Kultivisanje
Zapaljive reči

 

Glumci vranjskog teatra „Bora Stanković“ su nedavno na Velikoj sceni Ateljea 212 izveli predstavu „Narodna drama“, koja je rađena po tekstu Olge Dimitrijević, ovogodišnje dobitnice Sterijine nagrade, a u režiji Snežane Trišić. Dobar repertoarski potez malenog pozorišta, koje je i pre požara kuburilo sa svakovrsnim problemima, posebno onim iz domena infrastrukture i finansija, što se neminovno odražavalo na umetničke domete, kruna je promišljenog odnosa Vranjanaca prema sopstvenim potencijalima.
Naime, pored Juga Radivojevića, koji je ostvario značajnije režije u rodnom gradu, već nekoliko sezona unazad u Vranju često režira i Nebojša Dugalić, čiji je rad sa glumcima ostavio vidan trag. Pride, intenzivna saradnja sa talentovanim mladim rediteljima, poput Ane Đorđević, Ane Grigorović i sada Snežane Trišić, te mudro korišćenje mogućnosti koje nudi festival „Borini dani“, sve se to nekako fokusiralo u žižu koju predstavlja upravo „Narodna drama“. Trišićeva je napravila dobar kasting, a u postavci ovog provokativnog teksta iskazala je savršen osećaj za meru. Ukratko, ova predstava je umetnički relevantan čin, koji puno znači na planu samopouzdanja, posebno za umetnike koji stvaraju u sredini u kojoj se merila vrednosti lako gube.
Ali, nekoliko dana potom, na sajtu Dveri, povodom ove predstave je osvanuo članak „Anti-srpska propaganda sa kulisa Ateljea 212“, iz kojeg se može naslutiti da je potpisnik ovog pamfleta nije ni gledao – najzad, događanja u teatru se odvijaju ili ispred ili iza kulisa, kojih, pride, u ovoj postavci čak i nema. Poruka predstave je protumačena na osnovu teksta rediteljke, koji je na sajtu Dveri pripisan spisateljici, a koji je zarad potrebe unapred definisanog zaključka, pogrešno citiran. I tako je predstava koja ukazuje na sve češće pojave nasilja u porodici, na neravnopravan položaj žena – koje se u ovoj priči zbog nedostatka ljubavi, nerazumevanja i svakodnevnog zlostavljanja okreću jedna drugoj i grade emotivnu vezu, koju pri tom razvijaju bizarnim jezikom koji su preuzele iz folk muzike, te se pitamo čije to živote danas žive mladi ljudi, svoje ili živote heroja iz pesmica u kojima se reči „sparivadu“ bez nekog dubljeg smisla – dakle tako je „Narodna drama“, koja je tek jedna od mogućih slika našeg posrnulog društva, postala antisrpska propaganda!
Sigurni smo da i redakcija sajta Dveri zna da naše društvo nije netaknuto prošlo kroz golgotu tranzicije i sigurni smo da i oni veruju da se to društvo može izlečiti samo ukoliko se prstom upire u probleme. Sviđalo se to nama ili ne, svako ima pravo da problem definiše na osnovu sopstvenog uverenja, i da se bori za rešenje pravnim sredstvima, na osnovu činjenica. To je demokratija. Ali nedopustivo je diskvalifikovati nekoga, ili nešto, pa makar to bila i pozorišna predstava, na osnovu predrasuda.
Vranjski teatar su nedavno zapalili neki obesni ljudi, kojima je jedini ventil besmislena destrukcija. U ime borbe protiv destrukcije, apelujemo da se odgovorno biraju reči, čak i u polemikama koje ne vode nikuda – osim, možda, u Domanovićevu Stradiju. 

Kultivisanje
Kafanski debatni klub

 

Čaršijski komentari izrečeni u pseudo-liberalno-inteletualnim krugovima povodom projekta „Oni žive”, autora Maje Pelević i Milana Markovića, a koji je nadavno izveden u Domu omladine, upotpunili su sliku moralne kaljuge u kojoj živimo i na koju grokćući pristajemo. „Komentare“ možemo podeliti u tri grupe, a najbrojniji su oni u kojiima se dolazi do volšebnog zaključka da pomenuti projekat suštinski nije subverzivan! To što su dvoje mladih pozorištnika, učlanivši se u kratkom vremenskom periodu u sve značajnije političke stranke, koje su im zauzvrat ponudile sinekure, javno demistifikovali trulež društva okovanog partokratijom, nema autribut subverzivnosti zato što, vele sinekurisani inteletualci, mi taj mehanizam funkcionisanja društva već poznajemo. I? Je li se iko, izvan tih famoznih neformalnih lobi-seansi koje ustvari služe za umirenje savesti, javno suprostavio tom mehanizmu? Naravno da nije, jer svi pronalaze svoj sitni interes u tom mehanizmu koji vodi u degradaciju društva. Shodno tome, ovaj projekat je itekako subverzivan, ali pre svega u odnosu na sve one sinekuriste koji su svoj moralni integritet integrisali uz pomoć činjenice da formalno ne pripadaju partijskim organizacijama, a društveni angažman sveli na kafanski debatni klub.
Druga grupa „komentara“ ima zajednički imenitelj da projekat „Oni žive“ nije umetnički relevantan. U okruženju u kojem već sezonama vlada oseka umetnički relevantnih projekata, taj argument zvuči, najblaže rečeno, cinično. Ova dva „sumnjiva lica“ naše političke zbilje su, ako ništa drugo, ono barem umetnički relevantni u svom okruženju. A društveno angažovano pozorište, bez obzira na formu, postaje relevantno ukoliko ga stvaraju umetnički relevantni autori. Pride, da nije bilo direktora Doma omladine, ne bismo ni imali prilike da razgovaramo na ovu zadatu temu kafanskog debatnog kluba.
Treću grupu čine komentari da su ovi mladi umetnici projekat radili iz utilitarističkih poriva, sa posebnim fokusom na medijsko eksponiranje. Autorima ovih komentara se, osim rečenice „kiselo je grožđe“, može uputiti i pitanje kako to da Maja i Milan svoj utilitarizam nisu pokazali prihvatanjem mesta na kadrovskim listama, perspektivu medijski eksponiranog direktorovanja, zasoljenog puterašenjem na tenderima i zabiberenog „ja tebi, a ti meni“ mehanizmima formiranja repertoarima, već su se, zarad te nove definicije pojma „utilitarizam“, odlučili da stanu na crtu celokupnom partokratskom establišmentu?
Sa uvaženim članovima kafanskog debatnog kluba ćemo se, nažalost, složiti oko toga kakva je sudbina ovog projekta. Već više puta viđen scenario „pas laje, vetar nosi“ sujetne đonobraze će razgoropaditi, a u demokratijama u kojima sila Boga ne moli, scenario takvog razvoja stvari još od Lazara Stojanovića (izvinjavamo se onima koji zbog godina ili amnezije ne razumeju metaforu) ima manje više isto ishodište, s tim što je današnje društvo prisilno (čitaj EU) evoluirano u pravcu da moćnici političke protivnike više ne šalje u aps, ne zato što neće, nego zato što ne sme, već ih ignoriše do gladi. Njihove, naravno. Ali, nećemo se složiti oko razloga eventualnog neželjenog ishoda. Naime, nisu partijski činovnici najveća opasnost po Maju i Milana, već tišina koja odzvanja izvan zidina kafanskog debatnog kluba.

 

Kultivisanje
Totalna anestezija

Ako smo već koristili metaforu spoja statike i etike, vezanu za opis Aristotelovog svetog pravila pisanja drama – odnos mogućeg i verovatnog – neka nam oproste oni kojima je pamćenje dugovečno. Takvih ionako ima malo. Dakle, moguće je da na negativca na kraju pozorišnog komada, usled loše statike, padne stub (jonski, dorski ili korintski, svejedno) i da predstava, glede takvog razvoja događaja, ima neočekivani srećan kraj, ali to nije scenski verovatno i to je loše pozorište. S tim u vezi, ako je pozorište podražavanje stvarnosti, a ceo svet pozornica, moguće je da se onomad aktuelni premijer Cvetković probudio sa žgaravicom, iznerviran što mu ministar Dinkić danima unazad kvari harmonične odnose u Vladi, te je tako najeđen sam odlučio da ga smeni. Al’, uči nas Aristotel, to nije verovatno, a ta „predstava“ svakako nije predmet pozorišne kritike.
***
Kad smo već kod kratkog pamćenja u Srba, pogledajmo epiloge brojnih afera, poput one sa Kolesarom i Januševićem, pa one sa koferčetom, lukom Beograd, kragujevačkim Pravnim fakultetom i sl. Sve njih je, bez obzira na uzbudljiv prolog – pojela maca. S tim u vezi, može se naslutiti i epilog aktuelne afere vezane za rudarski basen Kolubara, a u prilog tezi, „Kultivisanje“ podseća na jedan detalj iz davnina. Elem, još krajem prošlog veka pisali smo u više navrata o nalazu veštaka Gradskog zavoda za veštačenje, u kojem se ukazivalo na nenamensko trošenje novca tokom prve faze izgradnje zgrade Jugoslovenskog dramskog pozorišta, pre petooktobraskih promena, dakle pre nego što je ekipa okupljena oko Nenada Bogdanovića preuzela i odgovorno završila posao. U obilju dokumentovanih mućki, dostojih Del Boja i Rodnija, najmarkantija je ona od 6. januara 1999. kada su tadašnji predstavnici Skupštine grada Beograda sa jednom firmom potpisali ugovor, čija je vrednost bila oko 90 000 DEM, za „izvođenje molersko farbarskih i podopolagačkih radova na elektronstalacijama na zgradi JDP-a“. Pet meseci kasnije, a mesec dana nakon što je mimo vrednosti ugovora toj firmi već isplaćen duplo veći iznos, sačinjen je aneks ugovora sa novom vrednošću, i to zbog „ukazane potrebe da se u toku izvođenja radova ugovoreni radovi izvrše u većem obimu“. A sve se to događalo u periodu kada zgrada JDP-a nije ni imala predmet moleraja – zidove! I nikom ništa.
***
U oluji najava smena razmih ministara, koje su posledica činjenice da naša Vlada nalikuje onoj narodnoj „rogovi u vreći“, javnosti je promakla neobična pojava da je početak rada nove državne sekretarke u Ministarstvu kulture, Snežane Stojanović – Plavšić, izazvao nepodeljene pozitivne reakcije direktora republičkih ustanova kulture, s obzirom da se ona prema njima postavila ne kao više biće s atributima vlasti, već kao odgovoran državni službenik spreman da sasluša i reaguje „ni po babu, ni po stričevima“. Gospođa Plavšić je po struci psiholog i to, izgleda, mnogo govori o našim kulturnim poslenicima. S tim u vezi, bilo bi poželjno da nam sledeći premijer bude – anesteziolog. E, sad naslov teksta ima smisla. Valjda...

Kultivisanje
Sve je, naravno - nadnaravno

Srbija sve više liči na teatar u kome jedan sjajan glumac bravurozno igra svoju besprekorno napisanu rolu u predstavi čija autorska ekipa bez premca vrlo dobro zna elemente svog zanata. A taj nesporan civilizacijski napredak, koji smo učinili tokom uistinu kratkog vremenskog perioda, potvrđuju i oni trenutno manje važni likovi, dok vrebaju iz prikrajka da postanu protagonisti, ali i večiti epizodisti, zadovoljni zavetrinom svog oportunističkog položaja, štujući red i poredak, koji je još Aristotel u dramski teatar uneo. Scenografija i kostim na sceni tog fensi pozorišta, unapređeni najnovijim svetslosnim, laserskim, kompjuterskim i inim tehnologijama, deluju, naravno -  nadnaravno. I sve bi, u toj dramskoj laboratoriji u kojoj se na pipetu mere kapacitet žanra, situacije i dijalozi zaduženi za smeh, radost, tugu i suzu, bilo savršeno kad ne bi svako malo izostajao taj prokleti katarzični efekat, zbog koga teatar ustvari postoji. Naime, bez obzira na to koliko su nam improvizacija i “gluma iz organa” unizili teatarsku umetnost u ne tako dalekoj prošlosti, ova aktuelna tehno-marketinška krajnost, koja negira mogućnost iskrenog dijaloga, a samim tim i veru da teatar može da promeni svet, dovešće nas u situaciju da povampireni i dobro našminkani teatragonisti, sada kao protagonisti, pred praznim salama sami sebi prodaju umetnost u koju, naravno, ne veruju. I tako će teatarski čin na planu besmisla evoulirati u sopstvenu suprotnost. A to što smo mi i naši malobrojni istomišljenici (sasvim obični ljudi) iako smo shvatili da se ta predstava ne igra zbog nas, još uvek u sve praznijoj sali, jer znamo da su nam alternativa misterija i liturgijska drama, ne može nas, pak, amnestirati.
***
Kad smo već kod takvog poređenja zbilje i pozorišta, ne čini li vam se da je paradigma lošeg teatra to što u zemlji u kojoj, zbog evidentne neažurnosti, nesposobnosti i korumpiranosti pravosudnog sistema, divlja horda izuzetno opasnih nazovi navijača, pred kamerama, ali i pred rukovodiocima klubova, i što je najstrašnije pred samim idolima mladih, sportistima (od kojih mnogi čak i učestvuju u tim naci-bahanalijama) preti da će ubiti svakoga ko ih tek mrko pogleda, dakle kada u takvoj pravosudno-policijsko-kriminalnoj ludnici, lucidni predsednik i njegovi šoumen asistenti, pod budnim okom medija, eto plaćaju novčanu kaznu zbog ispijanja šampanjca u VIP loži?
***
Pročitali smo nedavno da je najbogatiji ministar u vladi jedne od susednih nam zemalja, inače članice Evropske unije, ministar kulture. Elem, on i njegova žena pored nekoliko stanova i placeva “neutvrđene površine” u metropoli te novopečene članice evropske familije, te ekskluzivnog voznog parka, imaju u banci više od milion evra. Ukoliko je pomenuti Bradićev kolega po funkciji postao bogat baveći se poslovima onih čije interese zastupa u vladi, onda je najzad pronađen dokaz o postojanju alhemije, te su problemi finansiranja institucija kulture najzad rešeni. Merlina za ministra!
***
Uobičajavli smo da ove tekstove pišemo u trodelnoj strukturi. Ali, avaj, u međuvremenu se fotelje dočepao naš omiljeni predstavnik vladajuće partije Hensela Dačića, gosn. ministar prosvete, pa smo prisiljeni da strukturu menjamo, sve u želji da ministrove prosvetiteljske misli, koje upućuje deci, prenesemo što dalje. Ovoga puta je “mrtav ‘ladan” poručio klincima sledeće: “Velika izvesnost je da će se školska godina skratiti.” A deca k’o deca, nisu ona kriva, raduju se...

Kultivisanje
Merlina za upravnika!

Ide putem društvance iz šora, u trojkama ‘ode, taki lepi k’o upisani. Po ravnici prosulo se polje maka. Crveno k’o krv. A cvetovi svi jednaki.
- “Milina za videti” zagrokta jedan od junaka ove basne.
A drugi pak zameketa: “Eno tamo uljezi se uzvisili.”
I stvarno, u sred polja drznuše se nekak’i, ama baš nikak’i, cvetići da poremete monotoniju ravnice. Štrče li, štrče, oči izbiše!
- “Idemo” zanjišta pajtos, pa vesela družina, s jošte čet’r konja debela, naviknuta na red, harmoniju i lepotu, krete ka sredini polja. Sa sviju strana opkoliše cvetiće, što ovozemaljskom očinjem vidu vidik remete, pa ih u slast posekoše i na meru svoju svedoše.
- “Ako im je kad mrče i štrče” grakće, sikće i guguče pernata živina.
A na vr’ visa, ko vesnik oluje i albatros zajedno, usprči se vođa lavljeg srca, pa onako slavodobitnički zamjauka niz dolinu:
- “Izniknuće sledeće godine novo polje, starije i lepše, pa će ravno ono biti, ako li je kakav nauk iz ovoga steklo. A, pak, ako nije, (j)opet ćemo mi njega. Doveka!”
Želja autora ove basne je da apostrofira čitaocima kako ona nema ama baš nikakve veze sa zahtevom triju sindikalnih organizacija Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, upućenog lično Borisu Tadiću, superheroju kadrom stići i uteći i na (svakom) strašnom mestu postojati, u kojem pomenutom supervizoru ministarstva kulture pomenuti sindikalci ofiraju upravu koja se drznula da poslednjih nekoliko godina stvori uslove svojim umetnicima da dobiju nekoliko desetina Sterijinih, Bitefovih i inih nagrada, upravu koja se drznula da otškrine okna svojega kibic-fensera te da provetri vrednu starinu vetrovima Evropske teatarske organizacije, MESS-a, Kana, Vitre, Folks teatra, Kvatreta, Orijent ekspresa, upravu koja se još drznula i da uprkos izrazito skromnim sredstvima popravlja kuću, tehniku, kupuje muzičke instrumente, te upravu koja eto, od početka ove godine, ne zna kako da u duhu alhemičara od “ničega napravi nešto”.
Merlina za upravnika!

Kultivisanje
Ogledi iz domena evolucije

Krajem XIX veka, ondašnji ministar prosvete Kneževine Srbije branio je na skupštinskom zasedanju pokušaj da se ukine dotacija Narodnom pozorištu, između ostalog, i sledećim govorom: „Kada je stara Grčka postala svetilo ljudske obrazovanosti i kulture, starale su se grčke države, a naročito Atina, da imaju svoje Narodno pozorište. (...) I onda, kada je sva Azija potekla na Grčku da je uništi, onda su se mladi Grci oduševljavali u pozorištu primerima onakvih junačkih i rodoljubivih karaktera kakvi su kod nas Miloš Obilić i Kraljević Marko (...) Ima među poslanicima gospode koji napominju da je pozorište luksuz, a ja kažem ako mi hoćemo luksuz da uništimo, onda treba da krenemo od samih sebe, a ne od prosvetne ustanove koja treba da bude čuvana i negovana!“ U ono vreme, ministri prosvete su, ako je verovati stenogramu, bili obrazovani govornici.
A  više od veka potom, pre par dana, u popularnoj radijskoj emisiji, aktuelni srpski ministar prosvete upotrebljava reči i fraze poput „drugojačija“, „svoja sopstvena“, „mi smo bili uradili“ i sl. I oni što bi da nam spočitaju kako smo ostrašćeno kivni na neminovan vaskrs Slobinih došefa, pa ko o čemu a mi, ko baba o uštipcima, vazda  tupimo zube i tanjimo ’artiju pisanijama o kadrovima Hensela Dačića, reći ćemo da je ovaj skromno poređani skup slova misaoni ogled iz domena evolucije, a ne političke prakse.
* * *
Kad smo već kod Slobinih vremena, sećamo se kako je, nekoliko dana pred 5. oktobar, tadašnji ministar kulture i upravnik Narodnog pozorišta, medijski zloupotrebio grupu glumaca, lažno im obećavši finansijsku i stambenu pomoć. Bože, koliko je tim ljudima bilo neprijatno godinama potom i u kojoj meri je susret sa svedokom njihovog malenog greha bio ispunjen mešavinom gneva i prezira. A šta reći danas, bezmalo deceniju potom, kada većini taj etički diskurs deluje karikaturalno. Još jedan misaoni ogled iz domena evolucije, a ne političke prakse.
* * *
Nedavni fizički obračun dvojice glumaca, članova novosadske pozorišne trupe, od kojih je jedan samo „izvođač glumačkih radova“, a drugi to i još pride producent, gde je kao uzrok pesničenja naznačen neisplaćen autorski honorar, doveo je ove umetnike na naslovne strane mnogih dnevnih listova. To što su su njih dvojica godinama unazad, u svojim produkcijama bavili scenskim čitanjem zahtevnih klasika, što su svojim predstavama otvarali Sterijino pozorje i pokušavali da u pozorišnu praksu uvedu neke nove teatarske i produkcijske modele, nije ih ni izbliza tako lansiralo u medijsku orbitu kao najobičnija makljaža. Biti popularan, po svaku cenu, imperativ je današnjice obuzete Velikim bratom, Opstankom i Farmom. Da li ćemo, na krilima savremenog marketinga, publiku u budućnosti dozivati u teatar obaćavajući im tuču glumaca i uprave tokom međučinova, ili smo mi u ovom misaonom ogledu iz evolucije preterali, procenite sami.

Novogodišnje kultivisanje
Čekajući Fortinbrasa

Sećate se one trule kraljevine u kojoj je vladara ubio brat, pa mu je oteo ženu i krunu, a bogme je nameravao i sina da mu ubije? Da nije bilo Hamleta, ko zna šta bi s Danskom bilo. Hvala Bogu da Fortinbras ne beše Danac... Listajući novine u ove pretprazničke dane, primetismo zgodnu novogodišnju karikaturu koja prikazuje mladog, nabildovanog i prpošnog junošu kako u sobu zlokobnog starca, koji sedi na vrećama novca na kojima piše „Bakšiš, mito, afere“ i koji simbolizuje Staru godinu, unosi metlu i težak kofer Nove – ali 1929. godine! Šta se to promenilo u zemlji Srbiji nakon osam decenija? Ništa! Nikada više prpošnosti i nikada više horske muzike. Ta karikatura, zbog svoje naivnosti, je izazivala osmeh i onda i danas. Jer to što bismo vam poželeli da se u Novoj uspostavi nekakav sistem, da se zakon izdigne iznad gole sile, da licemerstvo prestane da bude način života, da se uvede odgovornost za učinjeno i neučinjeno a da laž više ne bude opšteprihvaćena istina, ne znači ništa više od mrtvog slova na papiru. Svi mi znamo da se to neće desiti, jer u zemlji u kojoj se sve zaboravlja, sve je i dozvoljeno. Srećna Nova...
* * *
Od onih smo koji se ne razumeju u visoku politiku, ekonomiju i sastav fudbalske reprezentacije. Dakle manjina... Zahvaljujući profesoru Vavi Hristiću, razumemo se delimično u antičku tragediju što, priznajemo, nije nekakvo praktično znanje, ali je dovoljno da vam otklonimo svakakvu sumnju u to da su masovni nemiri po grčkom modelu u Srbiji u Novoj 2009. mogući! Naime, jedini način da prosečnog stanovnika ove kasabe, koji baš i nije veliki ljubitelj tragedije, ubacite u tu savremenu helensku peripetiju jeste da mu prethodno uništite oba politička koncepta kojima su mu ceo vek naizmenično mozak ispirali, tj. Jugoslaviju i Veliku Srbiju, potom da mu otmete sve novce, da ga naterate da se bije za veknu hleba i da ga na kraju bombardujete. S obzirom da je pred nama samo ekonomska kriza, i to u obliku šanse za razvoj, nema nama zime. U zemlji u kojoj se sve zaboravlja, sve je i dozvoljeno. Srećna Nova...
* * *
Prolazili smo onomad kroz jednu zemunsku šumicu, koja nam je svojevremeno tako bajkovito izgledala i koju davno nismo posetili. Već na obodu šume, tu pokraj znaka na kojem piše „Zabranjeno bacanje smeća“ a ispod kojeg je ležala gomila šuta, primetismo da u šumici ni vuka ni Crvenkape nema, ali je zato puna bakinih kuća. I ne samo bakinih... Kao vrhunac licemerja nam se učinilo to što je na mestu gde je nekada šuma bila najgušča, umesto drveća na golom betonu, s ponosom i dikom stajao hotel na kojem je pisalo – Forest! U zemlji u kojoj se sve zaboravlja, sve je i dozvoljeno. Srećna Nova...

Kultivisanje
Tamo daleko
iliti kako su ti Danci nikak’i...

Sećate se one trule kraljevine u kojoj je vladara ubio brat, pa mu je oteo ženu i krunu, a bogme je i sina nameravao da mu ubije. Da dvostruko ucveli svoju ženu. Sin se svetio i osvetio, iz moralnog posrnuća izbavio je zemlju koja sa olakšanjem dočeka Fortinbrasa. Novog kralja za novo doba. I Danska zauze svoje mesto u porodici civilizovanih zemalja i posta zemlja pravednika? A narod... Eno ga javno kliče vladaru, a tajno ga prezire. Tako je i prethonike „čašćavao“ dok su se ubijali. Kakav licemeran narod...
Kad stanovnik jedne opštine ovdašnje metropole ču ovu zanimljivu priču na jutarnjem programu, ubeđen da ju je ispevao Filip Višnjić lično, opsova i reče: „Baš su ti Danci nikak’i...“, pa ode do mesne škole da protestvuje zbog toga što se neki tamo dušebrižnici usudiše da njihovu polupraznu obrazovnu ustanovu, ’de im deca fala bogu prava i zdrava uče, podele gnusnim staklenim zidom providnog svojstva, da bi u tu drugu polovinu panorame uselili decu sa posebnim potrebama. Kako će im deca sa takvima učiti zdrava?    
Još jedan stanovnik druge opštine ovdašnje metropole to isto jutro, nakon što se zapanjio dozom licemerja tih danskih nikogovića, ode do mesne zajednice da se pridruži svojim komšijama, dobrim domaćinima, koji ustadoše protivu nepravde i epskim junaštvom zapretiše da će lom napraviti ako im u komšiluku naprave romsko naselje. Kako će im deca sa takvima u komšiluku odrastati zdrava?
A jedna glava porodice u zemlji ovdašnjoj, to jutro, nakon što je naravno čula o tim Dancima kak’i su nikak’i, oštro obrusi svojoj ćerki da joj ne pada na pamet da se druži sa onim što je HIV pozitivan. Čula je ta umna glava da se SIDA pogledom prenosi. Kako će joj se ćerka sa takvima očijukati zdrava?
A baš tog jutra, pre no da pođe u školu, reče ponosni sin svom ponosnom ocu, samo što se na TV-u završi prilog o Dancima, da na rođendan neće zvati Crnce. „Koje Crnce vi to u školi imate, budi bog s nama“ zakuka majka? A sin reče da oni tako zovu Rome. Nasmejaše se ukućani detetovoj bezazlenoj šali i utešiše ga da se ne sekira, jer oni i nisu planirali u Mek Donalds baš svu decu iz razreda da zovu. Na primer, neće zvati ove što idu na Građansko, a ne na Veronauku. I naravno Crnce. Kako će im dete sa takvima rođendan proslavljati zdravo?
A u cik zore tog plavetnog dana, usta junak i čovek bez mana, u ogledalo se, ko od majke rođen, pogleda i Bogu zahvali što nije homoseksualac. A Dancima u brk obrusi, onako taze ošišane glave, pre no što ode da gej paradu u varoši rasturi: „Daleko vam lepa zemlja!“

Kultivisanje
Nema kulture bez infrastrukture

Nedavno je naš omiljeni aktuelni ministar prosvete, inače čimbenik vladajuće proevropske partije Hensela Dačića, prosuo bisere pred svinje i u monologu o aktuelnoj hamletovskoj dilemi “vakcinisati se, il’ ne vakcinisati”, izjavio kako ćemo, čim se raspust završi, decu pelcovati što u školi, što u dispanzeru, ali po propisu s vrha, jer ne bi oni u ministarstvu da tu odluku ostave “direktoru na mogućnost”, već će izdati “upustvo vezano za direktora”. Aferim... Već vidimo direktore ovdašnjih škola (direktorke se ne pominju) kako privezuju uputstvo za domali (ili srednji?) prst, pa ga vitlaju po školi ne bi li nam vakcinu približili. Čuli smo nedavno da se grupa profesora srpskog jezika (nevernih Toma po pitanju Delta vakcine) dosetila kako virusu da doaka. Učiće ga intezivno srpskom jeziku pa kad svinjoliki ovlada njime, pustiće mu ministrove govorancije. Pobeći će nesrećni pandemijski virus glavom bez obzira, ama u Tamiflu će da se sakrije, samo toj kakofoniju da izmakne. I potom više neće biti proklete hamletovske dileme, kod nas farmakološki neodgovorno neobrazovanih roditelja kojima na televiziji lekari telale “pelcujte sitnu decu”, a uživo ti isti sležu ramenima kad ih pitamo je l’ vakcina bezbedna. Što reče Laza Kostić na temu danskog kraljevića: “Nema više trt’, mrt’ – evo ti smrt!” Tako ti i treba H1N1, kad si se na ministra namerio!
* * *
Nismo fanovi svekolikog novogodišnjeg sumiranja rezultata po medijima u zemlji koja točak istorije uporno gura unazad. No, pošto se taj pogled u retrovizor od svakog kolumniste očekuje, a glede činjenice da nam je, po starom srpskom običaju, pamćenje “kratko”, podsetili bismo se jednog zanimljivog događaja s kraja godine, koji se odigrao u “zdravo” podne na Velikoj sceni JDP-a. U pitanju je svečanost dodele Dobričinog prstena Vojislavu Brajoviću. Bila je to odlično izrežirana, vrhunski dizajnirana i prilično uzbudljiva predstava koju su laureatu brižno i pažljivo priredile njegove kolege, što je, moramo priznati, kompliment za svakog umetnika. Nikola Đuričko je održao bezmalo oskarovski govor, šarmantan i duhovit (kao da ga je Duško Kovačević pisao), Jasmina Avramović je na scenu dovela Vojinu razrednu iz srednje škole, Mijač je po ko zna koji put uspeo da demonstrira kako se na jednom detalju može efektno poentirati, iskreni su i zavodljivi u svojim monolozima bili i Jovan Ćirilov, Mustafa Nadarević, Boro Stjepanović, Dragan Nikolić, Mirjana Karanović, Svetlana Bojković, Branko Cvejić, slušali smo divnu muziku gudača, videli sjajan video materijal, koji nas je, kad su Vojina deca progovorila sa ekrana (ali i ćutala) čak i ganuo. Sala je bila prepuna, došli su i oni što smatraju da je Voja zasluženo dobio Prsten, ali i oni drugi koji to ne misle. Predstava se nastavila i na koktelu gde su se, kako to obično u Srbijici biva, takmičili ljudsko licemerje i iskrena radost zbog uspeha drugih. I sve to skupa bilo je, uistinu, uzbudljivo pozorište. Nažalost, tako ga je malo bilo u protekloj godini – uzbudljivog pozorišta! A publike još manje.
* * *
Da prozborimo koju i o akciji “Srbija u Srbiji”. Posred jednog od ulaza na tribine Hale “Pinki”, na dva metra od kancelarije direktora Sportskog centra, poodavno se “opružio” ni manje ni više nego – koncertni klavir! Služi isključivo navijačima da, onako usput, iz sve snage lupaju po već dobrano uništenoj klavijaturi. Kakve sad to ima veze sa akcijom “Srbija u Srbiji”, koju mi koji smo odrasli miljama južnije od Beograda ne možemo a da ne podržimo? Itekako ima! Naime, nema dobrog koncerta u Lebanu bez kvalitetnog koncertnog klavira. Ovaj zemunski to svakako nije, ali pre nego što ga je neko ostavio ispred kancelarije direktora Sportskog centra da ga upropaste navijači, imao je vrednost za koju je mogla da se kupi barem jedna noga pirotskog klavira. Da smo spasili još koji... Nema kulture bez infrastrukture.

Kultivisanje
Kneževina Srbija

Odluku Skupštine Grada Kragujevca da gradski Teatar "Joakim Vujić" preimenuje u Knjaževsko srpski teatar, uz obrazloženje da je to "potvrda moći kulture da legitimizuje državotvorne vrednosti" i nastavak težnje lokalne samouprave da kragujevački teatar dobije nacionalni status, možemo, najblaže rečeno, prepoznati kao još jednu kockicu u neslavnom srpskom mozaiku zamagljivanja suštine formom. Pritom, ne želimo da tvrdimo da su predlagači ove u suštini besmislene procesije preimenovanja ponukani nekim skrivenim nečistim namerama. Ne, oni su se, neki zbog sopstvenog neznanja, neki zbog suštinske nezainteresovanosti za stanje u srpskom teatru, a neki, pak, iskreno uplašeni za sudbinu svog teatra, samo savršeno uklopili u skicu pravnog haosa u kome životinjari ovdašnje pozorište.
Elem, potpuno je jasno svima, pa verovatno i pozorištnicima u Kragujevcu, da status ondašnjeg teatra ni po čemu ne može da zavisi od imena. Status se gradi kvalitetom, a za kvalitet je neophodno stvoriti preduslove: tehničke, kadrovske, finansijske i dr. Najzad, u postojećem pravnom vakuumu, u kakvom delaju srpski teatri, status nacionalnog teatra ne znači ništa do činjenice da se to pozorište finansira iz budžeta Republike Srbije, gde završnu reč glede finansija nema ni Ministarstvo kulture, već Ministarstvo finansija. Dakle, ne postoji nikakav Zakon o nacionalnom teatru, niti pak Zakon o pozorištu u kome bi se taj status eventualno formulisao. Sreću (ili nesreću) da je njihov osnivač Republika Srbija u nas imaju Narodno pozorište u Beogradu, zatim delimično i Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu (koga u većoj meri finansira suosnivač, Pokrajina) te Srpska drama Narodnog pozorišta Priština, čije je pravno sedište u Leposaviću, upravna zgrada u Kosovskoj Mitrovici, a scena u Zvečanu, i koje se za potrebe produkcije, barem do sada, finansiralo iz budžetskih rezervi na način koji je prilično ponižavajući za zaposlene u tom teatru. Kakve su, dakle, prednosti proizašle iz ovog "statusa"? Nikakve. Da li su ovi teatri zbog takvog "statusa" ad hoc reprezentativni u svakom smislu? Nisu. Zašto onda politička elita u Kragujevcu želi za svoj teatar taj, nadasve viruelni, status? Ne znamo. Ustvari, možda bismo, da smo maliciozni, pomislili da je to efektan način da teatar najzad skinu sa sopstvenog oskudnog gradskog budžeta.
I nekoliko reči o istoriji. U Kragujevcu je 1834. godine osnovan Knjažesko serbski teatar (a ne Knjaževsko srpski teatar) koji je atribut "Knjažeski" stekao zahvaljujući činjenici da je ondašnji suveren Srbije bio Miloš Obrenović. Za istoriju srpskog pozorišta daleko je značajnija činjenica da je duhovni tvorac tog teatra bio Joakim Vujić.

Kultivisanje
Idealisti i oni

To što je vest o smrti velikog glumca dospela na naslovne strane svih relevatnih dnevnika u Srbiji, stvara pogrešnu sliku o zemlji u kojoj živimo? Upitnik na kraju prethodne rečenice stoji zato što se ne sećamo da smo na naslovnim stranama dnevnih novina imali priliku da čitamo nešto o «Hamletu», «Kralju Liru», «Garderoberu»... Ali i zato što, eto, svi u ovoj zemlji znaju da je Ljuba Tadić, nažalost, umro, a čak i oni koji nikada nogom nisu kročili u pozorište, osećaju to kao gubitak. Da li je teatar ikome, izvan sveta pozorištnika, i to samo onih posvećenika, toliko važan da ga prepoznaju kao trajnu životnu vrednost, onu bez koje se teško diše u okruženju naroda koji svoje vrednosti štuju time što ih upravo prepoznaje? Da li je mrtvi Ljuba Tadić, po ko zna koji put, skrenuo pažnju na, u nas, poremećenu vrednosnu skalu, ali je ovoga puta, načinom na koji je to učinio, postigao efekat u najširem okruženju? Tanka je žica po kojoj hodamo, u želji da saopštimo još nešto o idealizmu... (Kako je taj pojam divno definisao Aleksa Đilas, kao grešku staraca koji «umišljaju da su mudraci, kada propovedaju istorijski cinizam i makijavelizam»). Svi oni koji su, makar tek nakon njegove smrti, imali priliku da čuju šta je o životu i o vrednostima koje ga definišu mislio Ljuba Tadić, uverili su se da je ovaj veliki glumac živeo i umro kao idealista. A ideale kojima je posvetio život, prepoznao je u – pozorištu.
*****
U kratkoj istoriji novijeg višestranačja nikada se nije dogodilo da u vrhu jedne partije aktivnu ulogu imaju čak tri pozorištnika – dvojica potvrđena u praksi i jedan koji ima formalno pozorišno obrazovanje, a koji je pritom i lider te partije. Da li to znači da će barem neki od svakodnevnih problema koji opterećuju pozorišnu praksu pronaći put do pragmatičnih umova naših političara? Bože, kao da je to sada, u ovim okolnostima, uopšte bitno, reći ćete, čak i vi koji ste deo te haotične teatarske svakodnevice! A kad smo već kod Liberalno demokratske partije, metafora koju je (nesmotreno, reći će političari) izgovorio ovdašnji pozorištnik i budući političar, a koju ćemo parafrazirati – Srbija će biti moderna država, sa Srbima ili bez njih -  sigurni smo da će je razumeti izuzetno mali broj ovdašnjih potencijalnih glasača. Na njoj će, znamo to, poentirati oni koji je ne razumeju, a bogami, zarad političke koristi, i oni koji je razumeju. Ali, nismo ni slutili da će tim povodom, koliko odmah, seiriti i autor izuzetnog predgovora za knjigu Tetrencijevih komedija, svodeći tako sebe (i ne samo sebe) na nivo nprm. magistra za kapitalne investicije.
*****
Nedavno smo saznali da je gradonačelnih, bog'me povelike, varoši na jugu Srbije, dao zgradu gradskog Muzeja pod hipoteku, zarad kredita kojim bi da gradi, ni manje ni više nego industrijski kolektor! Metafora spram krajolika... Potom smo pročitali da su ga, na granici Srbije i Hrvatske, uhapsili. Ispostavilo se – greškom!?

Kultivisanje
Knjiga kao vrhovni autoritet

Naš nesrećni parlament uspeo je da nam podari još jedan prilog za istoriju srpskog teatra i književnosti. Model po kome funkcioniše ludilo ove nazovi države u kojoj je sve relativizovano, od granica, preko tumačenja zakona, prava, odgovornosti i sl, ogolili su, naravno u dramsko dijaloškoj formi kakvu Skupština gaji, ponovo naravno oni od kojih se radikalizam i očekuje. Elem, kolega poslanik radikalno je optužio koleginicu poslanicu da je onomad po Hrtkovcima liberalno-građanski plašila pripadnike hrvatskog naroda da su na nekakvim spiskovima za proterivanje. Onda je poslanica odgovorila kako ona nikada nije nogom kročila u Hrtkovce, na šta kolega poslanik izvadi knjigu, koja se tih dana bez fiskalnog računa prodavala (tj. kako predstavnik onih koji su je prodavali tvrdi - delila za dž!!!) u sred te zgrade za koju tvrde da je sedište zakonodavne vlasti, i kao ključni argument u ovoj polemici ponudi citat iz dotične knjige iz koga se, brate, lepo vidi da dotična poslanica ne zna gde je noge nose, jer istina je ono što u knjizi piše!
Ovaj skupštinski igrokaz, inače sastavni deo jednog te istog programa, koji se vrti na više televizija sa nacionalnom frekfencijom - od kojih jedna (personifikovana u liku direktora koji Ustavnom sudu, koji inače nemamo, predlaže da skidanjem gaća članovima radiodifuznog saveta utvrdi jesu li mame ili tate) tvrdi da je javni servis - u pojavnim oblicima objedinjenog naslova "Ćao, Darvine, veliki brate, na dnevnom redu je bravo grand šou za 48 sati svadbe", dakle taj igrokaz, bizaran i niskomimetski, kakav je, pokazuje da naše veliko interesovanje za Sajam knjiga, kome su se čak i braća Hrvati (koji se, kako će u nekim potonjim knjigama pisati, nisu nikada prisilno iseljavali iz Hrtkovaca) u Jutarnjem listu divili, proizilazi iz našeg strahopoštovanja prema knjizi koja je ustvari vrhovni guru Srbije.
Tako, na primer, kad neki tamo američko-evropejski gilipteri ukažu na to da Srbija nema suverenitet na Kosovu, mi lepo uzmemo knjigu "1244" autora S.B. (na srpski preveli počivši Sloba i živahni Voja Š&K) u kojoj piše da suverenitet ustvari imamo i sve nam ravno do Kosova. Kad neki drugi, pak, a ustvari isti ti - gilipteri, objave kako se u našim ustanovama nehumano postupa sa pacijentima sa posebnim potrebama, mi lepo uzmemo drugu knjigu (ne onu "Kafanica, sudnica, ludnica" od B. Crnčevića, već onu novu, koja se sa usmenog predanja u knjigu tek pečati, a koja ima radni naslov "Bilo je časno u srpskoj ludnici nevezanih ekstremiteta živeti", koautora V.Koštuunice i T.Milosavljevića) pa do istine nasušne dođemo. I tako dalje, i tako bliže...
Svašta u tim srpskim knjigama piše, neke su dobre, neke manje dobre, i sve se čitaju naglas, neke se napamet naiszust kazuju, što na neovisnim TV i radio stanicama, što u podzemnoj železnici, u beogradskom sedištu NATO pakta i Evropske unije, na mnogobrojnim beogradskim mostovima preko Dunava, u vinčanskom akceleratoru, u zgradi Opere i Baleta, u svim onim sjajnim mestima iz tih naših knjiga.
Ima i one manje vredne literature, koju mi otpadnici ponekad tajno čitamo, a u kojoj piše i: "Ko što ne cenim ni jednog junaka ko čoveka kom je vera jaka, tako mi ništa odvratnije nije od lepe što prosto licemerje krije. Svi ti ljudi koji s neobičnim žarom, božjim putem jure za svojim šićarom, plahi su, osetljivi, neverni, mukli, oni na nas dižu oružije časti i zahvalni krasno u besu bez mere, ubijaju žrtve svetim mačom vere. Takvi se karakteri često jave, al' poznat treba božje ljude prave."
Ako se nekome ovo pisanije, knjiga ova, učini pomalo haotičnim, neka zna da mu je utisak pogrešan, jer u knjizi drukše kazuju!

Kultivisanje
Jakobinci na putu za Vršac

Civilizacija se od varvara, kazivao je Borisav Pekić, brani na najgori mogući način – prezirom. Ali, ponestane li i tog, uistinu imotentnog, plemenitog prezira, ostaće – ništa. A ništavilo nije ni po meri varvara, ma koliko oni nesvesni toga bili.
Simbioza svakovrsnih polutana i moralno vazda sumnjivih intelektualaca, naš je istorijski usud. Kal po kome se, poput zadovoljnih svinja, valjamo postala je naša svakodnevica u kojoj se ne može živeti sa belom košuljom. Jedina bela boja koju svinjoliki oci priznaju jeste bela zastava. Nju pocepaju tek kada je dobrano zamaste. Tikve pokondirene...
Prošle jeseni grupa nepozorištnika uvukla je jednu od vrednijih teatarskih svetkovina u kal po svojoj meri – politikantski. Argumentacijom tipa, citiramo, «Dokle bre taj Jovan (Ćirilov, p.a.); e neće ga više ta Borka (Pavićević, p.a.) nogom kročiti u ovaj grad; šta će nama nekakvi Slovaci na srpskom Festivalu, pa te Suše (Anja, p.a.) to je, bre, Jutel; Belef, Bitef, sve je to isto» i sl, uspeli su da već usvojenu selekciju Festivala, čiji su zvanično izabrani organi, na osnovu pomenutih zvaničnih i obnarodovanih odluka, uputili opet zvanične pozive pozorištima, dakle sve to što se zove normalna procedura, ali i veliki trud prethodnika, uspeli su bahatim ponašanjem da ponište, svodeći teatar na sopstvenu meru. Kako to obično biva, u takvim situacijama, uvek se pronađu sebi ravni da stvar uobliče u kakvu takvu formu, koja ne razmišlja o kvalitetu, već o onome što je u narodu odavno kršteno frazom «use, nase i podase». Naravno, i ono neizostavno «Drž'te lopova!»
Ipak, značajan broj pozorištnika, onih istinski značajnih u pozorišnom životu Srbije, digao je svoj glas protiv takvog nasilja nad sopstvenom profesijom. Učinilo se na trenutak da postoji pozorišna javnost, sposobna da akcijom spreči pokušaj unižavanja osnovnih umetničkih vrednosti. Iza te akcije ostao je prezir, jer uprkos svemu našli su se neki koji su zarad jedinstvene prilike da se pojave na bilo kakvom festivalu, ignorisali interes struke. A jakobinci su uzvikivali – Mi nemamo pozorišnu javnost!
Ovih dana se sramežljivo u javnosti pojavila informacija da 13. Festival pozrišne (nepravilno napisana reč «pozorišne» nije propust autora ovog teksta, već organizatora Festivala) klasike u Vršcu počinje 17. oktobra. Najpre će izložbu otvoriti lokalni ministar kulture koji uporno umesto reči «redukcija» upotrebljava reč «redukacija», potom će pozdravni govor održati bivši (a bogami i sadašnji) Miloševićev gradonačelnik u Vršcu, a vele da će odmah nakon njih lično republički ministar kulture, Dragan Kojadinović, ovu svetkovinu otvoriti. Lepo društvance...
I sve bi to bilo dovoljno bizarno i nevredno pomena, da u ovogodišnjoj selekciji nema jedne, ipak, relevantne predstave u produkciji jednog relevatnog teatra, čiji su se čelnici koliko prošle godine, zdušno, poput istinskih jakobinaca, borili da osude nasilje nad teatrom, animiraju pozorišnu javnost i sačuvaju struku.
I toliko o tome.