo ako ja izmenjam kraj.
EVREM: Eto ti ga sad.
LAVRENTIJE: To čudo da vidim! Što se Engleska vekovima mučila Šekspira da izrodi kad je mogla da dođe kod nas i mi lepo Evdokiju da joj pozajmimo da im iznapiše časkom to nešto slova, usput s Bogom da ih izmiri, i sve potaman.
EVDOKIJA: Evreme, 'ajde ti što me vređaš, muž si mi, tebi ne mogu otkaz da dam, ali ovom raspopu mogu i ima da ga najurim...
EVREM: Nemoj opet otkaz da mu pominješ...
LAVRENTIJE: Idem ja sam.
EVREM: Evdokijice...
EVDOKIJA: Ili on, ili ja. Biraj!
AVRAM: On, gos'n upravniče, on! Ako Evdokija ode ko će da nam kuva.
LAVRENTIJE: Bedniče, umetnost je duševna hrana.
AVRAM: 'Rani se ti s tim duhovima, ja ću na kazan.
BALTAZAR: A ko će tu žensku da igra?
AVRAM: Juliju? Ti Baltazare...
BALTAZAR: Ja ne mogu, ja sam muško.
AVRAM: E, a ja mislio žensko si.
BALTAZAR: Muško sam, evo da vidiš...
EVREM: Neka Baltazare, verujemo ti.
AVRAM: A jes' problem. Evdokija ne može, matora je.
EVDOKIJA: Ješćeš ti meni duševnu hranu, barabar sa ovim raspopom.
RATKO: Meni treba partner mojih godina.
LAVRENTIJE: A što tebi?
AVRAM: Zato što si ti mlad k'o užeg'o opanak.
LAVRENTIJE: Ti ćeš da mi kažeš, biblijo. Gos'n upravniče, niste valjda mislili da vam ovaj žutokljunac, koji se juče ispilio, pored mene, prvaka, igra tako važnu ulogu kao što je Romeo.
AVRAM: Ko je, bre, prvak!
LAVRENTIJE: Lavrentije veličenstveni!
AVRAM: Ma ti si moj veličanstveni...
EVREM: Dosta. Ima tol'ko uloga da će svako po tri da dobije. Ratko će da igra Romea zato što mu je po godinama najbliži. Mora da mu se odužimo što se oca, sreskog načelnika, odrek'o zbog nas.
AVRAM: 'Ej, i ja sam se odrek'o oca zbog pozorišta.
LAVRENTIJE: Tvoj otac je umro pre tri'es' godina.
AVRAM: Pa, posmrtno sam ga se odrek'o.
RATKO: Moj otac nikad' nije ni obraćao pažnju na moje želje. Mimo volje me dao na trgovinu. Jedina vajda od toga što sam nemački naučio. 'Teo gospodin da raširi trgovinu, da pretekne svoju jedinu brigu, komšiju Krkića, ljutu ranu Obrenovićevsku.
LAVRENTIJE: A šta je on, za Karađorđeviće?
AVRAM: Tiše, bre, baksuze, malo mi što sam Ciganin, još mi politika fali.
RATKO: Pre nisam smeo u ovaj srez ni da privirim, a sad. Sa pozorištem mi je ceo svet na dlanu.
AVRAM: Od Niša do Smedereva. Mani praznu priču, 'de da nađemo Juliju?
EVREM: Raspisaćemo audiciju, tu u srezu. Ja sam napravio plakat.
(Evrem širi plakat, a Lavrentije čita.)
LAVRENTIJE: "Traži se glumica da glumi sve vrste uloga mlađih persona iz knjiga. Audicija sutra na trgu u 11 sati." Lepo sročeno.
AVRAM: Još da vam se javi neko neudato žensko čeljade mlađe od dva'es' godina, a da je se otac ne odrekne, i svršena stvar. Baltazare, gledaj u te smrtovnice, jedino  neka mlada udovica može da nas spasi.
BALTAZAR: Sa' ću.
LAVRENTIJE: Mlade udovice ćeš teško naći. Ima čitava večnost kako nismo ratovali.
EVREM: Jes', vala, skoro trideset godina.
AVRAM: Mnogo.
LAVRENTIJE: To ćemo bar lako da nadoknadimo.
EVDOKIJA: Mlade glumice, to li je, petle!
AVRAM: E, moj Romeo, ne gine tebi Evdokija.
BALTAZAR: (Gleda u smrtovnice.) Avrame, nema ovde nijedne mtrve udovice.
AVRAM: O, budale...
BALTAZAR: Al' ima jedna živa, ide ovamo. Nosi neku knjigu. Da je pitam je l' udovica?
AVRAM: Devojka s knjigom. Kako da ne...
BALTAZAR: Ide, života mi.
EVREM: Baltazare, ništa ne diraj! Dolazi ovamo!
(Na trg dolazi Julijana, mlada devojka u gospodskoj nošnji, nosi knjigu. Pogleda u glumce, zatim sedne na klupu, okrene leđa prizoru i počne da čita.)
AVRAM: Pazi stvarno, ženska.
LAVRENTIJE: "Od nje nek uči svetlit žiškov plam!
Na licu noći k'o drag kam,
U oblacima crnca garava
Golubica sred jata vranija."
AVRAM: E, sad mi je jasno što si se ti zapopio.
RATKO: Tišina! (Evremu) Dajte plakat ovamo.
EVREM: Evo. I pamet u glavu.
(Evrem daje Ratku plakat. Ratko prilazi Juliji s leđa.)
RATKO: Gospo'ice...
JULIJANA: Iju! Što me prepadoste.
RATKO: Oprostite gospo'ice, nisam ' teo da vas plašim. Molim vas, ako možete malo da se pomaknete da priđem do oglasnog stuba, da zalepim ovaj plakat.
JULIJANA: A što ne priđete s druge strane pa tamo zalepite plakat?
RATKO: Tu vi ne možete da ga pročitate.
JULIJANA: Što bi' ga ja čitala, mene politika ne interesuje, ja sam dama. Ja čitam samo knjige.
RATKO: Ma kakva politika, ovo je plakat za pozorište.
JULIJANA: Cirkus?
RATKO: Gospo'ice, čitate knjige, a ne znate šta je pozorište. Sramota.
JULIJANA: Sramota da je vas kad pričate s jednom damom, a niste joj se ni predstavili.
RATKO: Oprostite. Ja sam glumac.
JULIJANA: Glumac. Imate li vi neko pravo ime.
RATKO: Pravo? Zovu me Ratko, a vas?
JULIJANA: To se vas ne tiče.
RATKO: Tiče me se. kako ću vas inače dozivati.
JULIJANA: Šta vi imate mene da dozivate...
RATKO: Dakle?
JULIJANA: Ja sam Julijana Krkić, ćerka sreskog načelnika ovdašnjeg. I pazite šta pričate predamnom, ja nisam kao one ženske iz pozorišta.
RATKO: Koje "one"?
JULIJANA: One, znate vi.
RATKO: Ne znam ja ništa. Ni vi ne znate ništa o pozorištu, al' vam to ne smeta da klevetate.
JULIJANA: (Ustane revoltirana. Hoće da krene.) Doviđenja gospodine.
RATKO: (Za njom.) Pozorište je...
LAVRENTIJE: Božansko...
AVRAM: Pozorišni kazan...
EVREM: (Gleda u Evdokiju.) Ljubav...
EVDOKIJA: Srculence moje...
RATKO: ...Pozorište je kao snoviđenje. K'o kad sanjaš san pa ne moraš izjutra da se 'vataš za sanovnik nego ti je sve odma' jasno. Pitaš srce i ono ti sve kaže.
LAVRENTIJE: Biće od ovog deteta nešto.
AVRAM: Nema od njega ništa kad je tako zaludan k'o ti.
JULIJANA: (Zastane. Okrene se.) Kako vi to lepo kazujete... K'o u knjizi.
RATKO: To sam u pozorištu naučio.
JULIJANA: A tamo može da se nauči da se priča k'o u knjizi?
RATKO: Mi sve što pričamo iz knjiga učimo.
JULIJANA: Iz pravih knjiga?
RATKO: Jašta. K'o što je ta vaša. Šta čitate to?
JULIJANA: "Grof od Monte Hristo". Čitali ste?
RATKO: "Zbogom ostajte grofice..."
JULIJANA: Jeste, tako se završava. To je jedna jako duševna knjiga.
RATKO: I ja sam duševna persona.
JULIJANA: Kamo sreće da je i moj otac takav. On meni brani da čitam, kaže da to nije za žensku decu. Počnu da sanjaju svašta i odma' izađu na loš glas.
RATKO: Onda morate u pozorište, tamo vam niko ne brani da sanjate. To je lek za dušu u zla vremena.
JULIJANA: Mi samo takva i živimo. Nije tako lako naći lek za dušu.
RATKO: Ne kažem da je lako, ali vredi pokušati. Evo, udešavamo jedan novi komad i treba nam glumica. Sutra će da bude audicija, mogli bi da dođete.
JULIJANA: Iju! Na koga ja vama ličim!
RATKO: A na koga ja vama ličim?
JULIJANA: Drugo je to, vi ste muško.
RATKO: Pa šta?
JULIJANA: Kako pa šta. Vi izgleda ne znate šta sve pričaju za glumice.
RATKO: Hoćete li promeniti barem za malo mišljenje ako vam kažem da je u našem pozorištu jedna časna i udata gospođa.
EVDOKIJA: On to za mene!
EVREM: Jesam li ti rek'o da je dobro dete.
AVRAM: More, muka njemu za kazan.
JULIJANA: Pa ne znam, vi me tako zbunjujete.
RATKO: Ne morate odmah da mi odgovorite. Daću vam ovu knjigu pa je pročitajte, a sutra da mi kažete šta mislite o njoj.
JULIJANA: (Uzme knjigu, pročita naslov.) "Romeo i Julija", tragedija u pet činova. Šta ja to?
RATKO: To je jedna jako tragedična knjiga u stihovima, od najvećeg engleskog pesnika Šekspira. Na naški je preveo Laza Kostić. Jeste li čuli za njega?
JULIJANA: Čitala sam njegove pesme. A o čemu se radi u ovoj knjizi?
RATKO: O nesrećnoj ljubavi dvoje mladih u Veroni. Ona je grofica, a on grof.
JULIJANA: Gde je ta Verona?
RATKO: U Italiji.
JULIJANA: Kako vi sve znate...
AVRAM: Da vidiš šta sve ja znam...
EVDOKIJA: Bezosećajna ciganska barabo.
RATKO: Sutra u jedanaest sati.
JULIJANA: Ne znam... A ja bi bila grofica?
RATKO: Da.
JULIJANA: I svi bi mi se klanjali?
(Ratko klekne i poljubi ruku Julijani.)
RATKO: Ljubim ruke grofice Kapuletić.
JULIJANA: Možda! (Pocrveni i otrči sa scene.)
RATKO: (Vrisne od sreće i baci plakat u vazduh.) Ona je moja Julija!
EVREM: Bravo mali!
AVRAM: Svaka čast. Ni manje ni više nego ćerku sreskog načelnika. Ženićeš se ti najmanje tri put', bar k'o polovan Ciganin.
EVDOKIJA: Za ono što si rek'o o meni, možda te i pustim da igraš tog Šekspira.
RATKO: (Ljubi joj ruku.) Hvala gospođo.
EVDOKIJA: Možda!
LAVRENTIJE: A šta ako ona sazna da si ti od Mrkića?
AVRAM: Baksuzu matori, mora da pokvariš svako veselje.
BALTAZAR: Opet ću ja badava da kopam rupe?
EVREM: To ne sme nikako da sazna.
RATKO:     "Jedinac jad i ljubav jedina.
Docne te poznah, videh prerano!
Za ljubav mi da znaka nemila,
Krvnika moram ljubit' verano!"


KRAJ PRVOG ČINA


DRUGI ČIN
U susret čeličnom konju.

(Mrak. Čuju se zvuk ribanja patosa, lavež razbesnelog psa, jedan ženski i jedan muški glas - Dojana i Pecko zvani Pariz, praktikant.)
DOJANA: Nemoj.
PECKO: Samo malo.
DOJANA: Nemoj.
PECKO: Još malo...
DOJANA: Nemoj, Pecko!
PECKO: Dojana!
(Čuje se glas Gospođe Krkić.)
G. KRKIĆ: Dojana! Gde si, Dojana!?
DOJANA: Gospođa!
(Čuje se zvuk šamara.)
PECKO: Ti nisi normalna!
DOJANA: Rekla sam ti, nemoj!
PECKO: Gde mi je, sad, kosa?
G. KRKIĆ: Dojana, oj Dojana!
(Svetlo. Kancelarija sreskog načelnika Krkića. Dojana kleči i riba pod. Mesto koje riba je izrazito belje i već pomalo udubljeno. Pecko sedi za svojim praktikantskim stolom na kome markantno, središnje mesto zauzima maketa Ajfelovog tornja. Pecko je ćelav i zajapuren. Ulazi G. Krkić.)
DOJANA: Ovde sam, gospođo.
G. KRKIĆ: A gde bi ti, inače, bila.
DOJANA: Ribam.
G. KRKIĆ: Ribaš k'o da samo u sreskoj kancelariji patos imamo.
DOJANA: Prlja se, dolazi svet.
G. KRKIĆ: Dolazi, dolazi... (Uzima mušku periku sa patosa i stavlja je Pecku na glavu.) A opanci mu puni vekovnog blata. Je li, kosati?
PECKO: Gospođo.
G. KRKIĆ: Presešće vam to ribanje, ne zvala se ja kako se zovem. (Dojani) Mrdni malo s tog mesta, temelj ćeš potkopati. Tu kad završiš, m'rš u kujinu, veš valja kuvati.
DOJANA: Kako vi kažete, gospođo.
G. KRKIĆ: Pecko, gde je Jerotije?
PECKO: Gos'n načelnik je u varoškoj viziti. Meće gazdama ruku na rame.
G. KRKIĆ: Već. 'Oće li to neki vanredni izbori.
PECKO: Sluti se neko talasanje. (Poverljivo.) Ovi iz opozicije pričaju kako će nam ovaj maj presesti.
(Lavež psa sve intenzivniji.)
G. KRKIĆ: Sve ćemo mi to da po'apsimo, čim ovi već po'apšeni pocrkaju od gladi. Zaklela sam se da će do nove 1904. svako govno opozicionarsko biti u apsani, pa makar samo ja i Jerotije 'odali po varoši. A ti - načelnik u varoš, gospodin kera pred vrata.
PECKO: Pa, pauza.
G. KRKIĆ: Što sam ti ja vezla za pauzu onu krpu, nego da je staviš pred vrata.
PECKO: Stavio ja, al' ker pocep'o.
(Lavež zaista intenzivan. Čuje se i zapomaganje, kidanje delova odeće.)
G. KRKIĆ: Ne bila ja načelnikovica ako ono čudovište nije krenulo da kolje nekog nesrećnika.
PECKO: Baš se svet izbezobrazio... (Viče.) Šta si zapeo, vidiš da je pauza!
(Čuje se glas spolja.)
POPOVIĆ: Molim vas, sklonite ovog psa!
G. KRKIĆ: Pecko, ovaj mi ne liči na nekog našeg. Pogledaj mu odelo... mislim ono što mu je ostalo od odela.
PECKO: Ima i cilindar.
G. KRKIĆ: Imao ga je.
PECKO: Kuku meni, ako je iz Beograda. (Izlazi, viče na psa.) Čibu, čibu bre... Ne vama gospodine. Otrgla se džukela, crkla dabogda... 'Ajte polako, 'ajte... U, baš vas je dokačio, sreća široke vam pantalone pa nije do mesa došlo...
(Ulaze jedan gospodin u elegantnom odelu, gospodin Vujić i Pecko. Vujiću su pocepane pantalone i prljav polucilindar.)
G. KRKIĆ: Gospodine! Šta vam je to uradio. Kažem ja mužu: pobi', bre, već jednom te pse lutalice! A on, šta ćete, sažaljiva duša, pa mi sve onako plačljivo odgovara: 'de ću jadne kere...
POPOVIĆ: Molim vas, čašu vode.
G. KRKIĆ: I slatko, i šećer... 'Ajde Dojana, dete, poleti!
DOJANA: Razumem, gospođo.
G. KRKIĆ: Ovogodišnje slatko.
DOJANA: Ovogodišnje!?
G. KRKIĆ: M'rš u kujinu!
PECKO: (Vujiću) Rakiju?
POPOVIĆ: Najlepše hvala, ne pijem na poslu.
PECKO: Na poslu?
(Pauza.)
G. KRKIĆ: Da niste vi iz Beograda, mož' biti, daleko bilo?
POPOVIĆ: Jesam, jesam... Mogu li ja da sednem, gospođo.
G. KRKIĆ: Kako da ne. Uuu, mi se zapričali. Pecko, meti gospodina na kanabe.
PECKO: 'Ajte gospodine, polako.
VUJIĆ: Kad živu glavu izvukoh. Gde nađoste onakvo čudovište?
PECKO: Zalutala kučka u šumu pa je spopali vukovi.
(Ulazi Dojana, nosi slatko.)
G. KRKIĆ: More, mrzi gospođicu (Gleda u Dojanu.) da kuva meso, nego ga zavrljači onako živo, svog ga krvlju ulopa...
DOJANA: Ja, gospođo...
G. KRKIĆ: Ćut. Daj, der, to slatko.
(Dojana poslužuje Vujića.)
DOJANA: Izvolite.
G. KRKIĆ: Ovogodišnje je, ja sam ga kuvala. Je l' dobro?
VUJIĆ: Odlično je. odlično.
G. KRKIĆ: Uzmite, uzmite...
(Vujić uzme celu činiju.)
G. KRKIĆ: A rekoste da ste iz Beograda, poslom?
VUJIĆ: (Dok jede.) Poslom, poslom... Gde je gospodin načelnik.
PECKO: U redovnoj varoškoj viziti. Znate, on i kad je pauza neće da dangubi. Sa'će, samo što nije.
G. KRKIĆ: Nego, mi se zapričali, a nismo vam se ni predstavili. Ja sam gospođa Krkić.
VUJIĆ: Vi ste, znači, žena načelnika Krkića.
G. KRKIĆ: Jesam, što?
VUJIĆ: (Pecku.) A ti, beše, sreski praktikant, Pecko zvani Pariz, je l' tako?
PECKO: Otkud vama to... Mislim, praktikantske nadimke da znate.
VUJIĆ: Otud što mi je takav pos'o.
(Pauza.)
VUJIĆ: Valjalo bi da mi preporučite nekog šnajdera u varoši. (Pokazuje na pocepane pantalone.)
G. KRKIĆ: Ništa se vi ne brinite. Sa'ćemo to ja i Dojana. (Dojani) Idem da otvorim mašinu, a ti skini gospodinu pantalone.
DOJANA: Gospođo...
G. KRKIĆ: Skidaj! (Vujiću) Samo se vi opustite, očas posla ćemo mi to...
(G.Krkić izlazi, Dojana prilazi Vujiću.)
VUJIĆ: Izvolite?
DOJANA: Gospođa mi naredila da vam smaknem čakšire.
PECKO: Ume gospodin valjda i sam to da uradi...
VUJIĆ: Neka, neka, gazdaričina se ne poriče.
(Dojana skida pantalone Vujiću. Vujić se zavalio u kanabe, Dojana mu, skidajući pantalone preko članaka, okrene stražnjicu. Vujić je uštine.)
PECKO: Gospodine!
VUJIĆ: Teško mu je odoleti, a?
(Vujić gleda u Pecka tražeći od njega potvrdan odgovor. Dojana značajno pogleda u Pecka. Pecko zbunjeno gleda čas u Vujića, čas u Dojanu. Ne progovara ni reč. Dojana uzme pantalone i izađe.)
VUJIĆ: Božansko dupe!
(Pecko ljutito sedne za sto. Opet se čuje lavež psa, a zatim načelnik Krkić.)
PECKO: Evo ga načelnik.
JEROTIJE: (Spolja) 'Bem ti alu, kad je uvedoh u avliju. E, ja ću i da ti presudim.... (Čuju se udarci i pas koji cvili.)
JEROTIJE: Da te vidim sad da zalaješ. (Ulazi.)
PECKO: Dobar dan, gos'n načelniče.
JEROTIJE: Šta ti je, bre, koji moj? Šta si se presamitio?
(Pecko gleda u načelnika i pokazuje na Vujića koji sedi na kanabetu i bez pantalona je. Jerotije se okrene i vidi ga. Začuđen je, ništa mu nije jasno.)
JEROTIJE: Je li, bre, šta ti s ovim razgaćenim...
PECKO: Gospodin vas čeka. Ker mu pocep'o pantalone, pa je gospođa...
JEROTIJE: Šta je gospođa...?
PECKO: Krpi!
JEROTIJE: Koga krpi?
PECKO: Gospodina!
JEROTIJE: Ko je on da ga moja žena krpi?
PECKO: Gospodin je iz Beograda!
JEROTIJE: Iz Beograda?! I to mi sad kažeš, idiote... (Vujiću) Gospodine, moje poštovanje. Znate, situacija je, priznaćete, malo neobična....
VUJIĆ: Gos'n Jerotije, ja mislim da je najbolje da se nas dvojica porazgovaramo o poslu zarad koga sam poteg'o do'vde.
JEROTIJE: Svakako, svakako... Izvol'te.
VUJIĆ: Nasamo.
JEROTIJE: Nasamo, nasamo... (Pecku) M'rš!
(Pecko izađe.)
VUJIĆ: E, pa red je da vam se predstavim, gospodine načelniče. Pera Vujić, izaslanik ministra saobraćaja, gospodina Popovića.
JEROTIJE: Ministra... (Sedne od zaprepašćenja.) Kojim zlom... Mislim, kojim dobrom, gospodine Vujiću.
VUJIĆ: Da se manemo tih nezgodnih formalnosti. Zovite me po imenu, Pera. Je l' može tako, Jerotije?
JEROTIJE: Neka gospodine, gde bi ja vas imenom oslovljav'o. Vi mene slobodno...
VUJIĆ: Ali insistiram!
JEROTIJE: Pa ja... (Gubi glas.) Žedan sam. Može rakija?
VUJIĆ: Dupla.
(Jerotije vadi iz registratora flašu rakije i sipa sebi i Vujiću.)
JEROTIJE: Izvolite...
VUJIĆ: Pero!
JEROTIJE: ... Pero.
VUJIĆ: Živeli! (Ispije.)
JEROTIJE: Znate, ako me je onaj Mrkić nešto ogovarao po Beogradu, odmah da vam kažem da toj vašljivoj antidinastičkoj uštvi ne treba verovati ni reč jer...
VUJIĆ: Baš on.
JEROTIJE: On! Znao sam. Pa ja bi vama o njegovim marifetlucimo mo'o da pričam tri dana i tri noći. Time se ja ne bavim, al' kad su me okolnosti na to prisilile, evo  da vam...
VUJIĆ: De, de... Nije, da kažem, da ne laje, nije da ne priča kako vi ovde u Petra Karađorđevića gledate k'o u živu ikonu...
JEROTIJE: Ja! Laže pas, pa svako čeljade zna da je moj deda o takovsko grmlje košulju pocep'o kličući Kodža Milošu, a da se baš ta džukela Mrkić radov'o kad su oni njegovi ubili Mihajla...
VUJIĆ: Znamo mi sve, i što treba i što ne treba. Nego, nije o tome sada reč. Ima nešto drugo, važnije.
JEROTIJE: Da nije neka buna, ne daj Bože.
VUJIĆ: Nije, Bogu fala, nije.
JEROTIJE: Pa šta je onda? Mislim, potezali ste toliki put, a nije da me 'apsite, nit' je buna. Za drugo ne znam da se ikad' dolazilo.
VUJIĆ: Napredak, moj Jerotije, napredak.
JEROTIJE: Da prostite, jebo takav napredak kad se ja živ preznojih.
VUJIĆ: I to što kažeš. Vidiš, Jerotije, kroz ovaj kraj ima da se pravi železnica.
JEROTIJE: Železnica. Baš lepo, i?
VUJIĆ: Kako "i". Železnica, Jerotije!
JEROTIJE: Aaaa, železnica... (Pauza.) Ne razumem.
VUJIĆ: Dobro, vidim valja da ti se objasni. Železnica ide kroz ovaj kraj onako kako joj država odredi put.
JEROTIJE: Šta tu ima da se određuje. Zna se, voz mora pravo da ide.
VUJIĆ: Tu grešiš. Može on i da krivuda, ako mu se tako naredi. Može da prođe, ako treba, da tako kažem, i preko tvog imanja.
JEROTIJE: Baš preko mog imanja!
VUJIĆ: Baš.
JEROTIJE: U, bre, pa to ne valja.
VUJIĆ: A šta ćeš, nije kako se 'oće nego kako mora.
JEROTIJE: Pa, je l' mora.
VUJIĆ: Zavisi. Železnica je to, traži. Traži da joj skoro u svakoj varoši stanicu načinimo, jer na stanici je vazda sveta, što žednog, što gladnog. Pazarili bi, jal u kafani, jal u dućanu, i oni što su ovdašnji, i oni što su u prolazu. E sad, ti dućani i kafane, čije će to biti, opet i to treba naći. Ama, posla preko glave.
JEROTIJE: Znači, mož' baš da valja, a mož' da bude i šteta.
VUJIĆ: E, tako.
(Pauza.)
JEROTIJE: Pa da vidimo kako to da napravimo da valja. Mislim, ne valja da ne valja, ako ne mora da ne valja.
VUJIĆ: Sve se može kad se ljudi slože.
JEROTIJE: Đavo ste vi, moj gospodine Vujiću, đavo. Pesnik, takoreći. Kad pomislim kako će se zemlja jevtino otkupljivati.
VUJIĆ: Šta da ti kažem. Nema se mnogo para, a valja nam hvatati korak sa svetom.
JEROTIJE: I kol'ko taj korak košta?
VUJIĆ: Tri'es' banke za dulum.
JEROTIJE: Tri'es!!! Pa to je pljačka.... (Ustukne.) Ovaj, mislim malo je.
VUJIĆ: Malo.
JEROTIJE: Nego, može li se urediti da ta pruga pređe preko Mrkićevog imanja.
VUJIĆ: Može.
JEROTIJE: I ovde da bude stanica, a kod njega jok.
VUJIĆ: I to može.
JEROTIJE: I to.
VUJIĆ: Ono, može i obratno...
JEROTIJE: E, bogami, ne može. Kol'ko?
VUJIĆ: Pa sad, kad već insistirate... (Vadi iz tašne crne platnene štitnike za ruke, hartiju i pero.) Računica je to, nije lako izvesti je. Da vidimo šta smo imali - brda. Brdovit vam srez... Plus, opasnost od odrona, pa pride meka zemlja u krivudavoj dolini, dva mosta i...
JEROTIJE: I?
VUJIĆ: Troškovi računanja.
JEROTIJE: A, to. Svakako, svakako...
VUJIĆ: Da sabrem. Evo, ovoliko. (Pruža hartiju Jerotiju.)
JEROTIJE: Toliko...
VUJIĆ: Po najnižoj tarifi. Odgovara?
JEROTIJE: To mi je sad. Kako god se obrn'o, dupe mi pozadi. Al' da krivuda kroz njegovo, svaku njivu da mu zakači.
VUJIĆ: Sve po propisu.
JEROTIJE: E, pa gos'n Vujiću...
VUJIĆ: Pero!
JEROTIJE: ...Pero, može sad još jedna dupla?
VUJIĆ: Može.
JEROTIJE: (Sipa.) Da znate, mnogo ste me živaca, a biće i para, danas koštali, ama, ako bude tako kako velite, svaka mi se graška znoja, i svaka banka isplati taman! Da nazdravimo.
VUJIĆ: Da nazdravimo.
JEROTIJE: Za našu železnicu!
VUJIĆ: Za železnicu!
(Ispijaju. Ulazi Dojana.)
DOJANA: Evo pantalona, zakrpljene, ispeglane, ništa se ne vidi.
VUJIĆ: E, baš ti fala, dete, kamo da vidim.
DOJANA: Izvol'te.
VUJIĆ: Zlatne ruke ima ova vaša devojka.
JEROTIJE: Zlatne, zlatne... 'Ajde, šta si se udrvila, pomozi gospodinu da se obuče.
(Dojana nevoljno pomaže Vujiću.)
VUJIĆ: Valjalo bi meni još toga zakrpiti...
JEROTIJE: Ništa se vi ne sekirajte, poslaću vam Dojanu do hotela, pa joj tamo sve lepo dajte što vam je za opravku.
VUJIĆ: E, ta ti je dobra.
JEROTIJE: Noćas će ona, kad svrši s večerom. (Dojani.) Jesi l' čula. Noćas kod gospodina Vujića u hotel "Evropu", u onu moju sobu...
DOJANA: Ali, gospodine...
JEROTIJE: Kuš, ni reči. M'rš u kujinu, i nemoj da se nešto gospodin žalio na tebe, presešće ti k'o što nikad nije!
(Dojana istrči uplakana.)
JEROTIJE: Danas vam je najveći problem naći poslušnu služinčad. Sve to prkosi, bundžija...
VUJIĆ: Novi vek, nove naravi.
JEROTIJE: Ne prolazi to kod mene. Ja ne volim mnogo promene, osim ako se ne isplate.
VUJIĆ: Ja bih da pođem.
JEROTIJE: Samo vi pođite, ja ću da pošaljem momka sve da vam u hotelu sredi, da budete moj gost. Vi preko njega poručte šta vam fali.
VUJIĆ: A ona devojka?
JEROTIJE: Stiže.
VUJIĆ: E, pa uzdravlje.
JEROTIJE: Uzdravlje!
(Vujić izlazi.)
JEROTIJE: (Pošto Vujić izađe.) Crko dabogda, gulikožo.
(Ulazi G. Krkić.)
G. KRKIĆ: Crni Jerotije, šta bi?
JEROTIJE: Bi šta bi.
G. KRKIĆ: Ma nemoj da me držiš u neizvesnosti nego pričaj.
JEROTIJE: Za ručkom ću ti sve ispričati. (Viče.) Pecko, brzo ovamo!
(Ulazi Pecko.)
JEROTIJE: Da trčiš do "Evrope" prečicom, sve pete u dupe da ti udaraju, i onom idiotu gazda Stevinom da poručiš Vujića da smesti tamo 'de treba, od 'tice mleka ako traži, da mu stvori!
(Pecko gleda u Jerotija, steg'o zube, razrogačio oči i skakuće.)
JEROTIJE: Koji ti je sad, šta si upro oči ko u ćenefu. Trči!
PECKO: Uf! (Istrči.)
JEROTIJE: Kakve bunjike mu je jutros Dojana davala da jede pa se unako uskopistio?
G. KRKIĆ: More, vrcnulo to dupetom pa mu zamantalo onak kokošinji mozak...
JEROTIJE: I njemu.
G. KRKIĆ: Kako to misliš?
JEROTIJE: I to ću za ručkom da ti pričam.
G. KRKIĆ: Pazi da se ne zagrcneš...
JEROTIJE: I, bre, ženo... Nego, slušaj...
G. KRKIĆ: Slušaj ti mene. Znaš li gde ti je ćerka danas bila?
JEROTIJE: Gde?
G. KRKIĆ: U varoši. S knjigom!
JEROTIJE: S knjigom!
G. KRKIĆ: S jednom otišla, s dve se vratila.
JEROTIJE: S dve!
G. KRKIĆ: I malo joj te bruke, nego veli da će sutra opet da ide, pa to što je u knizi da će, sve onako, napamet kazivati nekim torbarima na sred varoškog trga.
JEROTIJE: Kojima to?
G. KRKIĆ: Cirkuzantima što prave nekakvo pozorište. 'Oće glumica da bude, crni Jerotije...
JEROTIJE: Budi Bog s nama, šta to bulazniš?
G. KRKIĆ: Ako nije to rekla, skapala se.
JEROTIJE: Pa šta si ti uradila?
G. KRKIĆ: Kako šta. Ubila sam Boga u njoj i zaključala je u sobu, a žandarima sam naredila sutra da rasteraju te vucibatine sa trga i ih ne vidim u varoši.
JEROTIJE: Dobro si to uradila.
G. KRKIĆ: Dobro, nego šta. 'Ajd' sad da ručamo.
(Polaze ka izlazu.)
JEROTIJE: I šta mi napriča, u glumice... Kuku, daleko bilo. Čini mi se, lakše bi podneo da me ražaluju nego ta bruka da me dopadne. Čim se ova frtutma završi, odma' da je udaš, jebem li joj sunce žarko...
(Scena prazna. Ulazi Dojana, u rukama joj lavor sa ispranim vešom. Priđe stolu i uzme maketu Ajfelovog tornja pa je zafrljači kroz prozor te uplakana i besna otrči napolje.)

KRAJ DRUGOG ČINA


TREĆI ČIN
Ko na sunce udara, taj se opali.

(Jutro. Trg. Razrušena scena, popaljena kola, još se dime mala zgarišta. Ratko i Lavrentije na zemlji, polako se pridižu. Evdokija uvija Evremu glavu zavojem. Baltazar sakuplja razbacane i popaljene kostime i rekvizitu. Plašljivo ulazi Avram.)
AVRAM: Odoše li?
LAVRENTIJE: Odoše i naše koske sa sobom odneše. A ti, kukavice...
AVRAM: Jebi ga, ja kad vidim žandare odma'  vatam džadu. Ko vam je kriv što niste potrčali za mnom.
EVDOKIJA: Evremčiću, boli li te?
EVREM: Boli.
EVDOKIJA: I treba da te boli kad antihriste u trupu dovodiš. Napelo gospodinu audiciju za mlade ženskinje da pravi, s Bogom i rođenom ženom šegu da tera. More...
(Evdokija pritegne malo jače zavoj, Evrema zaboli.)
EVREM: 'Ej, 'ej, lakše s tim zavojima.
EVDOKIJA: Budi srećan što te njima još nisam obesila, nego ih u čalmu privijam da ti, ako Bog da, zapuše tu rupu na koju ti je mozak iscureo.
BALTAZAR: Gazda, je l' i ove pocepane da zbiram?
EVREM: Druge nemamo. Skupljaj pa ćemo da krpimo. I ono što je oprljeno, da imamo barem za mustru.
AVRAM: Jopet ovo nanovo, krpi dupe gaće. Vidi, sjebali mi karirane čakšire za Tošicu. Skroz naskoz su nas upropastili.
LAVRENTIJE: Potpuno.
RATKO: Za sve sam ja kriv.
AVRAM: E, to me sad uteši... (Razgleda ostatke kariranih pantalona.)
LAVRENTIJE: Nemoj tako, nije mu lako. Nije im'o iskustva sa tim. Moj sinko (Ratku.) ženska ćud ti je to. Sad si se uverio.
EVDOKIJA: Nije to nikakva ženska ćud.
LAVRENTIJE: Nego šta je?
EVDOKIJA: Gospodska oholost. Da joj je rek'o da je iz načelničke familije, dotrčala bi ta mlada udavača mesto žandara i da je kopati, a ne glumiti, trebalo. Seljančura popapučena. A kako se samo pretvarala, i mene je prevarila.
AVRAM: Bilo kako bilo, mi najebasmo zbog nesrećne ljubavi. Da mi je nešto brod da imam, pa da metim ovog propalog ženskaroša (Pokazuje na Ratka.) da uzdiše u jedra, do Amerike bi dojedrili za po' dana. Da znaš, (Ratku.) sve si me obruk'o.
LAVRENTIJE: Što je tebe obruk'o?
AVRAM: 'Teo sam švalersku palicu ovog pozorišta njemu da uručim, a on se na prvom ćošku omače. Prdnu u čabar pa nas, usput, i raznese.
LAVRENTIJE: Švalersku palicu! Falim te Bože što ti nisi vabio načelnikovu ćerku na audiciju. Kakav si zavodnik, doš'o bi nam puk vojske, a ne žandari.
RATKO: Gazda Evreme, ljudi, ja ću sve ovo da nadomestim. Radiću duplo, i noću, neću da biram koji pos'o...
AVRAM: Sad si se setio da se nudiš za pomoć, kad su nam kola zapalili. Što se ne pri'vati ranije dok je valjalo tegliti, nego ja konjošem, a ti kujinicu i kuvaricu.
(Evdokija mrko pogleda Avrama.)
AVRAM: Pardon, gazdaricu!
LAVRENTIJE: Nema nama pozorišta do iduće godine...
AVRAM: E... (I dalje gleda u ostatke kariranih pantalona.) Kakve su to kocke bile, pa onako u bojama, izgledao sam baš bogovski. Kaži, Lavro, kako su mi stajale?
LAVRENTIJE: K'o piletu sise.
AVRAM: More, m'rš, sotono drljava!
(Pauza.)
EVREM: Šta je bilo, šta ste se stužnili. Nije nam prvi put da smo bez ičega ostali. Važno da su žive glave na ramenima. 'Ajde, mrdaj, valja nam na put da polazimo.
AVRAM: Gde ćemo, u koju pizdu materinu.
EVREM: Za početak, što dalje odavde. Posle ćemo da vidimo šta nam valja činiti. Baltazare, jesi pokupio što je preteklo da valja.
BALTAZAR: Jesam, gazda.
EVREM: Onda, stavljajte to u kofere, pa na ramena! Svanuće i name jednog dana, ne može se doveka smrkavati.
AVRAM: Izgleda da može.
LAVRENTIJE:     "Slatke nevolje,
sladak tužni rastanak je taj
ni beli dan lakonoćenju kraj!"
AVRAM: I taj dan, nikovdan, ako svane, zbog tebe će da mi se smrkne, gilipteru.
LAVRENTIJE: Ciganšturo...
(Ulazi Dojana. Osvrće se, gleda da li je neko prati.)
AVRAM: Koja je pa sad ova?
LAVRENTIJE: Da nije došla na audiciju?
AVRAM: Ne boj se, nije ta sigurno. Nema uniformu.
(Avram se smeje, svi ga preko pogledaju.)
AVRAM: Šala, šala...
DOJANA: Hej, jeste vi oni glumci?
AVRAM: Ko, mi? Ma jok... Mislim, možda smo i bili glumci, al' smo se sada opametili. Žandari nas prevaspitali.
DOJANA: Šalje me Julijana.
RATKO: Julijana!
AVRAM: I tebe! Kuku nama...
RATKO: Što te šalje? Da proveri jesmo li dovoljno izubijani, nije li neki žandar slučajno omašio.
DOJANA: Vidim, već su bili.
EVDOKIJA: Gledaj i uči kako se u pakao stiže.
EVREM: Ćuti Evdokija, malo li nam je muke.
EVDOKIJA: Neću da ćutim! Neću! 'Oću sve da im kažem..
EVREM: Nemoj, Boga ti. Tako si siktala i na žandare, pa oni, a ti jednu psovku, a oni meni jednu pendrekušu, zanemela dabogda!
EVDOKIJA: Tako znači, još malo pa će ispasti da sam te ja prebila.
DOJANA: Julijana je 'tela da vam poruči da bežite, da vas ovo ne zadesi.
AVRAM: Na vreme se setila.
DOJANA: Nije mogla sinoć da me nađe da vam dojavim.
AVRAM: (Ironično.) Je li, a gde si bila crvenkapice? Kod bake?
DOJANA: (S prezirom.) Imala sam neka posla u varoši.
RATKO: Što onda sama nije došla da nam to dojavi, nego je tebe čekala?
DOJANA: Zatvorila je majka u sobu, čim je saznala da se viđala sa vama. NIje mogla da se iskrade nikako, žandare su joj postavili pred vrata. Tek kad sam joj doručak jutros nosila, onda je mogla sve to da mi kaže. Ovo vam je od nje. (Vadi iz grudi zamotuljak i neku hartiju.)
AVRAM: Šta to?
DOJANA: Novac, da imate za put. Predstavu su vam zabranili, pa je mislila da nemate od čega... A za Ratka je i pismo napisala.
AVRAM: Pare! Ne rek'o li ja...
LAVRENTIJE: Sve si ti rek'o...
AVRAM: Sve. A vi svi na jadnu devojku. More, da sam gat'o, 'de bi mi kraj bio.
RATKO: Ne trebaju nama njene pare!
AVRAM: Kako, bre, ne trebaju, jesi li ti blesav. (Dojani.) Ne slušaj ga, dete, žandari ga malo više po glavi opaučili, pa sad priča svašta. Kamo da vidim ja te poruke.
(Prilazi joj, uzima novac i pismo.)
AVRAM: (Prebrojava novac.) Što volim ovakva pisanija... (Prebrojao je novac.) I sve to ti je u negliže stalo... (Uzme pismo i pruži ga Ratku.) 'Oćeš ti da čitaš ovo, il' ja da bacam?
RATKO: Baci ga!
AVRAM: Baci ga, baci ga! E, moja muškarčino. Ženska ti u nevolji, a ti se još gordiš. Čitaj!
(Ratko nevoljno uzima pismo i čita.)
AVRAM: Gazda Evreme, ovde ima tačno tri'es' banki.
EVREM: Kol'ko?
AVRAM: Četr'es'...
EVDOKIJA: Ne čujem.
AVRAM: ...i pet.
EVREM: Daj pedeset, ostatak zadrži.
AVRAM: Odakle mi, gazda, očiju mi, dabogda obeleo ako lažem!
LAVRENTIJE: Laže, gled'o sam dok je brojao.
AVRAM: Ti moraš svaku čorbu da zapržiš, gubo crkvenjačka.
(Avram daje Evremu novac. Ratko čita pismo i sve ushićeniji ustaje.)
RATKO: Ona je čitala!
LAVRENTIJE: Šta je čitala?
RATKO: Knjigu! "Romea i Juliju"! Pa ona je...
AVRAM: Zajebala stvar mimo svoje volje. To smo razumeli.
RATKO: (Čita.)     "Srca nam veza Bog, a ruke ti;
Pa ova ruka zar da s' otkine
Od Romea rad drugog sapona?
Da m' otpadne zar srce od srca?
Pre oboje nek ovaj ubije!
AVRAM: Opa, ovde 'oće da se 'mre na veliko.
RATKO: Moramo da je spasimo.
LAVRENTIJE: Kako to misliš "mi da je spasimo"?
RATKO: Tako lepo, da je otmemo. Ona će da se ubije.
LAVRENTIJE: Ko? Ona? Ma nema od toga ništa, čim je prođe malo i čim namiriše drugog...
AVRAM: (Lavrentiju.) Da se ućutiš pod hitno, da ti jezik ne isčupam!
LAVRENTIJE: Kako mi da je otmemo. Čuvaju je žandari.
AVRAM: A jesmo li glumci il' nismo! Imam plan.
LAVRENTIJE: Ti imaš plan!? Gazda Evreme, ne slušajte ga, molim vas. Tako smo u Mrsištu otimali onu njegovu pa su nas katranom mazali...
AVRAM: Ovoga puta ima da uspe! (Dojani.) Ti da trčiš nazad i da poručiš Julijani da ne pravi neke gluposti do večeras, nego kaobajagi da tuguje, hranu da odbija i da se, onako neprimetno, pripremi za bežaniju. Ako može i neku banku da pokupi od svojih, dobro jes'...
RATKO: Avrame!
AVRAM: Kažem, dobro jes'! Ako ne, ništa. 'Ajde trči. šta čekaš?
DOJANA: Bi li ste vi i mene poveli?
AVRAM: Bi, što ne bi.
EVDOKIJA: Valjda se tu nešto i mi pitamo.
EVREM: Evdokijice, trebaju nam glumice...
EVDOKIJA: Mlade, a?! Daću ja tebi...
EVREM: Ne u glavu...!
AVRAM: Ženske nam se nude svaki dan, mi ih vazda odbijamo, al' smo danas nešto dobre volje... (Dojani.) Trči!
DOJANA: Idem! (U trku.) Hvala vam!
(Dojana ode.)
RATKO: (Za Dojanom) I poruči Julijani da je v...
(Avram zapuši usta Ratku.)
AVRAM: Dosta, bre, ne izleći se pre vremena.
RATKO: Ali...
AVRAM: Voli je, niko ti ne brani, al' ne trči pred rudu. Slušaj iskusnije...
LAVRENTIJE: Pa ćeš do katrana doći. Dobro, lepo smo se devojčure otarasili, ajd' sad da bežimo.
AVRAM: Ko da beži?!
LAVRENTIJE: Nisi valjda mislio ozbiljno sa tom otimačinom?
AVRAM: Ja se ne zajebavam kad su ženske u pitanju. Baltazare, tovari te stvari pa pravac šuma, da se pritajimo do noćas.
EVDOKIJA: Eno ga, počeo i da naređuje. Čuješ li ti to Evreme, ko je ovde gazda?
EVREM: Do noćas, biće da je Avram. A od noćas, k'o pre. Kreći Baltazare! Pravac šuma!

KRAJ TREĆEG ČINA


ČETVRTI ČIN
Daj Bože da se Srbi slože, jevtinije je!

(Sreska kancelarija načelnika Krkića. Čuje se kako napolju pada kiša, grmi i seva. Noć je. Dojana čisti. Ulazi Pecko.)
PECKO: Dojana, što su tebi stvari u sobi spakovane?
DOJANA: To se tebe više tiče.
PECKO: Kako da me se ne tiče, Dojana, pa ti znaš...
DOJANA: Ne znam ja ništa i neću više ništa od tebe ni da saznajem. Ti si se pokazao... (Rasplače se.) Beži mi s očiju!
PECKO: Dojana, srećo moja (Prilazi joj.) ljubavi, nemoj da plačeš. Ne da tebe tvoj Pecko...
DOJANA: Ne da... A sinoć?
PECKO: Sinoć je moralo tako da bude, ali videćeš, sve će biti dobro.
DOJANA: Tako si govorio i kad me Jerotije ganjao. Lagao si me da me voliš i da bi sve uradio za mene, a ovamo, opet si me prod'o za jedno pišljivo praktikantsko mesto!
PECKO: Ne zaboravi da imam veliku šansu da avanzujem. Onda ćemo imati...
DOJANA: Baš me briga šta ćemo imati! A ja budala, maštala o tom tvom Parizu i kako ću se pentrati na (Pokazuje metlom na maketu Ajfelovog tornja.) ovaj usrani kurac od tornja...
PECKO: Dojana!
DOJANA: Šta je! Srušio se dabogda! (Udari metlom u maketu Ajfelovog tornja i polomi ga.)
PECKO: Ne toranj!
DOJANA: Ništa nije moralo da bude sinoć, i nikada više neće morati da bude...
PECKO: A gde to može tako da i ja odem tamo?
DOJANA: (Strgne mu periku sa glave.) Ima gde može! (Baci periku, nagazi je i izađe.)
PECKO: Dojana! Stani! (Iz pravca iz kog je Dojana izašla doleti metla i udari Pecka u glavu, te ovaj padne.) More, divljaj ti, divljaj, nećeš daleko. (Viče za Dojanom.) Zamandalio sam ti vrata od sobe, a znam te 'tico da bez stvari nećeš nikud'! (Za sebe, skupljajući ostatke makete Ajfelovog tornja.) Polomi mi Ajfela...
(Čuje se lavež psa iz dvorišta, zatim tup udarac uz pseći cvilež. Neko jako lupa na ulazna vrata kancelarije.)
PECKO: Ko je to sad po ovoj kiši! (Viče.) Šta je bilo, šta lupaš! Smrklo se, ne radimo više! Izjutra pa porani!
(Pecko priđe vratima i vidi kroz prozor ko lupa.)
PECKO: Mrkići! Nemoguće! (Krene ka izlazu na suprotnu stranu.) Gos'n Jerotije, 'oj gos'n Jerotije! (Izađe.)
(Čuje se jak udarac u vrata i škripa. Ulazi načelnik susednog sreza, Pantelija Mrkić, sa ženom.)
G. MRKIĆ: Nisi treb'o vrata da im razvaljuješ, Pantelija.
PANTELIJA: Jok, nego ću da čekam pred njima, da me još zajebavaju. Malo što sam im na noge doš'o! Jerotije, 'oj Jerotije!!!
G. MRKIĆ: Eno ga, ide.
PANTELIJA: Dobro. Ti sad meći tu maramu u usta...
G. MRKIĆ: Moram li?
PANTELIJA: Moraš, da ne bude posle - omako mi se.
(G. Mrkić skida maramu i meće je u usta tako da ne može da govori. Iz pravca gde je izašao Pecko, čuje se kako on i Jerotije razgovaraju dolazeći.)
JEROTIJE: Šta je bilo, vidiš da imam posla. Gde ti je kosa?
PECKO: Ispala mi.
JEROTIJE: Kakve su to strahote da se na njih i ćelavi kostreše.
(Ulaze Jerotije u Pecko. Jerotije zapanjen ugleda Panteliju. Sedne od iznenađenja.)
JEROTIJE: Uf!
PANTELIJA: Šta je bilo, Jerotije.
JEROTIJE: Umalo me šlog nije strefio! Otkud ti, Pantelija.
PANTELIJA: Ja iz svog sreza.
JEROTIJE: Pa pravo u moj.
PANTELIJA: Jes', vala, pravo.
PECKO: Da ja zovnem Dojanu da ponudi ljude.
PANTELIJA: Neka, sami smo poneli i kafu i rakiju. Da se ne omakne detetu neki mišomor. (G. Mrkić) Ženo, vadi i postavljaj.
(Pantelija sedne, G. Mrkić izvadi iz torbe rakiju, kafu i meze pa krene da postavlja.)
PANTELIJA: (Jerotiju.) Ti, ako ti se oće, primakni se.
JEROTIJE: Neka, fala.
(Iz pravca iz kog su došli Pecko i Jerotije ulazi G. Krkić, a za njom i tri monana.)
G. KRKIĆ: Jerotije, oni kažu da više ne sme da se čeka, da Juca mora pod hitno da se ispovedi, da istera tog cirkuskog đavola iz sebe, pa će onda da projede, ceo dan ništa nije jela... (Ugleda Panteliju i zapanji se.)
(Iza G. Krkić idu Lavrentije, Avram i Baltazar, obučeni u monahe, crnorisce. Kad Lavrentije spazi načelnika Panteliju, prepadne se, pošao bi nazad.)
AVRAM: (Šapatom.) 'De ćeš?
LAVRENTIJE: (Takođe šapatom.) Eno ga Pantelija, prepoznaće nas.
AVRAM: Neće, nabi kapuljaču za kišu na glavu.
(Namaknu kapuljače za kišu te im se ne vide lica. Gledaju u patos. G. Krkić i dalje ne shvata šta će u kancelariji Mrkići.)
G. KRKIĆ: Jerotije, šta rade ovi dušmani ovde?
JEROTIJE: Eto ti pa ih pitaj.
AVRAM: (Lavrentiju.) Prozbori nešto inače smo ga najebali.
LAVRENTIJE: Šta da pričam?
AVRAM: Otkud znam, nisam ja bio pop, nego ti.
LAVRENTIJE: Gospođo, vreme nam ističe. Odreknite se sotone, spasite detetu dušu... (Pruža krst predase.) Odreknite se sotone!
(G. Krkić se prekrsti, poljubi krst.)
JEROTIJE: Makni mi ove crnorisce s očiju kako znaš i umeš.
G. KRKIĆ: Da im dam da je vode u crkvu?
JEROTIJE: Noćas!?
LAVRENTIJE: Božanske dveri će se otvoriti pred njenim grehom spremnim za okajanje! Odreknite se sotone!
JEROTIJE: Nek' je vode, nek' rade šta 'oće, samo da ih ne vidim i ne slušam više.
G. KRKIĆ: Da projede dete...
JEROTIJE: Nek'  pođe Pecko s njima, a Dojana s' Jucom, da se ne zabave mnogo tamo. 'Ajde sad!
G. KRKIĆ: I Dojana?! A ko će goste da posluži?
JEROTIJE: Sami su se oni već poslužili.
G. KRKIĆ: Šteta. Idemo oče Lavrentije, idemo...
LAVRENTIJE: Svaki greh se može okajati uz molitve Bogu dragih... Odreknite se sotone!
AVRAM: (Lavrentiju.) Ne seri više nego polazi.
G. KRKIĆ: Polazi Pecko. (Jerotije.) I pazi šta pričaš sa ovom sotonom. (Pokazuje na Panteliju.) Nemoj ništa o politici, ne potpisuj ništa, ne obećavaj...
JEROTIJE: Idi ženo!
G. KRKIĆ: Nemoj posle da kažeš da te nisam upozorila.
JEROTIJE: Aman!
(G. Krkić, Pecko i "monasi" izađu.)
PANTELIJA: Šta je bilo, Jerotije, nije valjda da je došlo dotle da te žena uči šta ćeš činiti. Vidiš kako ova moja ćuti k'o zalivena.
JEROTIJE: Pa jes', kad si joj metio maramu u usta.
PANTELIJA: Sama je metila. Da uzalud ne troši snagu suzdržavajući se.
JEROTIJE: Pa da čujem, što si doš'o. Neće biti da je zbog toga da mi pokazuješ kako ženu krotiš.
PANTELIJA: Neće biti.
JEROTIJE: Pa onda?
PANTELIJA: Zašto ti dižeš cenu?
JEROTIJE: Čemu ja to dižem cenu?
PANTELIJA: Železnici.
JEROTIJE: Otkud ti znaš za železnicu?
PANTELIJA: Znam.
JEROTIJE: E, ja vidiš ne znam ništa.
PANTELIJA: Ne pravi se lud, i tvoje su pare u pitanju. Vujić je danas popodne bio kod mene.
JEROTIJE: Vujić! Lažeš. Šta će izaslanik kraljevog ministra kod tebe, đubre antidinastičko!
PANTELIJA: To ko je za dinastiju, a ko nije, zna se.
JEROTIJE: Zna, zna!
PANTELIJA: Nego, da mi svršimo pos'o.
JEROTIJE: Ja s' tobom nikakav pos'o neću svršavati.
PANTELIJA: Ovaj će da ti se isplati.
JEROTIJE: Samo što će usput glave da me dođe.
PANTELIJA: Polako, polako. Nije da ti glavu na panju ne bi voleo da vidim, al' kad dođe do novčanika... Bi li ti više voleo da uštediš pola od onoga što si Vujiću obeć'o i da sačuvaš kaparu koju si mu dao, il' da ostaneš bez ičega?
JEROTIJE: Ja da ostanem bez ičega.
PANTELIJA: Nemoj da me teraš da se inatim, vazda ću više od teba da ponudim.
JEROTIJE: Ti!? Pa nema kuče za šta da te ujede.
PANTELIJA: Ima, vala, i ti to dobro znaš. Mućni glavom, lako ćemo da se bijemo, to znamo. Ama, da probamo ovako.
JEROTIJE: Kako?
PANTELIJA: Ja da odbijem Vujićevu novu ponudu, tebi da dam pola da isplatiš Vujića, a stanica da bude na međi, gde ona moja njiva u tvoj srez zalazi i sa tvojim imanjem se graniči. Pola na tvome, a pola na mome.
JEROTIJE: Pa da delim profit s tobom.
PANTELIJA: Biće duplo više mušterija, iz oba sreza, tvoji će da pazare kod tebe, moji kod mene, ako se izmešaju žandari će da ih rastave.
JEROTIJE: A putnici?
PANTELIJA: Svaki drugi voz je tvoj. Čist račun. Pare za Vujića dobijaš čim vidim planove za gradnju i građevinsku dozvolu. A pokušaš li da me zajebeš, Vujić odma dobija duplo. Planovi, kako se naprave, tako se i promene. Jes' skuplje, ali samo na tvome biti neće.
JEROTIJE: Kol'ko imam vremena da razmislim?
PANTELIJA: Nikolko. Sad, il ti ja više na noge dolaziti neću, pa se ti preračunaj.
(Čuje se kako Pecko viče spolja.)
PECKO: Gos'n Jerotije, gos'n Jerotije!!!
JEROTIJE: Šta je bilo sad?
(Ulazi Pecko, pokiso je, krvava mu glava, bez kose je.)
JEROTIJE: Opet si izgubio kosu!
PECKO: Oteli su ih!
JEROTIJE: Koga, bre?
PECKO: Julijanu i Dojanu!
JEROTIJE: Kako oteli, ko ih je oteo?
PECKO: Glumci!
JEROTIJE: Kakvi glumci, jesi li ti pri sebi, šta bulazniš to!?
PECKO: Oni crnorisci nisu bili pravi, dočekali su nas, čim smo izašli, još dvojica odma iza ćoška, meni su glavu rascopali, a devojke oteli.
JEROTIJE: Kako niko nije čuo vrisku?
PECKO: Tako što nisu ni vrištale. Biće da su s njima u dogovoru!
(Dok je Pecko referisao Jerotiju, G. Mrkić je izvadila maramu iz usta.)
G. MRKIĆ: Glumci. Pa naš Ratko je...
PANTELIJA: (Zapuši ženi usta.) Ćut'. Vraćaj maramu.
G. MRKIĆ: Ali, sin ti je!
PANTELIJA: Nije više!
JEROTIJE: Zovi žandare, svi nek' prežu konje! I mog sedlaj! Neće daleko stići peške.
PANTELIJA: Konje? Nije valjda da ti svaki žandar konja ima?
JEROTIJE: Po dva. Vojsku sam, bre, od njih napravio, moj Pantelija! I topove im dovuk'o. Kraljevski puk mogu da prepišaju iz dva plotuna. A kad je u'vatim, za tebe ću, Pecko, tako ćelavog, da je udam!
PECKO: Za mene?!
JEROTIJE: Rešila da me bruka, e pa ima da joj presedne za ceo život! U poteru!!!
PANTELIJA: A pos'o, Jerotije?
JEROTIJE: Računaj da smo se dogovorili!

KRAJ ČETVRTOG ČINA


PETI ČIN
Gori, gori, da l' se nešto menja?

(U mraku se čuju povici nekakvih demonstracija. Gori velika vatra, negde daleko, iza horizonta. Svetlo. Trg u srezu Krkića. Razbacani ostaci imovine Putujućeg pozorišta "Evrem i Evdokija". Na zgarište sedaju Jerotije i Pecko. Pecko nosi veliki džak u kome je težak teret. Iza njih spomenik kralju Aleksandru Obrenoviću, njegova bista. Za horizontom i dalje gori velika vatra, ali je Jerotije i Pecko ne vide.)
JEROTIJE: Nema ih nigde, kao da su u zemlju propali.
PECKO: Ne razumem. Svaku ćošku smo prečešljali, odavde pa do kraja sreza. Peške nikako nisu mogli da pobegnu.
JEROTIJE: Jesi li proverio da nije neko u varoškoj štali konja noćas pazario?
PECKO: Jesam. Nije niko.
JEROTIJE: Jedino ako su krila dobili.
(Odozgo, kao s neba, spušta se platforma na kojoj su Evdokija, Evrem, Lavrentije, Avram, Baltazar, Julijana, Ratko i Dojana, Obučeni su u savremeni kostim iz neke prepoznatljive, savremene drame. Kao da su u jednom dahu prevalili decenije. Na platformi scenografija u kojoj su neki elementi koji takođe ukazuju na ovovremenost, kompjuter na primer i sl.)
PECKO: Šta da radim s ovim? (Pokazuje na džak.)
JEROTIJE: Vadi Petra iz džaka, jebo mu ja mater, i meći ga na postolje.
(Pecko vadi iz džaka bistu kralja Petra I Karadžorđevića.)
PECKO: Dobro je te smo se na vreme raspitali. A ovog (Pokazuje na spomenik kralju Aleksandru Obrenoviću.) da bacim?
JEROTIJE: Ni slučajno! Ko zna da l' će nam zatrebati. Neka ga u podrumu.
PECKO: Pa ubili su ga.
JEROTIJE: Ne bi me začudilo da ga povampire. Ništa više ne može da me iznenadi. A i oni su našli kad prevrat da prave. Što ne sačekaše železnicu da prođe ovuda pa onda oba kralja da su pobili ne bi se potres'o. Boli njih za običan narod... Jao, ima sad Pantelija da se raskukuriče k'o što nikad nije. Ama, doakaću ja njemu... (Smeje se.)
PECKO: Šta je smešno, recite pa i ja da se smejem?
JEROTIJE: Pobeže Vujić s Pantelijinom kaparom.
PECKO: I s našom je.
JEROTIJE: Ako, samo nek' je i s njegovom. Bože, daj mi ovako da se smejem svaki dan, a ne samo da ropćem!
(Sa "gornje" platforme.)
JULIJANA: Meni ih je žao.
RATKO: I meni.
AVRAM: Šta ih koji moj žalite, umalo glave da nam dođu.
JULIJANA: Da im napravimo neko pozorje, da se razvesele?
RATKO: Što da ne.
AVRAM: Što da da?
LAVRENTIJE: (Avramu.) Nikad od tebe pravi glumac.
AVRAM: Šta mi napriča...
(Ratko i Julijana kleknu i Ratko pusti iz ruke svetlucavi prah koji se raštrka lagano svuda po "donjem" prostoru. Odjednom, negde iz dubine ide lokomotiva. I stanica je tu. Narod prilazi Jerotiju, svi bi da pazare, putuju, jedu... Daju Jerotiju hrpu para. U dnu žandari sprovode svezanog Panteliju. Jerotije se smeje. Pecku se približava veliki Ajfelov toranj, on se penje na njega, nasmejan je, srećan. Sve je k'o u nekom snu.)
EVDOKIJA: (Pokazuje na vatru u dubini.) Evreme, otkud ona onolika vatra?
EVREM: Kao da je od Beograda.
EVDOKIJA: Vidi, bacaju neku ženu i jednog čoveka sa nekakve terase. Narod kliče, a vatra svuda naokolo.
EVREM: Gori, gori, ama da l' se nešto menja? Julijana, Ratko, završiste li s tim?
RATKO: Završismo.
EVREM: Onda, da polazimo?
JULIJANA: Kako vi kažete, gazda Evreme. Dojana? Dojana, gde si?
(Dojana kleči i gleda ka Pecku koji je na Ajfelovom tornju, doziva je i pruža joj ruku. Kao da se rasplakala. Obriše suze i odlučno ustane.)
DOJANA: Da polazimo.
AVRAM: 'Ajde ti ispred mene...
(Avram propusti Dojanu, pa kad ova krene ispred njega, on je uštine za zadnjicu. Dojana se okrene i opali mu šamar.)
AVRAM: 'Ej!
DOJANA: Izvini, ja to onako, po navici.
(Smeh.)
EVREM: Spremite se, idemo!
(Odjednom, jak vetar zaurla horizontom.)
LAVRENTIJE: I dokle tako, Evreme!!!
EVREM: Ne znam, nismo ni mi mimo sveta, stići ćemo valjda negde!!!

K R A J